Bruno Bokšić: Moj prvi prelazak na istočnu obalu Mostara

Mostarac je privukao pažnju javnosti u Bosni i Hercegovini ispoviješću o transformaciji koju je doživio nakon prelaska Starog mosta.

Mostarac Bruno Bokšić (24) privukao je pažnju javnosti ispoviješću u blogu o tome kako je mrzio druge, kako je prvi put prešao Stari most u drugom razredu srednje škole te kako je pisao nacionalističke pjesmice pune mržnje prema Srbima i Bošnjacima.

Bruno je, kako kaže, bio dijete koje je živjelo na zapadnoj strani Mostara, u čisto hrvatskoj, katoličkoj porodici, odgajano u strahu od drugog, koje nikad nije vidjelo Srbina ili Bošnjaka, osim na televiziji, odnosno filmovima. “Nismo učeni da mrzimo, ali smo definitivno učeni da se bojimo”, objašnjava Bokšić.

Stari most prvi je put vidio sa 16 godina.

Za Al Jazeeru danas govori kada je i zašto prestao slušati druge i zašto vjeruje da Bosna i Hercegovina ima budućnost.

Prema vlastitoj ispovijesti, katarzu je doživio kada je pokušao tražiti iskustva s “tim drugima” kako bi spoznao istinu.

“Nisam dopuštao više da mi netko govori kako svijet izgleda. Odlučio sam sam, svojima očima, isti vidjeti i upoznati te tamo Srbe i Bošnjake. Kada sam shvatio da su to ljudi, isti kao i ja, neki puno bolji od mene, neki puno gori, došlo mi je da zaplačem”, napisao je Bruno.

Rekao je da su komentari na njegovu ispovijest pozitivni.

“Ljudi iz mog užeg kruga već odavno znaju ovu priču, tako da ovo nije neka nova stvar za ljude s kojima se družim i za moje prijatelje. Za širu masu ovo je još neka nepoznanica”, kazao je on.

“Prvi put kada sam prešao na ‘onu stranu’ bio sam 1. srednje i nisam dobio neko prosvjetljenje kako sam u zabludi, kako sam ja u krivu, kako tamo ti neki stvarno nisu tako loši.

Prvi put kada sam nogom stupio na ‘onu stranu’ dobio sam takav grč u stomaku da sam mislio kako ću se izvrnuti nasred ceste. Hodao sam i imao ogroman strah uopće pogledati ljude u oči jer će znati da sam Hrvat i ubit će me.

I taj strah je trajao. Naredni put kada sam prešao na ‘onu stranu’ odveden sam na Stari most da ga vidim… Treći put kada sam prešao na ‘onu stranu’ bio sam malo sigurniji u sebe jer sam znao gdje idem i ti tamo ljudi nisu čekali iza ćoška s ogromnim bradurinama da me zakolju jer sam Hrvat”, navodi se u Bruninoj ispovijesti.

Glas običnog čovjeka

Ocijenio je da u Bosni i Hercegovini narodi žive neke svoje realnosti i uopće nisu povezani.

“Imate jednu realnost koja se živi u Banjoj Luci, druga u Sarajevu, treća u Mostaru”, rekao je on i dodao da sve ono što je napisao predstavlja “glas jednog običnog čovjeka i stvari s kojima se više od 90 posto populacije koja živi na prostoru bivše Jugoslavije suočavalo ili se suočava i danas”.

“Čitava poanta ove katarze, čitave priče, jeste da se pokaže mladima da se stvarnost može promijeniti i zašto ja sam vjerujem da ova država ima uopće nadu za bolju budućnost. Jer ako sam se ja uspio promijeniti, a bio sam duboko zaglibio, onda smatram da svi drugi isto mogu”, ocijenio je sagovornik Al Jazeere.

Prvi korak ka postizanju ovakve katarze, kako je rekao, jest uspostavljanje otvorene komunikacije među fragmentiranim grupama.

“Imate ljude iz hrvatskog, srpskog i bošnjačkog korpusa koji nisu nikad sjeli ni pričali s nekim iz drugog naroda ili druge vjere.

Možete čitav život živjeti da ne upoznate nikoga drugog i sve informacije koje imate su bukvalno stereotipi koje vam lansiraju medijske kuće, portali koji su puni govora mržnje”, istakao je on.

Segregirano društvo

Politika prepucavanja glavni je izvor saznanja o onom drugačijem, kaže Bruno.

“Mi smo totalno segregirani i totalno odvojeno društvo, od kojeg svaki narod, svaka vjera, nacija ili kultura živi svoju realnost, u svojem svijetu i problemi drugih uopće je se ne tiču.

Kada djeca, koja sve to slušaju, gledaju, uče i poprimaju, odrastu – oni odrastu u neke ljude koji će danas-sutra voditi ovu državu i nametati iste probleme koje smo imali prethodnih 25 godina”, ocijenio je on.

Ovaj Mostarac smatra da je način na koji ljudi pokušavaju riješiti probleme potpuno neefikasan.

“U većini slučajeva rješava se posljedica, a uzrok se nikad ne dira. Međutim, neke metode koje se koriste potpuno su neefikasne, a da ne kažem da postoje neke udruge i organizacije koje samo mlate praznu slamu, uzimaju novac i uopće ne rješavaju taj problem.”

Prema Bokšićevim riječima, komentari na portalima najbolje oslikavaju situaciju. “Otvorite bilo koji portal i bilo koju raspravu o kojoj se narodi BiH ne slažu. Prvi komentar će biti OK, drugi je tu i tamo, a treći već pokreće nacionalnu mržnju.”

Istakao je da se ni oko čega ne može logički raspravljati ako emocionalna baza pojedinca nije sređena: “Ljudi se neće nikad dogovoriti oko ničega logičkog, zato što mi ljudi nismo logička bića, nego emotivna bića koja koriste logiku da bi podupirala svoje odluke.”

“Dok god se ne riješi emotivna baza ljudi unutar BiH, dok se god ne stvori normalan odnos, gdje će osoba iz Banje Luke moći vjerovati nekome iz Sarajeva, neko iz Sarajeva nekome iz Mostara, neko iz Mostara nekome iz Banje Luke i tako dalje, mi nikada nećemo riješiti nijedan problem u BiH”, naglašava sagovornik.

Bez odnosa povjerenja, kaže, ništa se ne može graditi.

“Kako uopće očekivati budućnost ove države kada jedni mrze druge, drugi mrze treće, a treći mrze i jedne i druge?”, pita se Bruno.

U svojoj ispovijesti rekao je da mu je na putu katarze pomogla organizacija AIESEC.

“AIESEC mi je omogućio prostor gdje sam mogao slobodno pričati o svojim strahovima i starim uvjerenjima. Prostor gdje sam mogao upoznati ljude iz Sarajeva i Banje Luke, prostor gdje sam sa istima mogao pričati i razmjenjivati iskustva”, navodi.

Bruno ističe da je to jedna od organizacija koje zapravo liječe uzrok, a ne posljedicu.

Al Jazeera