“Živimo u društvu primitivizma u kojem se ženi ne dozvoljava stvaranje, pa tako ni pisanje o seksu!”

Upravo je završila jednu knjigu, a već razmišlja o drugoj. Na putu svojih nekoliko karijera, koje su uvijek vezane uz kazalište ili literaturu, Mani Gotovac, po svom običaju, radi na nekoliko projekata istodobno.

Prva je žena intendant u Hrvatskoj, a vodila je nekoliko teatara, od Zagreba, Rijeke, do rodnog joj Splita, trenutačno je ravnateljica drame Dubrovačkih ljetnih igara.

Bila je kazališna kritičarka, dramaturginja, redateljica. Vole je, boje je se i napadaju, a svojom kontroverznom osobnošću i žestinom često izaziva polemike. Strasna je u svemu što radi i, isto tako, najnježnije govori o ljubavi u kojoj prepoznaje temeljnu energiju smisla života.

Mani izluđuje izdavače svojih knjiga jer u pripremi knjige neprestano nešto mijenja, pa tako i ove posljednje čiji je naslov, prvotno, trebao biti “Samo da razgovaramo”. Netom prije izlaska u tisak promijenila je naslov, jer je, kako kaže, sanjala svoga oca kako joj u snu ponavlja samo dvije riječi: “Snebivaš me”. Odmah je javila svojim urednicima da mijenja naslov romana.

Nakon prvih dviju autobiografskih uspješnica, Mani Gotovac prvi put objavljuje fikciju.

U svojem romanu govorite o ljubavi, ali s mnogo opisa seksa. Naši pisci u takvim situacijama obično idu u sočnu psovku. Kod vas je puna, zdrava seksualnost, a sve ispada veoma “pristojno”, poetično. Kako vam to uspijeva?

– Pri tome sam – žena. I u tome je, čini se, moj najveći problem. Ženi se, naime, u ovim našim “primitivizmima”, zapravo, ne dopušta – stvaranje. Ako žena piše prozni tekst o ljubavi i seksu, onda se on čita na razini žute štampe. Kao da ga je pisala Nives Celzijus. Roman o ljubavi koji piše žena čita se uglavnom kao pitanje njezina osobna iskustva, a ne kao djelo maštanja, izmišljanja, traženja rečenica itd. Zaboravlja se kako postoje dvije usporedne stvarnosti: jedna je životna, druga izmaštana. To se temeljno načelo poštuje kad su u pitanju autori ili kad je riječ o slikarstvu ili glazbi. Tračerima je, naime, nemoguće povezati jednu apstraktnu sliku ili jednu skladbu s privatnim životom autorice. Pa se u to ne miješaju. Ali, kad naiđu na rečenicu, eto čuda, odmah je razumiju, odmah je ona za njih privatni život same autorice. Naime, žena, uglavnom, kod nas smije biti – majka. Pri tome je najbolje kada je prekrivena rupcem da se ne vidi, bilo bi još bolje da je u burki. Žena nadalje kod nas može biti – kurva, zato što se seksa s jednim muškarcem za kojeg nije udana ili jer se seksa s cijelom četom, to im je sve isto. Može biti i – lutka, što pokorno ponavlja mišljenje svoga supruga, ma gdjegod se našla i posvuda pokazuje svoju umilnost i poslušnost. Postoje, naravno, i druge opcije za ženu u našim prostorima. One se kreću uglavnom unutar biznisa. Kažu mi, doduše, kako im ni tamo nije baš lako. Zapravo, dominantan je takozvani “muški pogled na stvari”. Vi navodite da su samo psovke riječi poput “pička“ i “kurac”, to je upravo ono što se njima, ne svima, ali većini – sviđa. A mene to ne zanima. Ali upravo to zanima veliki dio takozvanih osoba, koje se kreću u nekim našim primitivno-uzvišenim ili malograđansko-uglednim krugovima. Osobno se užasavam pri pomisli koliko je upravo takvih neznalica ili, kako bi Baricco rekao, “barbara”, koji se javljaju kao naši tobožnji meritorni čitatelji. Ma dajte! Pa nisu u stanju razlučiti – stvaralačko djelo od novinskog teksta! Hej, Franko! Gade mi se takve pojave, ne želim o njima razgovarati.

Ali, navela sam poetičnost vaših opisa seksualnosti.

– Odavna razlikujem dvije pojave: jedno je želja za seksom, trenutna kemija između dvije osobe, takozvana “strast za jednu noć”. Drugo je želja da spavaš u istoj postelji s osobom koju voliš i da se s njom seksaš ili vodiš ljubav, kako hoćete. Kako je ova druga pojava na neki način u izumiranju, to me upravo ona neodoljivo privlači i o njoj, uporno, pokušavam pisati. Kroz svoj autobiografski roman “Fališ mi” i sada u romanu “Snebivaš me”. Pri tome, taj odnos prema Drugome zapravo je neispisiv, stalno izmiču one prave riječi, gube se, pa se, ponekad, vrate. I tako unedogled. To je kao i kod sjećanja. Međutim, vi kažete – stil. Možda je, doista, u pitanju “stil”. Znate kako su teoretičari jednom pisali da je – “čovjek – stil”. To je staromodna formulacija koja je svakako primjerena mojoj dobi. Nemam svijesti o nekakvom “svom” stilu. Ako pak mislite na “kućni odgoj”, istina je da potječem iz uglednih obitelji i da bi se moje bake zgražale nad mojim opisima tih iskričavih ljubavnih trenutaka, ali one su imale slab ili nikakav utjecaj na mene. Još kao djevojčica bila sam prilično nesnosna i posve svojeglava. Zapravo, izvlačim se. Očito je da ne znam odgovoriti na vaše pitanje. Znam samo i sigurno da osjećam neodgodivu potrebu, u sebi, da o tome pišem, da pišem o mogućim ljubavnim/seksualnim trenucima kao i da od toga, naprosto, ne mogu odustati. I, znam, kako je to pisanje za mene istodobno silan užitak i neizreciva muka. Kao zacijelo i za sve moje bližnje.

Prvi ste se put upustili u fikciju, što je veći zalogaj i vjerojatno ste zbog toga ranjivi. No, izgleda, dobro ste se snašli. Posebno je zanimljiv početak vaše priče.

– To je zora, 13. lipnja. Cijela se priča zbiva u dvadeset i četiri sata. Završit će iduće zore u istom satu, u tom istom lipnju. Ali će u tom jednom danu prohujati, dijelom u stvarnosti priče, a dijelom u njezinu sjećanju, tri života. Onaj, glavnoga lika – Nuše, potom njezine kćeri Gale i njezine starije unuke Jelene. Prohujat će životi i drugih i brojnih likova. Te tri žene, u tri različite generacije, u različitim vremenskim razdobljima, u različitim susretima s muškarcima, pokazat će i živjeti svaka svoju vlastitu priču. A opet, negdje ispod žita, iza izvanjskih i raznovrsnih događaja, kod svake od njih ponavljat će se iste ljubavne nevolje. Znamo još od Ane Karenjine da je Ani ljubav najvažnije pitanje u životu, a Vronskome nije. Njemu je i do karijere i do bojišta i do društva i do ugleda. Kod mog ženskog lika što se javlja u sredini priče, kod Gale, sve završava tragično. I taj njezin završetak odjekuje poput domino efekta. Javlja se ovdje, i unaprijed i unatrag.

Pisanje je zavođenje…

– Naravno da je pisanje zavođenje. Pisanje je zavođenje, samo koga? Muškarca kojeg trenutno neuspješno osvajate? Muškarca koji više nije među živima, a vi ga i dalje zavodite jer mrtvi su ponekad življi od živih. Zavođenje djece? Sebe? Ili je to, u mojem slučaju, zavođenje mog unuka koji trenutno ima bezbroj drugih obveza i sretno se s njima nosi. Unatoč tome, ponekad mi se čini kako me on može razumjeti, kako s njime mogu dugo razgovarati i kako me on podsjeća na lik Vala u ovoj mojoj knjizi. Pisanje, u svakom slučaju, nije zavođenje čitatelja, ako je to, možda, bio vaš podtekst. Meni je do mojih čitatelja jako mnogo stalo. Mailam se s njima, pričamo kad se sretnemo po putu. Ne spadam u one kojima čitatelji nisu važni. Posve suprotno. Svatko tko je uzeo moju knjigu u ruke za mene je važan. I jedini. Ali, dok pišete, čitatelji su samo opća imenica. Ljudi koje ne poznajete. A kad zavodite nepoznate, a priori sve, onda sve ispada loše, zapravo, postaje opće mjesto.

Nazire se da se u emotivnim odnosima likova, možda, oslanjate na Marguerite Duras. Kao i nju, kroz likove, u raznim segmentima, i vas zanimaju ta područja nestajanja u ljubavi, gubljenja glave, svijesti. Prepoznavanje “istosti”?

– Ne da je prepoznajem, nego sam opsjednuta Marguerite Duras. Sve njezine knjige su uz moje uzglavlje. Sve filmove prema njezinim scenarijima gledala sam nebrojeno puta. Nažalost, nisam joj ni do koljena. Ali dobro je već to da vas podsjećam na nju, da se preko mene vraća u sjećanje. Uz Durasovu, moji su pisci, pisci od kojih se ne odvajam, Alessandro Baricco i jedinstveni Gabriel García Márquez. Osobito njegovih “Dvanaest hodočasnika”. Oni su mi izmijenili tijek života i ne mogu se odvojiti od njih.

Boris Vian je rekao: “Priča je istinita jer sam ju ja cijelu izmislio”. Ipak, pisanje se diže iz naše vlastite stvarnosti. Naravno, čitatelju se vrti po glavi do koje su mjere, u vašoj knjizi, ugrađena i vaša iskustva. Maslinovo ulje, u koje ste “točali” kruh u vrijeme studentskih dana, “preselilo” se u vaš roman kao element erotske igre. Kako vam je pala na pamet ta eterična ljubav između starije glumice Nuše i znatno mlađeg Vala koja se odvija preko telefona?

– Da, onaj jedinstveni Vian divno je i jednostavno rekao – ja sam sve to izmislio. A, s druge strane, veliki Gustave Flaubert je izjavio: “Madame Bovary, to sam ja”. I što sada? Pisac je čak i spol promijenio da bi se identificirao sa svojim likom. Očito, i jedan i drugi imaju pravo. Što se pak tiče “točanja” u maslinovo ulje, e, s njim, s tim točom, odista se svašta može učiniti. U kuhinji. Ali i u pisanju. Tako sam iz jednog “toča“ došla u “Snebivaš me” i do platonske ljubavi. Moram vam reći kako me oduvijek privlačila misao o toj pojavi. Dugo sam mislila da je ona nemoguća. Danas mi se čini jedinom mogućom, zapravo, stvarnom. Nuša i Val, u romanu, razgovaraju satima. Vole li se? Ne znam. Ali, tako im je lakše preživjeti u ovom svijetu u kojem se njih dvoje baš nikako ne snalaze i gdje im sve ide naopako. Oni se spašavaju razgovorima. Ti razgovori pomažu im da bi mogli preživjeti. Pritom, on je dječak, a ona starica.

Muškarci u romanu kod vas moraju biti zgodni i podsjećaju na glumce koji se, najvjerojatnije, i vama sviđaju. Marlon Brando ili Robert Redford. A Ona se podvlači pod njegovu, “Redfordovu”, majicu, gdje se naslanja na njegove zlatne dlačice.

– To su prednosti maštanja. Ali tih maštanja ne bi bilo da Brando i Redford nisu bili ili jesu veliki glumci, veliki umjetnici.

Tu međutim nema incesta. A inače, incest je jedan od prilično važnih motiva u vašoj knjizi.

– Da. Ali i on je nerealiziran. U romanu se, naime, događa incestuozna čežnja, no ona se ne ostvaruje. Riječ je o odnosu oca i kćeri. Vrlo je žestok taj odnos, baš po ugledu na njegove arhetipove iz grčkih tragedija, na Elektru i Agamemnona. Ali, iako se ne realizira, iako se nitko od likova s njim ne suočava niti u punoj svijesti, on ipak djeluje na njih podsvjesno i, naprosto, ranjava ih.

Globus

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here