Agresivnost džihadista izraz je potajnog osjećaja inferiornosti

‘Islam i modernost’ ekspresna je reakcija Slavoja Žižek na napad na Charlie Hebdo. Knjiga se sada može naći i u hrvatskim knjižarama zahvaljujući agilnosti nakladnika Algoritma i urednika Krune Lokotara

Autor: Gordan Duhaček

‘Elvis kulturalne teorije’ i ‘najopasniji filozof Zapada’ nije propustio priliku za ekspresnu reakciju na teroristički napad na satirički tjednik Charlie Hebdo objavivši knjigu pod naslovom ‘Islam i modernost’ samo par mjeseci nakon pariške tragedije. Slavoj Žižek još je jednom pokazao da zna iskoristiti trenutak, kao i hrvatski nakladnik Algoritam koji je ‘Islam i modernost’ ovih dana objavio kod nas.

Za prijevod je bio zadužen antropolog i prevoditelj s engleskog i španjolskog Nikola Pezić koji je tako i najbolje upoznat s novim Žižekovim ‘bogohulnim razmišljanjima’, kako glasi podnaslov knjige. Zato smo Pezića pitali kako je bilo ekspresno prevoditi Žižeka, a prevoditelj otkriva da je to bio zahtjevan zadatak: ‘I autor i prevoditelj morali su djelovati brzo ne bi li knjiga ugledala svjetlo dana dok je čitav slučaj još svjež i aktualan!’

Kako, dakle, Slavoj Žižek interpretira događaj od 7. siječnja ove godine, kada su dvojica islamskih fundamentalista upala u redakciju Charlie Hebdoa te počinila masakr?

‘Žižek odbacuje ono što naziva ‘demonskim mitom’ kojim se običava tumačiti motivacija terorista (prema kojemu su oni, za razliku od letargičnih stanovnika Zapada, još puni ‘strastvenog naboja’, spremni i umrijeti za svoje ideale). Njihov navodni fundamentalizam prokazuje se kao lažan – pravi fundamentalisti (poput budista ili amiša) nikad ne osuđuju nevjernike niti su agresivni prema njima, jer su iskreno uvjereni u svoju nadmoć. Izrazita agresivnost ‘fundamentalista’ zapravo je posljedica potajnog osjećaja inferiornosti i nedostatka pravog uvjerenja. Kao što je Marilyn Manson izjavio povodom prosvjeda crkvenih krugova prilikom njegova nastupa u Hrvatskoj – ‘ako mislite da ja, pjevač s bendom, mogu ugroziti vašu vjeru, zapitajte se u što to i kako vjerujete’. Drugim riječima, slično kao i kod nacista, ubilački pohod braće Kouchani rezultat je nemoćnog bijesa frustriranih luzera’, objašnjava Pezić.

Žižek je kritičan i prema reakciji na ubojstva, ističe prevoditelj ‘Islama i modernosti’, jer smatra da je imala funkciju zamagljivanja dubljih uzroka terorističkog čina te osobito odbojnim nalazi okupljanje svjetskih vođa koji su odgovorni za stanje čiji je ishod u konačnici i napad. Pezić objašnjava: ‘Problematična mu je i pojava solidariziranja građana s policijom – osim što je povijesna ironija što se to događa u zemlji s tradicijom obračunavanja s policijom (primjerice, 1968.), to znači i dobrovoljno pristajanje na nadzor kakav je razotkrio Snowden.’

Koje su osnovne Žižekove teze kada je riječ o islamu, priklanja li se i on stavu da je riječ o posebnoj religiji u odnosu na ostale monoteističke? Nikola Pezić odgovara: ‘Žižek nastoji iščitati ono što naziva ‘arhivom islama, njegovom potisnutom mitskom potporom’. Razlika u odnosu na ostale ‘religije knjige’ (judaizma i kršćanstva) jest u tome što se Bog ne shvaća kao otac. Dok je judaizam religija obiteljskih linija, a kršćanstvo taj poredak ukida smrću Sina na križu (što je istovremeno i smrt Oca), islam između čovjeka i Boga uvodi genealošku pustinju (što je, očito, predstavljalo problem Freudu) te na početak obiteljskog stabla stavlja ženu – Hagaru (ona je to potisnuto).’, detaljno objašnjava Pezić.

‘Ta genealoška pustinja razlog je što je islam po sebi političan – kako nema temeljne političke zajednice poput judaizma (krvna veza), mora je formirati (to je umma) – i razlog što se nije institucionalizirao u Crkvu poput kršćanstva, već ga je uvijek kooptirala i institucioniralizirala neka država. No tu se skriva i druga mogućnost – islam može poslužiti i kao načelo stvaranja antietatističkih, egalitarnih komuna.’

‘Islam i modernost’ reklamira se i podnaslovom u kojem Žižek obećava ‘neke bogohulne teze’. Riječ je o tome da je osnovna potka knjige ‘mišljenje – dalje’, to jest nedozvoljavanje da šokantnost trenutka spriječi promišljanje, što znači neprihvaćanje uvriježenih teza koje se iznose (‘demonski mit’), kritičnost prema standardnim reakcijama na pokolj, a osobito konstatacija da kritičnost prema islamskom terorizmu nužno mora ići ruku pod ruku s kritikom liberalne demokracije – jer oni su, dvije strane istog novčića; liberalna demokracija sama po sebi rađa fundamentalizam, nabraja prevoditelj Pezić te dodaje: ‘A možda još i bogohulnije jest to što Žižek podvrgava analizi velike svjetske religije koje se predstavljaju apsolutnima i neupitnima, no on se prema njima odnosi kao i prema bilo kojem drugom diskursu, pokazujući time njihovu ljudskost.’

Za kraj nas zanima kako Žižek vidi fenomen Islamske države, piše li nešto o tome na pedesetak stranica ‘Islama i modernosti’? Nikola Pezić kaže da Islamsku državu ‘smješta u kontekst borbe protiv kolonizacije i globalizacije – no ne smatra je nekim povratkom u srednji vijek. Uočava fenomen koji je odvaja od modernih država – ukidanje onoga što je Foucault nazvao biopolitikom, to jest reguliranja blagostanja populacije’.

Slavoj Žižek u knjizi uočava da ‘IS svojim osnovnim zadatkom smatra osigurati provođenje islamskog zakona – ostalo je sekundarno’, kaže Pezić te objašnjava: ‘Sadržaj tih zakona jest predmoderan, ali način njihova provođenja ne (islamisti vješto koriste najmodernije tehnologije poput društvenih mreža). Žižek upozorava da su pojedini, izrazito utjecajni suvremeni islamski mislioci – Egipćanin Sayid Qutb, istaknuti član Muslimanske braće kojeg je smaknuo Sadatov režim, i Indijac-Pakistanac Abul A’la Maududi – u islamskoj državi (općenito, ne ovoj!) vidjeli istinsko ozbiljenje ideala Francuske revolucije – jer ona je ponudila ideju zasnivanja države na poštovanju univerzalnog zakona, umjesto na pripadnosti nekom narodu ili poslušnosti suverenu. Maududi je smatrao da je ta ideja na Zapadu napuštena, no islam je taj koji jedini može ponuditi takav univerzalni zakon – dok je Qutb smatrao da podčinjavanje Bogu kao onostranom autoritetu može utemeljiti univerzalnu slobodu na ovome svijetu.

Tome slijedi pak jedna klasična žižekovska paralaksa: ‘Poenta nije da je IS ostvarenje tog ideala, već slučaj izopačene modernosti – smaknuća koja izvode bila bi njihova verzija besmislenog revolucionarnog terora, a zakon koji provode tek pokušaj uspostavljanja jasnih hijerarhija u društvu kojim se odbacuju tekovine na koje je Zapad osobito ponosan, primjerice ravnopravnost spolova, sekularnost.’

Tportal.hr