Ivo Andrić: pohvala ljudskome sramu

Danas sam na putu između Zemuna i Batajnice naišao na strašnu sliku. U automobilskoj nesreći poginula je jedna žena a muž joj je lakše povređen. Automobil je ležao pored puta, zgnječen i razmrskan, a žena ispružena na asfaltu, pokrivena kišnom kabanicom. Svet se iskupljao i objašnjavao. Čekali su komisiju i mrtvačka kola.

Čovjek je bio u pedesetim godinama, sed, lepo odeven bečki Jevrejin, koji zbog poslova živi već od duže vremena u Beogradu. Bio je krvav po čelu i rukama. Strahovito miran, kao da nešto važno i spasonosno očekuje. Na pitanja je odgovarao prisebno. Samo svaki put kad bi, govoreći o svojoj mrtvoj ženi, rekao nešto u sadašnjem vremenu (‘Moja žena je…’), brzo se popravljao i menjao glagol u prošlo vreme (‘Moja žena je bila…’). I to je činio savesno kao da vrši neku dužnost prema svojoj nesreći na koju se još nije mogao naviknuti, ali želi da pokaže da je potpuno svestan nje.

Piše: Miljenko Jergović

Ovih dvadesetak redaka koji nam pokazuju kakvi bi, zapravo, trebali biti i o čemu bi trebali govoriti članci u crnoj kronici, objavio je Ivo Andrić, u Znakovima pored puta. Tu knjigu pisao je od 1929, sve do pred smrt, upisujući u nju sentence, bilješke, misli, fragmente viđenoga, sjećanja, u prolazu ulovljene rečenice; sve ono od čega su mogli nastati pjesma, priča, putopis ili roman, ali nikad neće, jer pisac ima samo jednoga sebe, da u jednome danu, ili u jednome životu, napiše koliko stigne i može. Andrić je bio od pisaca s viškom ideja, a pritom mu je sve što oko sebe vidi bilo materijalom vrijednim i dostojnim za književnost. Slušao je ljude kako govore, pamtio i bilježio fraze, da bi pred kraj života počeo pisati “Večiti kalendar maternjeg jezika”. Kako nije volio dnevnike i memoare, plašio se indiskrecije i posuvraćivanja vlastitoga životopisa i čitateljeve intimizacije s piščevom biografijom, pokušao je svoju biografiju pretvoriti u priču o jeziku. Htio je ljude uvjeriti da o njemu druge istine nema.

Postoje knjige važnih i dragih pisaca koje čitatelj iz nekoga razloga uporno izbjegava. Znakove pored puta izbjegavao sam punih trideset godina, od dvanaeste, kada sam prvi puta čitao Prokletu avliju, do lani, kada sam, za neke brze i vrele jesenje prehlade, preko dana ostao sam, da se liječim antibioticima i voćnim sokovima, pa mi je, kako to u bolesti biva, svaka knjiga u kućnoj biblioteci bila mrska, i posegnuo sam za onom koja mi je, tako nepročitana, vazda bila najmrskija.

Osjećao sam, gotovo nagonski, da mora biti škodljiva knjiga iz koje su nastavnici materinjeg jezika od alpskoga sjevera do egejskoga juga bivše nam domovine tako lako pronalazili citate kojima će se pred razredom diviti. Ničega dobroga i korisnog nije moglo biti od sve te mudrosti, pogotovo u ono vrijeme, dobrih i ciničnih osamdesetih, tokom puberteta i u zagrebačkim dvadesetim i tridesetim, kada je davno zasijana predrasuda samo rasla i krupnjala, tako da nikako nisam zdrav htio uzeti u ruke Znakove pored puta. I onda sam se nakratko razbolio. Bolest je trajala taman toliko da zađem u tu posljednju važnu nepročitanu Andrićevu knjigu.

Godinu dana kasnije, odlučio sam da, pišući o Znakovima pored puta, pišem o zapisu na koji se knjiga slučajno otvori. Izdanje plavih korica, iz Sabranih djela tiskanih 1976, u nakladi sarajevske Svjetlosti i skupine jugoslavenskih izdavača, otvorilo se na 304. stranici, na bilješci o prometnoj nesreći na putu između Zemuna i Batajnice.

Iako pisac to ne kaže, ovaj kratki tekst govori o ljudskome sramu. Čovjeku koji je doživio prometnu nesreću, upravljajući kolima koja su sletjela sa ceste, i u toj je nesreći ostao bez žene, važno je da zaštiti svoju intimu, a zatim i intimu one koja leži na asfaltu, pokrivena kišnom kabanicom. Intima, međutim, nije u krvavome čelu i rukama jednoga bečkog Jevrejina, pa čak ni u beživotnome tijelu one s kojom je do maločas dijelio život. Ono što je stvarno intimno u prizoru jedne prometne nesreće, pa i u svakome prizoru koji se može naći na stranicama crne kronike, ne može biti zabilježeno fotografskim aparatom. Smrt je, uz rođenje, najosobniji i najprivatniji trenutak čovjekova života, ali je uzaludno i besmisleno skrivati je pred objektivima, ili je prikazivati samo kada su mrtvaci nevažni i kada prema njima nemamo nikakva poštovanja, kao što ni HTV nema poštovanja prema mrtvim Pakistancima i Arapima, a skriva od očiju javnosti mrtve Amerikance. Ono što je u tom prizoru intimno, i što je zaštićeno čovjekovim sramom, nije u slici, nego je u riječi. Zato se čovjek svaki put ispravi, pa svoju ženu, njezin životopis, premješta iz prezenta u perfekt, iako je ona njemu i dalje u vremenu sadašnjem, i možda će zauvijek u vremenu sadašnjem ostati. Ali nije to nešto o čemu bi trebalo izvještavati slučajne svjedoke prometne nesreće, nepoznate i tuđe ljude. Pred njima čovjek treba ostati “sed, lepo odeven bečki Jevrejin”.

U Andrićevom svijetu, kao i u svijetu njegovoga junaka, slučajnoga poznanika iz Znakova pored puta, sram je iznad svih ljudskih osjećaja. Bez obzira na to što mu je maločas poginula žena, i što je na neki način kriv za njezinu smrt, barem kao suučesnik Slučaja, čovjek nema pravo da nepoznatim ljudima pokaže očaj. Očaj stvara nered u svakome ljudskom životu, iz očaja se uneredi čitava društvena zajednica, u očaju započinju ratovi… Sram drži društvo na okupu i čini iluziju čovjekova dostojanstva. To je ono što sedoga i lepo odevenog bečkog Jevrejina razlikuje od onih koji ga gledaju. Oni su besramni, dok se iskupljaju i objašnjavaju pred prizorom najdublje čovjekove intime.

Sram je u jeziku, a ne u slici. Ta žena što leži na asfaltu nije prekrivena kišnom kabanicom da bi se zaštitilo dostojanstvo njezine smrti. Prekrivena je da ne bi plašila publiku. Lješine ljude plaše, smrt ih kroz njih usisava u sebe, kao što nas rub nebodera vuče da skočimo. Ali intima smrti i umiranja u jeziku je, a ne u slici. Općenito govoreći, besramne mogu biti samo riječi, a ne slike.

Naše društvene dužnosti čine nas javnima. Dužnost nikako ne može biti intimna. O dužnostima se slobodno govori. Tako i taj čovjek, pored svoje mrtve žene, vrši dužnost prema svojoj nesreći, i to čini slobodno i javno. Stalo mu je pokazati da je nje potpuno svjestan, jer bi sve drugo predstavljalo neprimjereno iskazivanje svojih osjećaja pred nepoznatim ljudima. Ili pred ljudima, općenito.

Znakovi pored puta puni su ovakvih zapisa. Na kojemu god se mjestu knjiga otvori iz nje nikne stvarna piščeva biografija. Ono što su u Krležinom opusu Dnevnici, to su u Andrićevom Znakovi pored puta. Zahvalan sam svojim produženim pubertetima, koji su mi branili da tu knjigu prije vremena pročitam. U ona djetinja doba, i u doba entuzijastičnih nastavnika i nastavnica materinjeg jezika, kada smo se umjesto Fuchsovom doglavniku Budaku divili Ivi Andriću, bilo je važno ostati ciničan prema svim tim aforističnim mudrolijama. U međuvremenu se odraslo, pa nas sram, umjesto cinizma, štiti od svijeta.

Ima jedna lijepa priča o Krleži i Andriću, koja je tačna, čak i ako se nije dogodila ovako kako ću je ispričati. Na nekom kongresu jugoslavenskih pisaca, bit će da je i to bilo u Sarajevu, sjedilo se u bašči, za onim dugim stolom, načinjenim od niza kavanskih stolova, prekrivenih bijelim stolnjacima. Na jednome čelu sjedio je Ivo Andrić, a na drugome Miroslav Krleža. (Takav stol nije mogao imati začelja.) Okolo su, u nizu, postrojeni za banket, sjedili bezimeni i smrtni književnici, pomno slušajući što će reći jedan ili drugi naš velikan. Oni su pričali s mukom, a kako su im se muke razlikovale i bile neprijateljske jedna prema drugoj, među njima nije bilo razgovora. Svako malo nastupila bi šutnja – tad stol nadlete anđeli – i u jednoj od tih šutnji – kada ih je preletjelo već cijelo jato – Ivo Andrić se maši za list iza svojih leđa, pa reče: “Druže Krleža, kod nas na Balkanu ovaj žbun zovemo šimšir. A kod vas?” Kontrolirajući bijes, Krleža je odvratio: “A kod nas u Japanu, druže Andriću, taj žbun također zovemo šimšir.”

Valjda je to bila jedina razmjena intimnosti između ova dva naša najveća pisca. Bio je to lijep trenutak uzajamne besramnosti.

jergovic.com