„Cvitak“- list za sretno djetinjstvo u službi igara na sreću

Kada ubogi, polupismeni, svijet ševrlja po kladionicama tražeći svoju sreću i nije neko čudo. Na njih, te uboge smo navikli na takvim mjestima.

Uz satelitsku antenu koja najčešće stoji na pročeljima tih buhara, postali su simboli europske perifernosti. Oni su zaštitnici i promotori te „gospodarske grane“.

Piše: Emil Karamatić

Ubogi, polupismeni i kladionice su već odavno neka vrsta rodbine.

Kada te buhare, koje se kod nas zovu kladionice, počnu promovirati novinari, u pitanju je neki nedokučivi poslovno – marketinški pičvajz koji bi mogao biti poznat tek vlasniku medija.

Ali u čudu se zasigurno morate naći kada u dječjem časopisu pronađete priču koja promovira kladionice.

Onako fino stilski napisana i lijepo dotjerana baš za učenike od prvog do četvrtog razreda. Objašnjava djeci (kad poslije završenog fakulteta uz pomoć visokorangiranog strica u HDZ-u dobiju posao u kladionici, jer ga nigdje drugo i ne mogu dobiti) da goloruki, ako ne daj Bože bude trebalo, moraju braniti kladionicu od mrskih neprijatelja – napadača, kradljivaca novca, koji je teškom mukom zarađen.

„Hrčak Mirko naporno je radio u kladionici. Nikad nije imao slobodan dan niti godišnji odmor. Nikad se nije pobunio zbog skromne plaće koju neredovito prima. Predan svom polu, nije ni sumnjao da bi nešto moglo poći kako ne treba. A onda su jednog lijepog i sunčanog dana, (naravno a kakav bi drugo dan u dječjoj priči bio nego lijep i sunčan o.u.) u podne, u kladionicu upali maskirani pljačkaši. Uzviknuli su.

-Mirko, para na sunce!

Nisu imali pojma da je skromni hrčak Mirko, europski prvak u karateu. Točnije nositelj crnog pojasa – peti dan.

Možete pretpostaviti što se tu sve događalo. Da skratim, jednom riječju Mirko je napadače sjebo’.

Naravno na kraju priče je došao vlasnik koji je rekao hrčku Mirku, (inače rangiran kao Bruce Lee) – bravo momče tako se čuva radno mjesto.

U priči su se provrtila i dvojica – trojica policajaca koji su se po prirodi stvari kurčili i koji nisu riješili slučaj. Oni su u priči bezveznjakovići. Složio bi se i da jesu da je u pitanju novinarski članak, ali kad je u pitanju priča za djecu ne dopustivo ih je prikazati kao najobičnije ništarije.

Na kraju priče stoji kako je Mirko, nastavio s poštenim radom u kladionici, jer ‘đe ćeš jado takav posao s fakultetom– (još preko veze naći) a uz to nositelj crnog pojasa petog dana.

Spisatelj je samo još grešku napravio što nije napisao da je Hrčak Mirko, postdiplomski studij završio na Yale University u New Haven – u. Tako da bi poruka bila kompletna – gdje ćete završit poslije jedno dvadeset godina školovanja.

(Pedagoško psihološki elementi dobrog pripovjedanja su uniišteni)

Što bi rekao Milan Crnković, sveučilišni profesor, koji je svoj znanstveni i stručni rad najvećim dijelom posvetio dječjoj književnosti, da je kojim slučajem dohvatio „Cvitak“- list za sretno djetinjstvo.

Vjerojatno bi preko usta prevalio kako u slijedećem broju možete očekivati promociju i drugih zanimanja.

A ako bi se slijedio niz, onda bi smo mogli čitati kako neka mlada Ćićolina čuva teško zarađen kruh od viška napasnika, uglavnom onih koje režiser nije predvidio u najnovijoj epizodi.

Kad dječji pisci, dječja knjiženost i časopisi za djecu počnu promovirati kladionice i „slatkorječivo“ omalovažavati policajce znajte da smo svi zajedno u debelom sranju.

Tada nam je umjetnost počesto u rukama najobičniji prevaranata koji moralne predike drže najčešće  zbog biznisa a ne zbog uvjerenja.

nezanse.ba