‘Demokracija je oruđe kapitalizma. Ja sam, recimo, rojalist’

zagreb 03062015 darko rundek snimio drazen kokoric

Sa 19 sam morao postati student, sa 29 odgovoran građanin, sa 40 zreo čovjek, a kad sam navršio 50, morao sam se uplašiti da ću početi starjeti. Sad imam 60 i što sam stariji, to sam manje obavezan. Osjećam se slobodniji nego ikad

Autorica Mirjana Dugandžija

Kad sam iz – tada još relativno blage, nemam pojma kako je sada – slavonske provincije došla na studij u Zagreb, osim same očaravajuće činjenice da sam trla klupe Filozofskog fakulteta, moja brucošijada bila je takva da je neću nikad zaboraviti. Nemam pojma kakve su brucošijade danas, ali tada je u auli faksa pjevao tip lica oličena bijelim, s crno našminkanim kolutovima oko očiju, crnih usnica, u plavoj radničkoj monduri. Bio je to Darko Rundek, frontmen grupe Haustor, i pjevao je trpko, odsječno, tmurne pjesme, za mene kao izmišljene. “Radnička klasa odlazi u raj”, “Duhovi”… da, ponekad je bilo malo vampirskog sivila na licu. Koliko je samo trebalo da mi ih neki drugi bend zamijeni!

Danas je iza grupe Haustor i samoga Rundeka, odnosno njegove grupe Cargo, petnaestak izdanja, Rundek živi između Zagreba, Povlja na Braču i Pariza, gdje je najviše vremena proveo zadnjih dvadesetak godina. Ali posljednjih pet godina Brač je postao ne samo mjesto za ljeto nego više za jesen, zimu, proljeće…

Haustor je moja prva, na pogled i sluh, ljubav.

– U to vrijeme, krajem 70-ih, još je zračio ‘Cabaret’ Boba Fossea, bio je to generacijski film, pa ‘Paklena naranča’, možda je i Bowie nešto slično radio, svakako, ja sam imao neki glumački nerv…

Već prije toga završili ste kazališnu režiju i radiofoniju… ali poslije ništa od toga.

– Shvatio sam da teatralnost nije samo u dramskom kazalištu, rock-scena postala je zanimljiva, pa sam svoj scenski nerv pretočio u nju.

Taj je faks teško upisati i završiti. Nije vam bilo žao?

– Više sam osjetio olakšanje. Nije me nitko tjerao. Bio sam loš pedagog . Tu sam pukao.

Gledala sam vas u predstavi “Marat-Sade” teatra Ulysses.

– Nisam bio neki glumac. Uloga pomaknutog kabare majstora, na početku Haustora, to je bilo ono što sam ja imao dati sa scene.

Glazbena scena 80-ih je bila luda, toliko da sada podsjećajući na nju već postajemo i dosadni. Kako je ona kod vas posložena?

– Prljavo kazalište i Azra mislim da su bili prvi zagrebački bendovi koji su na svom jeziku počeli pjevati, i pisati pjesme koje su imale više smisla od klišeja koji su, osim možda kod Mlinarca, vladali na domaćoj rock-sceni koja je bila vrsta refleksa svjetske rock-scene. Pa Film, Jura Stublić je neko vrijeme bio pjevač Azre, sa srebrnom maskom, ’ Jura Jupiter’. A Džoni je shvatio da je i pjevač, ne samo autor i gitarist…

Jeste li vidjeli Džonija nakon što je otišao iz Hrvatske?

– On je otišao još iz Jugoslavije. Vidio sam ga 90. ili 91., u Holandiji, poslije više ne. I da, Haustor se pojavio malo nakon Filma, Aerodrom, pa Zvijezde, Pankrti, slovenski Buldožer, koji je poseban fenomen, Šarlo akrobata, Električni orgazam i Idoli iz Beograda… Glavna osovina je bila između Zagreba i Beograda.

Kad se sve zakuhalo 1990. rock je, uz rijetke izuzetke, najdulje odolijevao nacionalizmu.

– Pretpostavljam da je takva bila većina ljudi iz umjetničkih krugova.

Kakva zabluda. Najveći dio pisaca, kazalištaraca… na obje strane se neopisivo uskokodakao.

– Ono što je rockere uvijek inspiriralo, na valu kontrakulture 60-ih, imalo se potrebu obraćati svim ljudima, a ne ovom ili onom narodu.

Puno ste radili sa Srđanom Sacherom, također snažnim umjetnikom. Kakav je bio vaš odnos?

– Haustor je nastao, čini mi se iz nekog njegovog gimnazijskog benda, ja sam tu bio od samog početka, ali više kao neki freelancer. On je vodio Haustor do trenutka kad je otišao.

Vjerojatno ste se s njom etablirali, ali meni se nikad nije uklapala u Haustorov stil.

– Njega je možda inspiriralo da ima frontmena koji može bendu dati lice, pojavu, tekst, a mene da me netko vodi u glumačkom dijelu moje prirode. Ali moj umjetnički potencijal je rastao, pojavili smo se u pomalo konkurentskoj poziciji. Po toj smo se liniji i razdvojili.

Imali ste neke uzore?

– Profesorica u srednjoj školi naučila nas je i voljeti i analizirati poeziju, Miljkovića, Šimića, Matoša, Ujevića. Nekoliko godina sam studirao ruski, volim rusku avangardu, i taj moj kostim, maska, značke, bile su neka replika Majakovskog i ruske avangarde. Začudnost, kako je kod nas preveden njihov izraz ‘astranenije’, pa i dimenzija apsurda… to me privuklo. I Brecht, naravno.

“Kad popije, u svaku postelju pada”. Znate tu Brechtovu pjesmu? “Od jednog samo već me boli glava/ Kad poželi nekog njom žudnja ovlada/ Pa iznova kreće pijanka prava/ A kad pije, u svaku postelju pada”.

– Pamtim onu ‘U bijeloj bolničkoj sobi’… ‘onda se sjetim da mi ništa ne može nedostajati, ako i sam nedostajem. I tad sam se mogao veseliti svom pjevu kosova poslije mene’,

Pišete sad, na Braču?

– Pišem. Nisam dugo pisao poeziju koja je samo za čitanje. To mi ponekad dođe na putu. Nemam neku svakodnevnu potrebu za tim. Uglavnom pišem iz potreba pjesama.

Imate neiscrpnu zalihu tema. Kako je nastala amblematska “Apocalipso”?

– Tu sam glazbenu temu nosio godinama sa sobom. Nisam znao koju bih joj boju dao, nekad sam je čuo kao frule, nekad kao sintesajzer, a kad je pjesma počela nastajati pretvorila se u duhačku temu. I došla je ‘tajanstvena sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar’, u nekoj pariškoj podstanarskoj sobi, kaskade rima su povukle jedna drugu i samo se napisalo.

U Parizu vam se 91. rodio sin, kojem ste dali šest imena. David Vid Dimitrij Sebastijan Ernest Viktor.

– Supruga Sanda je u to vrijeme radila predstave za englesku kazališnu grupu ACT, Ernest je vezan za njih, nismo se mogli složiti između Dimitrija i Viktora, složili smo se da je Vid lijepo po Vidovoj gori, a to je i stari slavenski bog s četiri lica, ime vuče korijen iz sanskrta, ima puno dobrih omena u tom imenu… na francuskom Vid ne zvuči dobro, dodali smo Da ispred Vid… tako je došao David, i… dali smo mu šest imena jer je to u Francuskoj moguće.

Niste malo previše toga natovarili na njegova pleća?

– Majka je Vidu pričala priče o junacima s njegovim imenima. Kroz to mu je možda ostala neka mnogostrukost, što je možda neka sloboda.

Čujem da i živi baš free, upravo je s prijateljima jedrilicom preplovio Atlantik.

– Preploviti Atlantik je izazov za mnoge, ali se nije lako za to dovoljno opremiti. Vid je s još trojicom prijatelja kupio za tri soma eura staru metalnu jedrilicu, nije baš high-tech, tri tjedna nismo imali nikakav kontakt s njim. Zanimao se uvijek za glazbu, išao u glazbenu školu, učio gitaru, ali kako naginje alternativi, još uvijek nema ambiciju nekog show businessa, iako sad više svira.

Što vam daje glazba?

– Ne znam kako to reći. Uzbuđuje me, inspirira, zanima, budi.

Što ste najviše voljeli raditi u Parizu?

– Ići na buvljake… Kupiš neke stvari za obući, tu su frakovi, cilindri, starinske košulje koje je nosilo neko plemstvo pa se još žute kragne odavno pokojnih ljudi, štapovi, nakit, stari satovi, lanci. Čudni, stari, autentični.

Gdje je nastalo najviše vaše muzike?

– Možda baš u tim putovanjima, između Zagreba i Pariza, i još mnogih trećih, kad je Vid još bio mala beba proveli smo nekoliko mjeseci u Australiji radeći predstavu s Aboridžinima, pa jednu drugu predstavu u Engleskoj… Gdje sam sve bio i koje ljude sreo, impresije koje nikad ne bih imao da se nisam, zahvaljujući Sandi, otisnuo iz Zagreba.

“Ruke”? Također vaš klasik…

– Trebala je biti na mom drugom solo albumu, 1982. Otad je dvadesetak godina čekala da izađe. Nisam vjerovao u nju, možda je falilo još par stihova. Sljedeće godine će izaći jubilarno izdanje ‘Apocalipsa’ koje izdaje Dancing Bear. I na tom dvostrukom vinilu, koji sam ponovo masterizirao ljetos, bit će par pjesama s tog nesuđenog Haustorova albuma ‘Dovitljivi mali čudaci’. Iako su neke i objavljene na kasnijim albumima, recimo, prekrasna pjesma ‘Senor’.

Što vam jezik daje?

– Osjećam veliku odgovornost prema jeziku i riječi, na njemu radim dok ne mislim da se tu nastanilo nešto vrijedno razmjene s drugim ljudima. I znam kad sam napisao nešto što mora potrajati.

Od vaše radničke mondure iz 1979. do danas puno se političke vodurine valjalo ovim krajevima. Otkad dulje boravite u Hrvatskoj, vjerojatno je više i pratite?

– Već dugo na tu demokraciju gledam kao na oruđe kapitalizma, ma o kakvom da se igrokazu radilo, pratim politiku jer se odražava i na moj život.

Koje je vaše političko uvjerenje?

– Pa ja bih rekao da sam, recimo, rojalist.

Je… samo, fali nam kralj…

– Dinastiju više nemamo, ali nisu ni one oduvijek, nego su se iskristalizirale. Kad bi društvo vodio mudar i odlučan čovjek, i kad bi to bila parlamentarna monarhija u kojoj ne postoji samo silazna linija moći, nego razmjena, ako se država pametno vodi, ako se razumije što ljudima treba, nije to tako velika mudrost, a cijela ta suvremena demokracija, vladavina kvantitete u svim oblicima, jedan veliki gubitak energije i vremena. Nije to baš sve tako komplicirano. Ljudi bi se mogli baviti onim kako da žive i što da rade sa sobom, a ne da se u taborima bore za beznačajne stvari.

Demokracija je, dakle, dubiozno stanje čovječanstva. Zanimljivo mi je da to od vas čujem.

– Pa, umjesto da artikulira interese društvenih grupa kroz zakone, instrumente države, umjesto toga, princip funkcioniranja dolazi od baze, Trumpova pobjeda najbolji je primjer za to. Dobivaš društvo koje je vođeno najnižim porivima. A sve je to samo paravan za zgrtanje profita, tog svijeta kvantiteta.

Jedino što to ne možemo nikako primijeniti.

– Recimo, Hrvatska nije prenapučena zemlja. Bar zasad ne postoji neki veliki migracijski val koji bi to promijenio, i da ima malo, recimo, pameti, da se svaki put zapitamo – trebam li ja stvarno baciti ovu najlonsku vrećicu, trebam li stvarno te stvari koje sam krenuo kupiti, da li ja sad mislim to što trebam misliti. Ako bi na osnovne stvari zagledali otvorenim pogledom, mislim da bismo došli do drugih odnosa, baziranih na poštovanju, harmoniji, sućuti…

Na sućut i solidarnost u Hrvatskoj ne treba računati.

– Meni se čini da su one u osnovi ljudske prirode, a ne ovo što je sad promovira, pohlepa, zarada, požuda…

Uskoro, 2. prosinca, imate koncert, zajednički, vi, Josipa Lisac, Bajaga i mlada pjevačica Luce. Kako je došlo do tog okupljanja?

– I mene zanima, iskreno. Kad sam čuo tko je planu, svidjelo mi se, a kak’ su baš to smislili, nemam pojma.

Vi na Braču niste da biste se odmarali, puno radite.

– Ove godine je naš Cargo Trio stvarno svirao gdje god je mogao. I to je bilo super. Izdali smo dva albuma, ‘Plavi avion’ i ‘Mostovi’. Sad smo se zadnja dva mjeseca odmorili, pa nam je narasla želja za svirkom. A za ta dva mjeseca ‘odmora’ bio sam na Braču, u Parizu, Montrealu, Beogradu.

Čime ste okruženi u Povljima na Braču?

– Tamo sam sa suprugom, u selu Povlja. Imamo jedan manji maslinik, i jedan veći, koji smo tek raskrčili, jer je bio izgorio izapušten sedamdeset godina, i dva mala vrta za povrće. Oko naše kuće posadili smo koprive, koje su dobre za napraviti insekticide i gnojivo. Imali smo osam vrsta paradajza za koje jedna prijateljica u Nerežišćima radi sadnice, patlidžana, paprika, blitve, salate, mahuna, tikava je bilo puno… treba očuvati Zemlju. Na drugom kraju Brača smo dio zajednice koja pokušava napraviti ekološki svjesno samoodrživo selo… Sanda i ja smo jedno vrijeme živjeli s Aboridžinima u Australiji – oni su zaduženi da održavaju ravnotežu na komadu zemlje na kojem žive. I to je doista moguće. A sve drugo, ti gadgeti na koje trošimo pare, mobitel, kamerice, ma sve je to p….n dim.

Razmišljate o svojim godinama?

– Puno manje nego kad sam imao 19, pa sam morao postati student, sa 29 odgovoran građanin, pa sa 40 zreo čovjek, a kad sam navršio 50, morao sam se uplašiti da ću početi starjeti. Sad imam 60 i što sam stariji, to sam manje obavezan da udovoljim tim obvezama. Ali kad me uhvati u križima, ipak pomislim – to je možda zbog godina. Osjećam se slobodniji nego ikad.

Pa, u krajnjoj liniji, i smrt oslobađa.

– Često razmišljam o smrti. Ne kažu uzalud da je smrt najbolji savjetnik. Ona ti pomaže sa shvatiš da nisi odgovoran prema stereotipu, nego prema vlastitoj smrti. Više ne moraš udovoljavati vanjskim formama. Možeš se pitati što ja stvarno hoću. Tko sam stvarno ja. Nećeš valjda otići, a da ni to ne doznaš.

Otišao je Leonard Cohen.

– Bilo je nekoliko njegovih pjesama koje sam rado pjevao i puno su mi značile, Suzanne, Partisan, Famous Blue Raincoat… Kad bih ih čuo, promijenile bi mi stanje. Onda je na neko vrijeme nestao, a ova zadnja dva albuma, mislim da je njima podigao jednu svjetlost, mudrost, duhovitost koja nam je svima trebala, kao da je imao misiju.

Nobelova nagrada Bobu Dylanu?

– Napisao je neke pjesme koje su djelovale na svjetsku kulturu. Ja često pjevam ‘Don’t Think Twice, It’s All Right’, to su baš stvari koje su na jedan način fokusirale svijet kontrakulture 60-ih. Druga je stvar zašto ju je dobio baš sad, pa se sagledava u političkom kontekstu, kao nešto što je trebalo pomoći fronti protiv Trumpa.

Naša generacija nije imala sreću da doživi takvu jednu kontrakulturnu, libertinsku situaciju kao što je bila 1968. Umjesto toga… zaustavit ću se tu.

– Ali krhotine te eksplozije postale su i mentalni i društveni motivi koji su u našoj generaciji još bili živi.

Jutarnji.hr

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here