Devet bilješki o jurišniku Ivanu Pernaru

FENOMEN je teško previdjeti: dok rejting Mosta pada, rejting Živog zida raste. I obratno. Cinični bi odgovor mogao glasiti: količina gluposti u jednom društvu jest konstantna; radi se o tome da samo mijenja pojavne oblike.

Piše: Sandi Blagonić

Dosjetka može biti shvaćena ozbiljnije ako se preinači u sljedeću tvrdnju: udio protestnih glasova na hrvatskom političkom tržištu, u fazama njihova izrazitijeg pojavljivanja, kreće se između 15-20 posto. Na njih mogu računati ponajvećma nova lica i stranke zahvaljujući onome što se u psihologiji naziva investiranje nade.

Na pretposljednjim izborima nju je lakše bilo pokrenuti relativno nepoznatima Boži Petrovu ili Ivanu Viliboru Sinčiću nego nekom starijem, otprije poznatom političkom akteru. Jurišnik Živog zida Ivan Pernar utjelovljuje više od rečenog. Ovo su bilješke o njemu, jednako koliko i o kontekstu, lokalnom i globalnom, u kojem je Pernar, kao politički fenomen, uopće moguć.

1. Pernar je dio elite, a ne jedan od nas

Svojedobno se, tjednima pred konstituiranje Sabora, Ivan Pernar zaputio put parlamenta i ondje sjeo u saborski restoran (nepristupačno mjesto s pristupačnim cijenama) kako bi ondje jeo i o tome obavijestio zainteresiranu javnost. “Hrvatska stvarnost”, koja na trenutke obesmišljuje postojanje satiričnog News bara, namjestila se tako da se Pernarov kolega Ivan Vilibor Sinčić svojedobno javno založio za “zaštitu života (…) gljiva”, a da je Pernar u saborskom restoranu naručio – pohane bukovače. Doduše, bukovače su, onako pohane, bile tehnički mrtve pa je viši medicinski tehničar mogao jedino konstatirati njihovu smrt. No, već i ova zgoda sadrži dramaturški potencijal za komad koji bi sažeo štošta od suvremene Hrvatske na rubu pameti.

Mimo rečene neusuglašenosti između Vilibora Sinčića i Ivana Pernara, potonji je, odlaskom u sabor učinio nešto novo. Nije poznato je li se itko prije Pernara – nakon osvajanja saborske fotelje, a prije službene prisege i postanja saborskim zastupnikom uputio u Sabor kako bi ondje jeo. Postoji li simbolički bolje mjesto za posvećenje vlastite važnosti od odlaska na mjestu gdje je većini ulaz zapriječen?

S tim u vezi, ovdje valja postaviti jedno od temeljnih pitanja vezanih uz fenomen ovog saborskog zastupnika: je li, odnosno misli li Ivan Pernar, da je doista, “jedan-od-nas” kako se populistički uprizoruje? Kada je, ne tako davno, na potpitanje voditelja Petra Štefanića uzvratio s oholim prijekorom “Prekidate saborskog zastupnika!” – što u tom trenutku čak nije ni bio – Pernar je posredno deklamirao svoju narcističku logiku: to da se nekog prekida ili ne prekida – stoji kao neizrečena Pernarova premisa – ovisi o funkciji koju obnaša. Drugim riječima: možete li zamisliti Pernara lišena saborskog mandata koji u istoj situaciji izgovara: “Prekidate višeg medicinskog tehničara!”? U odgovoru na to pitanje leži i rješenje dvojbe s početka pasusa. Pernar nije “jedan-od-nas”. On je jedan od elite, ali drugim sredstvima.

2. Zapleo se u logički čvor s medijskom urotom

Godinama prije nego što će dospjeti u Sabor Ivan Pernar će okrivljavati medije za udruženu urotu, pritom – u maniri paranoidnog narcisa – postavljajući sebe u središte te urote. Danas, kada je njegov medijski lik sveprisutan, Pernar bi sebi morao moći odgovoriti na prvi logički čvor u koji se upleo: “Ako uistinu jesam žrtva udružene zavjere usmjerene na mene, kako to da mi je odjednom pripao izuzetno velik medijski prostor lišenost kojeg sam prije čitao kao jasan znak urote?”

3. Cirkuski nastup bez puno talenta

Mimo paranoidne konstrukcije o medijskom ušutkivanju višeg medicinskog tehničara s Malešnice stoji banalnije objašnjenje. Pernar svoju vidljivost duguje jednako fenomenu estradizacije politike, kao i modernog javnog prostora preobraženog u gladijatorsku, rimsku arenu. U uvjetima promijenjenih pravila medijskog praćenja najveći medijski odjek ne može imati kakva originalna misao ili politički proces već, širokim masama razumljiv, i pritom uzbudljiv, cirkusantski nastup. Jedan od Pernarovih medijskih vrhunaca, svojedobno ustajanje i odlazak iz emisije Nedjeljom u dva rezultat je potonjeg. Problem je, međutim, nastao kada je ovaj u dva dana dvaput izašao iz studija. Izvesti po treći put, pred istom publikom, istu cirkusantsku točku, to bi značilo pokazati svu oskudicu cirkusantskog talenta. U ovakvoj situaciji Ivan Pernar postat će ponovno vijest kada, ugošćen u studiju Nedjeljom u dva, iz studija, umjesto njega, izađe Aleksandar Stanković.

4. Show za publiku

Stoga Pernar poseže za čitavom lepezom uvijek novih medijsko-cirkusantskih točaka koje, sadržajem i formom, jesu kombinacija stranačkog djelovanja, aktivističkog performansa i urlanja djeteta uskraćenog za igračku koju je upravo ugledalo u izlogu šoping centra. Urlanje u parlamentu, opstrukcija saborske procedure, pasivni otpor unatoč višestrukom kršenju poslovnika, snimanje pred pučkom kuhinjom, nenajavljeni upadi u srednje škole, držanje predavanja pred zatvorenim vratima Sabora kojima se pobija teorija evolucije, šetanje modnom pistom, otvaranje karnevala “vjenčanjem” s izraubanom starletom, skupljanje novčanih priloga među saborskim zastupnicima za posrnulo poslovno carstvo Ivice Todorića i odlazak na Todorićevo imanje – sve je to dio onoga što javnost, pretvorena u publiku, očekuje s tribina medijskog cirkusa.

5. Član privilegirane kaste koju infantilno trola

Osim toga, Ivan Pernar rezultat je razočaranja i ljutnje birača koji su zaključili da politički proces, prije svega, bez obzira tko bio na vlasti, koristi – političkim elitama. U vremenima iznevjerenih nada, pojavljuje se Ivan Pernar; hvaljen jer “im”, prema forumskim komentarima, “svima-skupa-jebe-mater” i “koji-je-možda-lud-al-neka-im-je-reko”. Ako su se psovke i povišeni glasovi otuđenoj eliti do danas zbivali posredstvom forumskih ili kafanskih komentara – rijetko političkih protesta – sada ih, u-naše-ime, izriče Ivan Pernar, nekovrsni društveni transmiter nezadovoljstva građana koje ovaj (i sam član privilegirane političke kaste čije privilegije koristi) u vidu urlanja i infantilnog trolanja upućuje istoj toj kasti.

6. Viši medicinski tehničar koji je pročitao jednu knjigu i shvatio cijeli svijet

Ivan Pernar u koječemu podsjeća na medievalnog mlinara Domenica Scandellu koji u 16. stoljeću – rekonstruirao je to talijanski povjesničar Carlo Ginzburg – potaknut naramkom pročitanih knjiga stvara vlastitu, naivnu kozmogoniju, žudeći da je predoči učenim inkvizitorima.

Ivan Pernar, viši medicinski tehničar, je, čini se, pročitao nekakvu knjigu o spasonosnom tiskanju novca, deprecijaciji valute i ulozi Narodne banke u tome i stvorio vlastitu naivnu političku platformu, žudeći da je predoči hrvatskim glasačima. Domenico Scandella, kao žrtva vlastitih, naivnih uvjerenja, nakon što je poletno izišao pred inkvizitore, završava na lomači. Ivan Pernar, posjednik naivnih simplifikacija, infantilnih tvrdnji o evoluciji i chemtrailsima, praćen mirijadom Facebook sljedbenika, nekoliko stoljeća kasnije, završava kao “ugledni saborski zastupnik”.

7. Jednostavna rješenja za složene probleme

Ta činjenica kazuje o privlačnom zovu modernog populizma koji nudi jednostavna rješenja za složene probleme u složenim vremenima. Simplifikacija koja poput magičnih krpa iz TV-shopa rješava sve, dovedena do paroksizma, u slučaju Ivana Pernara može završiti tvrdnjom o korelaciji smanjenog tiskanja novca i erektilne disfunkcije u muškaraca.

8. Dovoljno limitiran da zna sve

Nisam dovoljno mlad da znam sve, pisao je Oscar Wilde. Tridesetjednogodišnji Ivan Pernar nije toliko mlad, ali je ipak dovoljno limitiran da zna sve. Zato o sebi voli reći da govori Istinu, pri čemu, putem društvenih mreža, voli evocirati riječi Isusa Krista i, uopće, biblijske citate. Šireći Radosnu vijest o kolektivnom izbavljenju povećanim tiskanjem novca ovaj se uprizoruje kao moderni prorok, poruka kojeg se posljednjih godina širi od Stenjevca, preko Hrvatske, cijelim zapadnim Balkanom, ne temeljem argumenata već, kako je primijećeno, cirkusantskih performansi.

9. Nesposoban za ispriku i empatiju

Godinama je javno, na osnovi glasina, fanatičnim gnjevom, za smrt dviju sestara iz Rijeke, optuživao sina poznatog tajkuna. Nakon što se pokazalo da to nije točno, Ivan Pernar, nije se ispričao za klevetu. Kada je svojedobno snimao sebe s korisnicima javne kuhinje kao mizanscenom, Pernar se nije zapitao želi li itko od njih medijsku vidljivost koja ih dodatno stigmatizira. Koliko je, fascinantnom tankoćutnošću, sklon sebi pripisati status žrtve, toliko je, nesposoban za ispriku, lišen empatije s drugima: u Pernarovim performansima drugi su svedeni tek na taoce njegova narcističkog Ja-ideala.

Index