Orhan Pamuk: 60 posto brakova u Turskoj su dogovoreni

Knjigom “Neka čudna stvar u meni” Orhan Pamuk nudi značajan kontrapunkt svom veličanstvenom romanu “Muzej nevinosti”, kao i svojoj osobnoj i obiteljskoj priči “Istanbul, sjećanja na jedna grad”. Kroz povijest Mevluta, prodavača boze – otomanskog pića na bazi fermentiranog jougurta – još jedanput predstavlja kroniku razvoja života u Istanbulu kroz nekoliko decenija, ali ne više sa tačke gledišta stambolske buržoazije, nego je ovo vizura čovjeka iz naroda, koji je napustio svoje rodno selo da bi se uspeo i zakoračao ulicama metropole.

Početak je na razini feljtona: glavni lik se ne zaljubi u drugu, na mjesec dana od vlastitog vjenčanja, kao u “Muzeju nevinosti”, nego otkrije, nakon što je usred noći oteo Rayihu, kojoj je tri godine pisao vatrena pisma, da to nije ona čiji ga lik opsjeda, nego njena sestra… Kroz fresku sa mnogobrojnim dimenzijama, nobelovac iz 2006. piše o potrazi za srećom i smislu koji se podrazumijevaju u našem postojanju, moćno, inteligentno i sa emocijama koje nas ostavljaju bez riječi. Ovo je prilika za razgovor sa jednim od najvećih pisaca današnjice.

U knjizi “Neka čudna stvar u meni” vraćate se Vašoj najdražoj temi, Istanbulu. Zašto ste izabrali prodavača boze?

– Dolazim iz laičke obitelji srednje klase, sa zapadnjačkim senzibilitetom, a Mevlut je siromašan, vjernik, porijeklom iz sela u Anadoliji… Ali samo mu je pet godina manje nego meni, i obojica smo vidjeli kako isti grad evoluira sedamdesetih godina, sve do 2010, grad koji je narastao od jednog do 17 milijuna stanovnika, sa svime što podrazumijeva urbane, gospodarske, sociološke promjene.
image

Eksperimentalne pretenzije

Želio sam predstaviti kroniku života Istanbula kroz pogled čovjeka sa ulice; ispitati svijet onih koji su na gubitku, i staviti na papir Istanbul gecekondulara, uličnih prodavača i onih koji su došli iz provincije, sa sela, da učestvuju u izgradnji siromašnih četvrti. Moj cilj je bio napisati epopeju o narodnoj klasi prevazilazeći reportažu ili dokumentarni roman, da bih stigao do totalnog romana, panoramskog, kao kod Tolstoja. Knjigu sam pisao šest godina, ne samo zbog svih istraživanja koja sam poduzeo, nego sa poetičnom ambicijom.

Priča o Mevlutu, u trećem licu, sastavljena je od svjedočenja u prvom licu osobe iz njegovog okruženja. Odakle Vam takva ideja?

– Knjiga ima i eksperimentalne pretenzije, znajući da “ekspe-rimentalan” za mene ne znači “težak za čitanje”. Svaki avangardni prosede mora biti logičan i prirodan. Počeo sam ovaj roman kao balzakovsko ili djelo nalik na Dickensova, pripovijedajući vrlo povjesničarski, u trećoj osobi, na distanci od tog lica. Ali nedostajalo je nešto. Da bih razradio priču o tom liku koji odlazi u Istanbul, učestvuje u izgradnji siromašnih naselja, prodaje jogurt, bozu, pilav sa piletinom, a onda radi na prikupljanju računa za struju, oslonio sam se na istraživanja i intervjue koje sam imao sa uličnim prodavačima kao i sa poslovnim ljudima iz građevinskog miljea.

Jednako kao što sve kioske u New Yorku drže Pakistanci, svi prodavači jogurta su emigrirali iz jednog istog sela iz Anadolije u Istanbul, u godinama od 1950. do 1970. Išao sam tamo, razgovarao sam sa svima, i dok sam pisao moj tolstojevski roman, osjećao sam da nedostaje nešto – vitalnost monologa koje sam zapisao. Tako sam odlučio unijeti taj govor u prvom licu Mevlutove žene, njegovih rođaka, njegovog prijatelja Ferhata…

Mevlut je nedužan, u svojim crtama, koje su opisane kao dječije, kao i u svom načinu, kojim se odnosi prema svijetu. Jeste li mislili na Voltaireovog Kandida?

– Mevlut ima filozofsku naivnost, zaista, kao kad kaže da voli komuniste, jer su se oni sažalili nad siromašnima, jednako kao što mu je neugodno što oni ne vjeruju u Allaha… vrlo tipično razmišljanje. Ali on je nalik i na Juliena Sorela. Želi uspjeti, pa iako on nije jednako inteligentan, prepreden ili manipulator kao glavni lik romana “Crveno i crno”, dovodi nas u sve katove stambolskog društva, jednako kao što Julien Sorel prolazi kroz sve slojeve francuskog društva 1830. Njegov najbolji prijatelj je Ferhat, alavija, marksista, strašno ljut na vladu. Njegovi rođaci su ultranacionalisti, proerdoganski nastrojeni, zaštitnici na stari način, a koje on mora štedjeti, jer ovisi od njih. Redovito odlazi i do jednog derviša, sufijskog mudraca, koji ga vodi a da istovremeno ne prosipa politički islam…

Žene su odlučnije i jače, u ovom romanu, nego Vaše heroine u prethodnim knjigama. Kako objašnjavate ovu evoluciju? Šezdesetpet posto Vaših čitatelja su čitateljke, jeste li to znali?

– Žene ovog romana su žene grada, moderne žene, upravo one se suočavaju sa vjerskim ugnjetavanjem, tradicijama, njihovim muževima koji im dozvoljavaju ili ne izaći iz kuće. One se suočavaju, baš tako, one reagiraju. One se neće udati za muža kojeg im je izabrao otac. 60 % brakova u Turskoj su još uvijek dogovoreni, i to smeta čak i konzervativcima.
image

Roman kao muzej

Onaj koji kaže ugnjetavanje, kaže paradoksalno – romantizam: žena koja pobjegne sa nekim drugim, kojeg nije izabrala njena familija, jedna je od najpopularnijih tema turskih filmova. Ideja mi je pala na pamet za vrijeme jednog razgovora sa prodavačem jogurta, koji mi je ponosno rekao da su on i njegova žena pobjegli, htio je reći da jeste, on nema novaca, ali da ga žena voli…

Taj Vaš naslov, “Neka čudna stvar u meni”, podsjeća na Wordsworthovu pjesmu…

– Kad sam bio u gimnaziji i kad sam služio vojsku, govorili su mi da sam čudan, i kad sam pročitao pjesmu “Preludij” Williama Wordswotha, sanjao sam da jednog dana napišem roman sa takvim naslovom “This Strangeness in My Mind”. Mevlut tada još nije postojao, i kad sam odlučio pisati o tom uličnom prodavcu, a priori tako različitom od mene, želio sam od njega napraviti čovjeka sa kojim bih se mogao identificirati. Ima mnogo mene u njegovim usamljenim šetnjama Istanbulom. Mevlut nije nostalgičan: to je novopridošlica, i roman govori o njegovoj želji da ide naprijed. Ali nakon četrdeset godina na ulicama Istanbula, kad vidi kuće sa dva-tri kata, dućane uništene zato da bi se drugi mogli uzdići, kad posmatra ogroman talas topografskih promjena, demografiju, povijest, i kad konstatuje da je njegov poetični grad postao čudovište od betona, osjeti muku koja je slična mom vlastitom osjećaju svega toga, mada on taj sentiment ne naziva “nostalgijom”.

Da li Vi zato vidite romane kao arhive, kao što to tvrdite u Vašem eseju “Naivni romanopisac i sentimentalni romanopisac”?

– Nisam bez razloga stvorio pravi pravcati “Muzej nevinosti” koji sadrži sve predmete koji su me inspirirali za roman koji nosi taj naziv, i čiji glavni lik sakuplja sve što se tiče njegove ljubljene – odjeću, fotografije… Ljudska bića vole sakupljati male stvari njihovih života da bi ih uspeli na pijedestal umjetnosti, književnosti i muzeja. Recimo da se u jednom od mojih romana jedan lik zaustavi na autobuskoj stanici. Ljudi će uvijek više voljeti realnu stanicu u Istanbulu, nego neku imaginarnu, jer je to njihova stanica i nalazi se u knjizi – nalazi se u muzeju. Naši životi su istkani od tako minijaturnih pojedinosti, predmeta, razgovora, mirisa, boja… Sve će nestati, ali ako neko sačuva sve te stvari stavljajući ih u neki okvir koji će obogatiti značaj, bićemo vrlo srećni. Napisati ili uspostaviti muzej spada u istu logiku.

”Politika usred sadržaja mašte, to je pucanj iz pištolja usred koncerta”, rekao je Stendhal, na kojeg se pozivate u Vašem eseju. Dijelite li njegovo mišljenje?

– Kad sam htio odustati od slikarstva i postati pisac, na početku mojih dvadesetih godina, svi moji prijatelji su bili angažirani intelektualci. Bili su hapšeni, u zatvoru, mučeni. Većina ih je zatvorena, neki su nastavili kao novinari. Nisam bio kao oni i tretirali su me kao buržuja.
image

Nastavit ću govoriti

Kad sam objavio prvi roman smatrali su me za apolitičnog. Da bi čovjek bio političan, u njihovim očima, trebalo je pisati o seljacima, revolucijama, ideologiji, političkim organizacijama. To me nije zanimalo. Ja smatram da se umjetnost romana temelji na toj snazi koju imaju samo ljudi, da vide svijet očima drugih ljudi, i da je kroz to političan. “Snijeg” je politički roman i zato je bio predmet kritike: ja nisam htio suditi niti kritikovati, nego razumjeti islamskog teroristu. Uvijek sam mislio, kad sam čitao socijalne romane o seljacima Yashara Kemala, da ću ja napisati njihovu gradsku verziju, ili modernu. Time želim reći da istražujem neistraženu dimenziju: njihove religije, njihovog odnosa prema religiji, što omogućava da se objasni zašto onda glasaju za Erdogana.

Šta mislite o situaciji u Turskoj, sada kad će po novom Ustavu predsjednik moći kontrolirati istovremeno izvršnu i sudsku vlast?

– Iako nisam više “političan” nego je Mevlut, moram priznati da je situacija užasna. Vlada je iskoristila pokušaj vojnog državnog udara u julu 2016. kao izgovor da se otarasi opozicije i liberalnih ideja; 140.000 ljudi je otpušteno, 50.000 je zatvoreno, od njih je 170 ili 180 novinara. Nema više slobode govora ni demokracije. Ne računajući na činjenicu da je Turska okrenula leđa Evropi, a ja sam uvijek mislio da njena budućnost počiva u prijateljstvu sa Evropom i u prihvatanju evropskih vrijednosti.

Vama se prijeti i skoro ste optuženi zato što ste govorili o genocidu nad Jermenima. Ali Vi zbog toga ne ćutite…

– Nije moguće ćutati. Nastaviću govoriti ono što budem želio reći, nastavljajući živjeti u mom gradu Istanbulu; vidjećemo šta će se desiti.

TRAN HUY MIHN

(Razgovor je objavljen u magazinu Madame Figaro, 5. novembra 2017. Odabrala i sa francuskog prevela: Nada Zdravič)

Oslobođenje