Aleksa Šantić biografija – (pjesme i djela, ljubavni život)

Aleksa Šantić biografija poznatog pjesnika i akademika

Aleksa Šantić je bio bosanskohercegovački pjesnik i akademik. Rođen je u Mostaru 27. maja 1868. godine, a umro također u Mostaru 2. februara 1924. godine.

Od 1904. do 1912. godine nastale su njegove najljepše pjesme. Njegova poezija i pjesništvo najbolje se mogu opisati kao spoj tradicije i modernosti toga doba.

Njegova uspješnost u književnom životu bila je obrnuto proporcionalna privatnom životu, koji na kraju završava u razočarenju, tuzi i bolesti sa svega 56. godina života od tada neizlječive bolesti.

Aleksa Šantić biografija – Privatni život

Aleksa Šantić bio je jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika novije lirike. Otac mu je rano umro pa se o njemu brinuo stric.

Imao je još sestru Radojku i dva brata, Jakova i Peru. Život je proveo u trgovačkoj obitelji gdje nitko nije mario za njegov talent.

Nakon što je završio trgovačku školu u Trstu, a nakon toga i u Ljubljani, vratio se u svoj rodni Mostar.

Ljubav prema pjesništvu dijelio je s bratom Jeftanom, ali on nije uspio dostići uspješnost Alekse te je njegovo pjesništvo bilo manje poznato.

Poslovni život

1887. godine postao je saradnik „Goluba“, zatim „Bosanske vile“, „Nove Zete“, „Javora“, „Otadžbine.“ Bio je 1888. osnivač i predsednik Srpskog pevačkog društva „Gusle“, koje uzima za program negovanje pesme i razvijanje nacionalne svesti.

Zatim je izabran za prvog potpredsednika mostarskog pododbora „Prosvete“. Godine 1896. kada je pokrenuta „Zora“ bio je jedan od njenih prvih urednika.

1888. godine otišao je u Ženevu, ali je tamo jedva „izdržao tri nedelje; u naivnoj pesmi „Ja ne mogu ovde“ on je prostosrdačno zavapio kako ne može da podnese tuđinu“. 1907.

Mostar ga je izabrao „kao jednog od svoja četiri predstavnika“ za prvu skupštinu Narodne organizacije. 1908. je „počeo da ozbiljno poboljevati, najpre od kamena u bubrezima, a posle, iza Svetskog rata, od toboparalize.“

„Za vreme aneksione krize bio je, sa Svetozarom Ćorovićem i Nikolom Kašikovićem, prebegao u Italiju i stavio se na raspoloženje srpskoj vladi, kao što će to ponoviti i 1912. godine, na početku Balkanskog rata“

U toku Prvog svetskog rata zatvoren je kao talac i „u dva puta ponavljanoj parnici“ optuživan zbog svojih pesama. Po završetku rata izabran je u Mostaru za člana Srpskog odbora.

Ljubavni život Alekse Šantića

Po pitanju ljubavnog života, Šantić se vrlo mlad već zaljubljuje u Anku Tomlinović. No, nju ostavlja zbog pritiska svoje pravoslavne obitelji koja nije odobravala njegov izbor.

Mnogi kažu da je ona bila Šantićeva neostvarena ljubav.

U tom trenutku života Aleksa Šantić bio je vrlo razočaran sa sobom i smatrao se velikim kukavicom. Anka je bila njegova velika ljubav i posvetio joj je brojne pjesme, no njihova ljubav nije bila moguća u to vrijeme.

Ona je na kraju otišla iz Mostara i udala se za starijeg gospodina iz Zagreba. Anka je bila ćerka vlasnika fotoateljea Stjepana Tomlinovića, koja se doselila u Mostar.

Aleksa je pratio svaki njen korak, sedeo u dućanu čekajući da se pojavi kako bi joj se približio. Delovala mu je kao priviđenje…

Tajanstvena, sama, ili u pratnji mlađeg brata, šetala je popločanim ulicama Mostara okupirajući misli mladog Šantića.

Viđali su se svakodnevno, i svakog puta bi se slučajno videli, porazgovarali i prošetali. Kasnije mu je kroz smeh priznala da je namerno uvek izlazila u isto vreme, nadajući se da će on shvatiti satnicu i iskoristiti priliku da je vidi.

Kada je od drugih saznala da objavljuje pesme, tražila je od Alekse primerke Goluba i Nevena, koje je redovno čitala i komentarisala.

Aleksa Šantić se kasnije prisećao kako joj je prvi put izjavio ljubav. Napisao je pesmu “Ako hoćeš”, baš njoj. Pesma od pet strofa brzo se našla u Ankinim rukama.

“Ako hoćeš da ti pjevam

Onu tihu nojcu milu,

Razvij tvoju gustu kosu

Mirisavu meku svilu!”

Ipak, spletom okolnosti, Aleksa Šantić nešto kasnije upoznaje Mostarku Zorku Šolu, koja ga napušta i ostavlja slomljenog srca. Upravo je njegov nesretni ljubavni život bio inspiracija za njegovu ljubavnu poeziju.

Mnogi su mislili kako je Šantić bio zaljubljen i u Eminu kojoj je posvetio svoju poznatu pjesmu „Emina“, međutim ona je imala tek jedanaest godina kada je pjesma objavljena.

Pjesma je nastala kao rezultat narudžbe beogradskog lista, a cilj je bio opisati Bošnjake iz toga kraja. Iako je riječ o ljubavnoj pjesmi, ona nije napisana iz ljubavi prema Emini.

U pjesmama srpskog i bosansko hercegovačkog pisca Aleksa Šantića, stihovi često dobivaju tugaljivi ton, nezavisno od teme o kojoj se radi.

Autor obrađuje ljubavne pjesme čije su teme usamljenost, neostvarena ljubav, promašenost života i njegova ukletost. Sve to govori nam da se radi u modernoj poeziji.

Pisac nam donosi ispovjednu, intimnu liriku, nostalgiju samoću i tugu što se najbolje može uočiti u pjesmi “Pretprazničko veče”.

Kroz stihove se protežu motivi suosjećanja, patnje, stradanja i žrtve što najbolje možemo vidjeti u pjesmama “O klasje moje”, “Hljeb”, “Moji očevi”, “Pjesma podzemna”, “Moja otadžbina”, “Ostajte ovdje”, “Mi znamo sudbu”.

“Emina” je objavljena prvi put 1902. godine i to u časopisu “Kolo”. Tek šest godina poslije Aleksa Šantić odlučio ju je unijeti izmijenjenu u knjigu “Pjesme”.

U zadnjoj verziji pjesme, ona je ispala mnogo sažetija, ali i bolja nego u prvotnoj verziji. Pjesnik je izbacio mnoge slabe i nepotrebne dijelove, a stihovi su puno bolje obrađeni.

Preinake unesene u pjesmu govore o tome koliko je pjesnik napredovao u korištenju pjesničkih instrumenata, ali i o tome koliko je izoštrio svijest o tome što točno pjesmom želi reći.

Emina – analiza pjesme

Emina je popularna pjesma u Bosnu i Hercegovini često pjevana, ali malo tko zna da je za riječi zaslužan pjesnik Aleksa Šantić. Iako je nastala po određenim pravilima i pravi je književni tekst, ona je ipak narodna pjesma – sevdalinka.

U pjesmi se osjeća i čuje jezična aritmija, odnosno smjenjuju se dva međusobno oprečna glasa koja se sudaraju.

U prvoj strofi pjesme, jezik je svečan i poetičan. Jedna rečenica unosi ravnotežu u pjesmu i proteže se četiri stiha. Sastoji se od turcizma koji su sastavljeni u rime.

Boravak u “hamanu” čovjeka čini ranjivim i erotski osjetljivim. Imam je opisana kao institucija koja stoji u tišini kao prepreka prema pjesnikovom ostvarenju ljubavne čežnje. Ona je jedna vrsta zida koji ne vidi između pjesnika i djevojke. Uočimo rimu hamama-imama koja je zatvorila krug temeljen na jedinstvu.

U prvoj verziji pjesme, ona nije bila odijeljena na strofe, no moramo reći da je to bilo bitno jer tako prva i druga strofa dolaze u suprotstavljeni odnos.

One su ispričane različitim glasovima i na početku nam odmah daju na uvid dva suprotstavljena govora.

U prvoj strofi vidi se čist jezik, u ravnoteži. On je pojačan svečanom dikcijom, odnosno doza poetičnosti je stavljena na viši nivo.

Tako je i riječ “aman” postala “haman”, a time je uklonjen prizvuk da pjesmu na priča lično pjesnik. Isto tako “imam” je u originalnoj verziji pjesme bio “Abdul”, da bi na kraju postao “stari”. Ime je uklonjeno kako ne bi smanjivalo svečanost. Također, pridjev “stari” pojačava.

Posuđeni motivi sevadlinke u konačnoj su verziji nestali ili su svedeni na najmanju mjeru koja ne može ugroziti pjesmu.

Pjesma je dobila samostalnost koju prije toga, u prvoj verziji, nije imala. Sve učinjene dorade danas su pjesmi dale čistoću i jedinstvo, koju nije imala.

U drugoj strofi stihovi mogu snažno djelovati na čitatelja iz razloga što se miješa poetični i prozaični govor.

“Ja, kakva je pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće…
Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…”

Druga strofa razlikuje se od prve što donosi isprekidan govor pun uzvika. Stihovi više nisu pjevni kao u prvoj strofi. U drugoj strofi pjesnik nam priča kako bi se oslobodio pritiska emocija.

“Emina” se može okarakterizirati kao dvojezična, odnosno dvoglasna pjesma. U kasnijim doradama možemo uočiti da pjesnik u drugoj strofi nije ništa mijenjao, čak ni zarez. Očito je smatrao da je cijela druga strofa u potpunosti pogođena.

Pridjev “pust” dva puta se javlja, i to tijekom opisa Emine koja je pusta, a nakon toga i njezine “pleći”.

Pridjev nam u ovom slučaju ne govori ništa konkretno o djevojci već nam govori što pjesnik osjeća iznutra, u svojoj duši. On nam govori o njegovim osjećajima čežnje, iznenađenja, ali i žudnje i zaprepaštenja koje je osjetio kada je ugledao djevojku.

U pjesmi nema pravog opisa djevojke, ništa iz stihova ne doznajemo. Znamo samo da njezine kretnje i njezina pleća na pjesnika jako djeluju, u toj mjeri da je on njome i njezinom ljepotom opčinjen.

Jedini detalj koji nam pjesnik daje u pjesmi su “pletenice guste”. Pletenice postaju glavni izvor događanja u pjesmi.

No, ipak, na kraju nas pjesnik navodi na duhovno i daje nam do znanja da ono što je u duši može nadživjeti vanjsku ljepotu.

Aleksa Šantić Bibliografija

• „Pjesme“, Mostar (1891.)
• „Pjesme“, Mostar (1895.)
• „Pjesme“, Mostar (1901.)
• „Pod maglom“ Slika iz gornje Hercegovine, Beograd (1907.)
• „Pjesme“, Mostar (1908.)
• „Pod maglom“ Slika iz gornje Hercegovine, Mostar (1908.)
• „Pjesme“, Beograd (1911.)
• „Hasanaginica“,
• Letopis Matice srpske (1911.)
• „Na starim ognjištima“, Mostar (1913.)
• „Na starim ognjištima“, Beograd (1914.)
• „Pesme“, Zagreb (1918.)
• „Hasanaginica“, Beograd – Sarajevo (1919.)
• „Na starim ognjištima“, Sarajevo (1920.)
• „Pod maglom“, Beograd – Sarajevo (1920.)
• „Pesme“, Beograd (1924.)

Aleksa Šantić Prevodilački radovi:

• „Lirski intermeco“, Mostar (1897.)
• „Lirski intermeco“, Mostar (1898.)
• „Iz njemačke lirike“, Mostar (1910.)
• „Lirski intermeco“, Beograd (1919.)
• „Pesme roba“, Sarajevo (1919.)
• „Viljem Tel“, Beograd (1922.)
• „Iz Hajneove lirike“, Mostar (1923.)

Preporučujemo za vas

• Android aplikacije za treniranje
• Šta uraditi sa starim iPhone uređajem
• Opasne aplikacije za Android
• Crvena boja – TOP 10 Zanimljivosti
• Kako napisati CV
• Na kratko ili nakratko? – Pogledajte kako se pravilno i ispravno piše
• Četvero ili četvoro?