Pogubni »bošnjački unitarizam«

»Hrvati« se bore za sada temeljno ugroženu jednakopravnost. Valjda zbog »zabrinutosti za BiH«, kako kažu i Predsjednica i novi premijer. A kad god su u Hrvatskoj zato zabrinuti, u Bosni piju apaurine. Igra se zove – treći entitet. Složena priča

Autor: Zlatko Dizdarević

Da u regionu, ili u »susjedstvu« (ne daj bože opet nešto zajedno) – kako bi kazao do prije neki dan ministar vanjskih poslova Hrvatske Kovač – puno toga ne valja, jasno je i vrapcima na grani. Evo dvije i po decenije nakon, za mnoge, sretnog raspada bivše države uz obećanje silnog blagostanja, razni duhovi nikako se ne smiruju. Gore je nego prije petnaestak godina kada se vjerovalo da je najgore prošlo i da se nikada više ponoviti neće. Vjerovatno i neće ali da je sve skupa dalje od očekivanog, samo politički slijepci ne mogu ili ne žele da vide. Odnosi između Hrvatske i Srbije su lošiji nego početkom novog stoljeća, da se relacija Beograda sa Prištinom i ne pominje, pa čak i nervoza Vojvodine spram Beograda.

U Bosni i Hercegovini vele dobro je, eto i »impresivno« za čudesne EU slijepce nečiste savjesti što se ove tvorevine tiče. Njoj čak i neki vodeći lideri pokazuju od šake do lakta, pa ništa. U Makedoniji zlokobno ključa ne samo zbog odnosa sa Albancima. U Crnoj Gori ni Đukanović, decenijama priznati »Don Corleone« tamošnje politike ne može da sastavi vladu kako želi… Analize svega ovoga pljušte okolo uglavnom na način koji pokazuje da se i većina »analitičara« lijepo uklopila u optike kreatora svekolike političke nervoze.

Da se zaobiđu ovaj put manje ili više relevantne teorije o utjecajima sa strane na ovo što je – izvinjavam se Kovačevim frustracijama – ipak region. Ono da »Rusi bacaju Balkan u krizu da sačuvaju svoj utjecaj«, a NATO im sve agresivnije ugurava ovdje pod nos svoje razne raketne štitove. Ili Erdogana koji uz sve megalomanske ambicije prema Bliskom istoku i šire očijukava sa definiranom »transferzalom« što preko Albanije, Kosova, Sandžaka ide do Bosne… Šta god se na ovu temu kazalo, nitko nikome ko je unaprijed opijen svojim teorijama nikakvim kontra-argumentima neće promijeniti mišljenje. To lukavi zovu »globalizacijom medija«. Ne kaže se i – globalizacija propagande.

Zadržimo se, ovdje, na pokušaju dodatnog rasvjetljavanja jedne floskule, među nebrojeno drugih, koja se ukorijenila i više se ni na kakav način ne propituje, a povodom stanja u BiH. Posebno onako kako se ono percipira i ponavlja u Hrvatskoj: »Srbi u BiH« (to je Dodik) potpuno su okrenuti Beogradu pa tako i Moskvi. Ovo drugo da bi se legitimirala glavna teza o Rusima kao najvećoj prijetnji Balkanu. »Hrvati« (to je HDZ) samo se bore za sada temeljno ugroženu jednakopravnost. Valjda kako spada konstitutivnom narodu jedne suverene države koji glasa za Sabor u susjednoj suverenoj državi. Valjda zbog »zabrinutosti za BiH«, kako kažu i Predsjednica i novi premijer. A kad god su u Hrvatskoj zato zabrinuti, u Bosni piju apaurine. Igra se zove – treći entitet. Složena priča. I konačno, »Sarajevo« kojim drma »unutaristička priča Bošnjaka«.

Sve tri percepcije su krajnje pojednostavljene, akteri unutar tri terena su definitivnio i bez ostatka svrstani u nacionalno-ideološko pa i vjersko čistunstvo, a temeljem toga dalje se razvijaju razne teze. A niti su svi »Srbi« u BiH Dodikovi, niti svi bh. Hrvati »hercegovačka linija HDZ-a«, niti su svi Bošnjaci- Sarajevo koje gleda na Carigrad. Da se i ne pominju oni koji su naprosto Bosanci i Hercegovci pa tako, po Daytonu – ostali! No, ta je percepcija pobijedila i ta vrsta lokalno globalizirane medijske i propagandne pameti prevladava. Stereotipi i njihova proizvodnja svim sredstvima su jedna od glavnih poluga svake politike na ovom terenu. Ma kako (ne)odgovarali realnosti.

Kako to, doista izgleda u priči o unitarstičkoj politici Bošnjaka (loši momci), koja se pokušava nametnuti Srbima što su za Ruse (takođe loši momci) i sa Hrvatima što su za uskraćenu jednakopravnost (dobri momci). Da sada ostavimo po strani »dodikovce i čovićevce«, pogledajmo realnost bošnjačkog unitarizma. To znači unitarizma SDA u crno-bijeloj optici koja hoće kazati da su Bošnjaci Izetbegovićevi pošto su i Srbi Dodikovi, a Hrvati Čovićevi. Taj pojam »unitarizma« koji im se pripisuje u najmanju ruku bi morao da se čita kao zahtjev za cjelovitom, ujedinjenom Bosnom i Hercegovinom, prevashodno građanske provenijencije, uz puno uvažavanje etničkih, vjerskih, kulturoloških i svih drugih temeljnih odrednica koje determiniraju modernu državnu zajednicu na cijelom prostoru BiH. Bez imalo dominacije bilo koje vrste što bi značila pobjedu jednih nad onim drugim. Bez lukavog forsiranja »svoga« nad onim drugim. Bez »čistih« škola, restorana i jelovnika, uz izbalansirane kadrovske šeme u javnim firmama i forumima, uz makar minimalne usaglašenosti zajedničke liste državnih praznika, ako ništa drugo. Uz priznavanje i uvažavanje, recimo, predturske ili predislamske istorije Bosne i Hercegovine, upisane u geografske karte »susjedstva« i Evrope mnogo prije postanka islama. Bez narogušenosti nad »Deda Mrazom«…itd.

Zalažu li se doista »Bošnjaci«, oni što ih se percipira u ovim pričama kao »Sarajevo«, bez drugih u njemu i šire i među Bošnjacima i među Srbima i među Hrvatima kao i »ostalima« – za ovakvu Bosnu i Hercegovinu. Pojednostavljeno, jer se i pojam »Bošnjaka« karikaturalno pojednostavljuje, da li je SDA za »unitarnu BiH«. Onu gore krokiranu? Odavno ne. Zapravo od samih početaka i postanka SDA, sa velikim liderom Alijom kojemu je prije tri dana obilježena 13. godišnjica od smrti, a među glavnim vijestima bila je ona kako je »i Erdogan odao počast ovim povodom Izetbegoviću«.

»Unitarne« Bosne i Hercegovine u toj politici naprosto nema. Ako ništa drugo, strasti koje se iz duše egzaltirano emituju spram Carigrada i Erdogana, sa mjesta sa kojih se emituju, same po sebi ismijavanje su sa bilo kakvom »unitarizmu«. Nema posebno svijesti o onoj realnoj, efikasnoj, zajedničkoj politici temeljem priznavanja ravnopravnosti svih. I njihovih interesa svih koji jedino mogu biti u državi što nije do te mjere rascjepkana na tri da tu više nema ni zajedničke politike, ni zajedničkog interesa. Da se ovim povodom ne ulazi u to da je bivša sekularna Turska Aliji Izetbegoviću u njegovoj glasovitoj »Islamskoj deklaraciji« pisanoj puno prije rata bila otvoreno mrska. Ova nova, »bratska« i nama odjednom temeljno familijarna od Erdogana to je tek u zadnjoj deceniji. U deceniji u kojoj je on izgradio tamo deset hiljada džamija. I neka je, njihova stvar. Ali su tim tragom i u Sarajevu poodavno počeli izjavljivati da »ako su bivši imali projekat izgradnje hiljadu škola i hiljadu kilometara puteva, možemo i mi – hiljadu džamija…«

Na ogromnu žalost Bošnjaka i Bosanaca i Hercegovaca, naravno i »ostalih« koji nisu SDA, osnovna ideološka, politička, vjerska i svaka druga temeljna orjentacija te »najveće stranke u Bošnjaka« odavno je programski zaboravila i svakog čovjeka i svaki pedalj zemlje Bosne i Hercegovine koji nisu »njihovi«. Ma kako se zvali i ma kako se opredjeljivali. To je jedini »unitarizam« koji toj stranci danas pripada, unitarizam među onima koji su protiv drugih kao konkurencija koju valja nadigrati.

Ova priča mogla bi biti u ravni kvazipolitičkog i kvaziintelektualnog teorijskog nadigravanja kada ne bi imala mnogo značajniju, po »Bošnjake« pročitane isključivo kao SDA, važniju, čak i dramatičniju dimenziju. Naprosto utemeljenu u svekolikoj realnosti mnogo više i mnogo čvršće nego prije dvadesetak godina kada je pobijedila samo podjela na tri – uz svjetsko nametanje ali i potiho zadovoljstvo »lidera« iznutra. Ti što su u »bošnjačkom« vrhu tada pomislili, a jesu, kako su konačno dobilo svoje kao i ostali, zanemarili su da je zbilja drugačija. U nekom hipotetički konačnom razlazu – kojeg je skoro nemoguće realizirati ne zbog Bosanaca ma kako se zvali, već zbog odnosa među drugima – i Hrvati i Srbi u BiH imaju danas do kraja akceptirane matice. Priključenje tim maticama, ako Bosne ne bi bilo, je naravno i uz »pripadajuće« teritorije. Ta podjela na pripadajuće ne bi išla bez krvi. Znamo nas. Kome bi pripali Bošnjaci koji se ekskluzivno zovu SDA a percipira ih se ekskluzivno kao muslimane. Samostalnoj državi sa nekim muslimanima iz Sandžaka ili malo šire? U srcu Evrope koja nikada nije toliko »voljela« Islam kao danas! To samo političkom diletantu (kompliment) može pasti na pamet. Priključiti se braći po najnovijem identitetu,Turcima. Kako? U njihovoj novoj imperiji sa novim sultanom, i transferzalom odande dovde. Ili će završiti kao Palestinci, vječito nepriznati, bez zemlje i budnosti, sa zahrđalim ključevima nekadašnjih kuća u koje se nikada neće vratiti, temeljito raseljavanih, uz svu patetičnu »žal« svijeta i UN-a.

Realno govoreći, oni koji se danas u analizama o Balkanu, naručenim odavde ili odande, zovu Bošnjaci, ili Sarajevo u pežorativnom smislu, kao »loši momci« koji težeći unitarizmu ne daju slobodu ostalima, u najmanju su ruku antiunitaristi koliko i oni koje se kolektivno naziva Srbima i Hrvatima. Zapravo, oni što doista žele konačni razlaz Bosne i Hercegovine nudeći na čivijaški način »mirni razlaz« poput Dodika, zapravo su SDA-u prodali svoju igru. A ovi je rado i samoubilački prihvatili. Nadmetanje u histeričnoj borbi za »svoje« protiv drugog, do mjere u kojoj tu svega ima samo ne cjelovite, demokratske, građanske države svih koji su u njoj ravnopravni i jednaki i iz toga – rasterećeni borbe za ravnopravnost – razmišljaju o tome kako zadovoljiti šire, zajedničke interese u takmičenju sa »susjedstvom« kojem propadaju jedino ako nisu najmanji i razjedinjeni, sami i suprotstavljeni.

Nitko danas u BiH nije »unitarista« na način na koji bi to trebalo, usmjeren ka globalizaciji u koju se svi zaklinju, a sve čine da osvanu sami i samo svoji, obavezno pobjednici nad »susjedima«, na svaki način. I u ratu male pameti, malih ekonomija, male prošlosti i budućnosti i na zemlji i na nebu. Od takve pameti izgleda da je najteže pobjeći.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala neznase.ba.

Novi list

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here