Glavno i sporedno

Prođe još jedan 27. juli, što je do prije tridesetak godina bio praznik u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao Dan ustanka naroda Hrvatske, odnosno Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine. Taj 27. juli danas, međutim, nije praznik ni u Hrvatskoj ni u Bosni i Hercegovini. Dejan Jović je ovih dana zabilježio kako je ovaj praznik u Hrvatskoj ukinut “da bi se NOB kroatizirao, a doprinos Srba NOB-u i stvaranju Narodne Republike Hrvatske poništio”.

Autor Muharem Bazdulj

Ipak, u Hrvatskoj je ovaj praznik ukinut, ali je na njegovo mjesto stupio drugi praznik: 22. juni kao Dan antifašističke borbe. Cinik bi rekao da su tom promjenom dvije muhe ubijene jednim udarcem: s jedne strane ostvarilo se ono o čemu govori Jović, a s druge je početak otpora fašizmu u Hrvatskoj pomjeren trideset i pet dana unaprijed te je tako preteknut i nekadašnji (savezni) Dan borca (4. juli), kao i dani ustanka u Srbiji i Crnoj Gori (sedmi, odnosno trinaesti juli). Pošto je taj 22. juni 1941. godine zapravo dan na koji je Hitlerova Njemačka napala SSSR i pošto tek od tog dana Komunistička partija Jugoslavije kreće sa otporom protiv okupatora, nijedan prethodni datum ionako ni teoretski nije moguć kao praznik kojim bi se negdje na jugoslovenskom prostoru obilježavao početak antifašističke borbe.
Zanimljivo bi bilo napraviti pomniju analizu o tome zašto je u Bosni i Hercegovini ovaj praznik ukinut. S jedne strane, uspomena za ZAVNOBiH se institucionalno čuva praznovanjem 25. novembra kao Dana državnosti, no 27. juli je u službenom smislu zaboravljen. Neslužbeno se ipak 27. juli obilježava i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Bh. slučaj je drukčiji od slučaja Hrvatske jer u BiH ne postoji “alternativni” praznik početka ustanka protiv fašizma. Interesantno je to jer je Bosna i Hercegovina zemlja u kojoj je vrlo kurentno etiketirati se kao antifašista, i kad treba i kad ne treba, što bi se reklo. I površni znalci historije pamte da su se sve neprijateljske ofanzive sa izuzetkom prve i posljednje (Užička republika i Sremski front) odigrale na teritoriji Bosne i Hercegovine, da su najveće oslobođene teritorije (oko Bihaća, pa oko Tuzle) bile takođe na teritoriji Bosne i Hercegovine, da je AVNOJ i 1942. i 1943. (Bihać pa Jajce) zasjedao na teritoriji Bosne i Hercegovine, da su i Prva i Druga proleterska brigada osnovane na teritoriji Bosne i Hercegovine (Rudo, odnosno Čajniče), da su na teritoriji Bosne i Hercegovine i Igman i Kozara i Neretva i Sutjeska i Drvar. Pa ipak, antifašistička borba kao takva se u Bosni i Hercegovini institucionalno ne pamti.

Kod odgovora na pitanje zašto je to tako mogu nam pomoći kontroverze koje su se javile oko skorašnjeg preimenovanja zagrebačkog Trga maršala Tita. Prisjetimo se, da bi osigurao većinu u Gradskom vijeću grada Zagreba, Milanu Bandiću su bili potrebni glasovi nove političke grupacije koju predvode Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih. Oni su kao cijenu za svoju podršku zatražili brisanje Titovog imena sa jednog od najljepših zagrebačkih trgova. Argumentacija je bila poznata: Tito je bio autoritarac, diktator, čovjek odgovoran za ratne i poratne odmazde nad civilnim stanovništvom, lider koji je Hrvate zatočio u još jednu “tamnicu naroda”. Argumenti Titovih branilaca uglavnom su se svodili na činjenicu da su samo zaslugama Tita i partizana Narodnoj (kasnije Socijalističkoj) Republici Hrvatskoj kao dijelu FNRJ (kasnije SFRJ) pripali Istra i Zadar te na podatak da ni Franjo Tuđman lično nije smatrao da Titovo ime treba biti izbrisano sa liste naziva zagrebačkih ulica i trgova. Insistiranjem na takvoj argumentaciji, međutim, Titovi branitelji idu naruku onima koji ga napadaju. Tito je bio komunista, antifašista i jugoslovenski patriota, odnosno zagovornik bratstva i jedinstva južnoslovenskih naroda i drugih stanovnika Balkana. Ako ga ne braniš tako što ne dijeliš njegove vrijednosti, logično je da izgubiš od onih čiji je animozitet spram Tita barem savršeno iskren i do kraja dosljedan.

Dirljivo je bilo vidjeti da je prije nekoliko dana širom Bosne i Hercegovine neformalno ipak obilježen 27. juli kao dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine. Postoje, dakle, ljudi koji shvataju da je to važan dan. Otkud, međutim, da to više nije praznik? Kome je ovaj dan smetao? I kako je moguće da je 25. novembar ostao praznik, a 27. juli to više nije, a oba suštinski pamte istu stvar: Narodnooslobodilačku borbu protiv nacista, fašista i domaćih izdajnika, predvođenu Komunističkom partijom Jugoslavije? Oni koji su odbacili 27. juli, a sačuvali 25. novembar, i potonji zapravo poštuju sa figom u džepu. Onaj ko ne shvata da je suština Narodnooslobodilačke borbe bila u antifašizmu, bratstvu i jedinstvu, taj je spram ZAVNOBiH-a jednako licemjeran kao i oni koji žele da sačuvaju Trg maršala Tita samo zato jer je to ime odobravao i Tuđman. U svakoj interpretaciji historije važno je razlikovati šta je glavno, a šta sporedno. Isto važi i kad je riječ o hijerarhiji vrijednosti. Jedina moguća Bosna i Hercegovina jeste ona bazirana na vrijednostima koje simbolizuje dan koji više nije praznik, a razlog za to ne treba tražiti kod Milorada Dodika ili nekog drugog, iz sarajevske perspektive, dežurnog krivca. Brisanje institucionalnog pamćenja ovog dana djelo je onih za koje antifašizam nije važan sam po sebi, nego samo kao paravan za njihovu politiku.

Oslobođenje