Zemlja u kojoj beharaju polupani lončići

Sve ovo sam pisao kako bih rekao da ne bi loše bilo kad bi „fina gradska raja“ poput Dine Dervišhalidovića usvojila sportske manire od pajda iz uprave HNK Široki brijeg te, ako ništa drugo, kupila jednu ulaznicu za istočnu tribinu stadiona Grbavica. To bi bio mali koračić ka ozdravljenju ovog bolesnog društva

Piše: Marko Tomaš

Sjedneš tako nekad na autobus. Nekim se poslom zaputiš u neki grad nekoliko stotina kilometara daleko od grada koji nazivaš svojim. Dovezeš se do prve državne granice.

Napuštaš Bosnu i Hercegovinu. Nekim čudom, nakon što pređeš državnu granicu, počneš drugačije disati. Misli se razbistre. Neobjašnjiv je to fenomen. Takva je većina psihijatrijskih fenomena. Neobjašnjiva. A ja sam uvjeren da mi svi živimo s tegobama, noseći taj psihološki teret kao neku vrst usuda. Iako znamo da se to sve može promjeniti. Kada bi bilo one famozne političke volje koja bi dopustila ljudima u Bosni i Hercegovini da dišu i misle.

BITI ONAKVI KAKVI STVARNO JESMO

Uglavnom, kada napustimo Bosnu i Hercegovinu ostavljamo iza sebe tjeskobe, depresije, neuroze. Ponekad mislim da dobijamo šansu biti onakvi kakvi stvarno jesmo. Bolji ljudi od ovih koji pristaju na mučenje, od ovih koji žive izvan realnog prostora i vremena unatoč tomu što suhe činjenice govore drugačije. Zato u ovoj zemlji i sujeverje ima smisla. Sve što je izvan granica zdravog razuma ovdje ima smisla.

Objašnjavajući što se zapravo događa u BiH jednom sam prigodom vrlom pitcu nekom odgovorio: uzmi sva racionalna objašnjenja i odbaci ih, zatim uzmi prvih pet iracionalnih objašnjenja pa odbaci i njih, tek tu počinje Bosna i Hercegovina.

Prije nekoliko dana otputovao sam poslom u Ljubljanu. Na granici između Bosne i Hercegovine i Hrvatske ostavio sam svoj patološki prtljag. Unatoč svemu što sam napisao u prvom pasusu nekad vas jutarnje vijesti iz BiH znaju pozitivno iznenaditi. To su oni tračci nade za koje se hvatamo kao davljenici. Lako postajemo sentimentalni, upravo zbog toga što smo negdje duboko svjesni da živimo u potpuno krivo postavljenom okruženju. Zato nas je lako dirnuti. Lako se oduševljavamo i jednako lako padamo natrag u letargiju ili neki blaži ili teži oblik očaja.

Uglavnom, nije to bilo tako davno, ali za veći dio bosanskohercegovačke javnosti kao da se nikada nije dogodilo. Čak i u paralelnom svijetu ljudi su uljuljkani fabriciranim blagdanskim ugođajem i slabo ih što izvan toga interesira. Pogotovu ih slabo interesiraju tek simpatične priče o kolegijalnosti i potpori, recimo, među nogometnim klubovima pa makar govorili o jednom klubu iz Širokog brijega i sportskoj gesti spram nogometnog kluba iz Sarajeva.

VLASTITO LICEMJERJE

Nogometni klub Željezničar naumio je izgraditi istočnu tribinu stadiona Grbavica. To je ona nad kojom se kočoperio simpatični crni „Ćiro“, još uvijek jedina lokomotiva koja može operirati bosanskohercegovačkim prugama obzirom na njihovo stanje, ali to je neka druga priča. Sredstva za takve poduhvate nije lako namaknuti pa je Željezničar posegnuo za nekom vrstom crowdfundinga.

Naime, kupnjom desetogodišnje ulaznice bilo tko može podržati izgradnju ove tribine i tako si osigurati mjesto na istoj. Jedan od prvih „donatora“ bio je Hrvatski nogometni klub „Široki brijeg“. To je vijest koju sam pročitao u Ljubljani. Vijest koja me obradovala svojom normalnošću tako neobičnom za Bosnu i Hercegovinu. Naravno, bilo je dovoljno skrolati do komentara čitatelja pa da se normalnost raspline, ali tako to biva s bilo kakvom viješću bačenom u internetsko bespuće.

Nogometni klub „Široki brijeg“ jedan je od onih koje volimo mrziti i s njima se sprdati. Pogotovo cool djeca, fina gradska raja, jelte, vole prezirati ovaj stabilni i, za naše prigode, sjajno organizirani klub. A oni, eto, ispadoše klub s lijepim sportskim manirima. To, naravno, treba prešutjeti jer ne ide u prilog mnogim političkim i kulturološkim tezama.

Ne dopada mi se politika po kojoj za Široki mogu igrati samo Hrvati i stranci. Ali i tu sam licemjer kao i većina drugih ljudi koji prate nogomet i vole njegove popratne efekte, njegovu romantiziranu povijest, legende i mitove. I ja kao i većina drugih ljudi koji Širokom zamjeraju takvu politiku istu takvu politiku cijenim i poštujem u slučaju Athletic Bilbaoa i podržavam prkosne Baske. Trebamo katkad osvjestiti vlastito licemjerje i priznati da kad se ne radi o nečemu nama bliskom često podržavamo tuđi radikalizam zbog nekakve mitomanije koja nam se čini romantičnom ili čak pravednom. Ali sve to je nebitno za ovu priču. Unatoč lijepoj simboličkoj kolegijalnoj gesti „Široki brijeg“ je popio svoju porciju pljuvačke kroz internetske komentare cyber pravednika, revolucionara i političara.

U čudnim vremenima živimo. Biskupi i kojekakvi vjerski radikali uređuju program teatarskog festivala, a braniteljske udruge u susjedstvu vole se, recimo, petljati u program koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Lako je povući paralelu između sarajevskog slučaja Frljić i hrvatskog(to je već dosije) slučaja Šerbedžija. Svatko se petlja u kulturu danas pa eto i oni koji u kazališta i koncertne dvorane nemaju običaj zalaziti.

Novinari, recimo, izigravaju hiphopere i „disaju“ se preko dnevnika komercijalnih televizija uživajući u vlastitom samoljublju. Sa svih strana svjedočimo dizanju tenzija, netrpeljivosti, općoj bahatosti, a onda jedan nogometni klub iz hercegovačkog gradića pokaže da ima više manira od uvaženih novinara, biskupa, predsjednica itd. Treba to cijeniti, ali treba i dalje gledati oko sebe.

Treba se, recimo, zapitati je li gradu Sarajevu bitniji NK Željezničar ili, recimo, Dino Merlin i novogodišnji tulum?

MITOVI & LEGENDE

Sarajevo je grad legendi. Kao i svaki grad ima svoje mitove, priče koje ga čine onakvim kakav jeste i oblikuju njegov duh. Koliko znam, a utvaram si da nešto sitno i znam, NK Željezničar je toliko srastao s gradskim bićem Sarajeva da mi se čini da bez Želje nema Sarajeva kakvim ga volimo prikazivati ili ga se sjećati.

Ali u čudnim vremenima živimo.
KK Bosna je nekada bila europski prvak. Ali polako nestaje. Grca u dugovima. A bankarska vremena dugove ne opraštaju ni europskim prvacima niti znaju za riječ duša. Treba se protezati koliko ti je jorgan dug pa se tu nema što dodati.

Zato je Željo i pribjegao crowdfundingu umjesto da se zadužuje kod financijskih institucija. I to je sasvim u redu, ideja vrijedna poštovanja. Točnije, bilo bi u redu kada posljednjih par tjedana ne bismo slušali priče o velikom novogodišnjem tulumu u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

Jednonoćni tulum je u glavama sarajevskih političara bitniji za promociju grada od dva kultna, gorepomenuta sportska kolektiva. Dino Merlin je politički upotrebljiviji i isplativiji od NK Željezničara. Tako stoje stvari.

Uostalom, što će klub takvog imena zemlji koja jedva da ima željeznice? No, možemo se zapitati i zašto se ne protežemo koliko nam je dugačak jorgan?

Pogledajte film „Srebrenica“ na ovom istom portalu pa se zapitajte da li u zemlji u kojoj djeca kroz kaljuge satima idu do škole treba koncert u čiju će produkciju biti uložena četvrtina milijuna maraka? Koliko bestidni i licemjerni ovdašnji vlastodršci mogu biti? Vjerojatno onoliko koliko je ljigava njihova glavna nacionalna glazbena zvijezda. Beskrajno, dakle.

Glazbeni imperij rečenog čarobnjaka je sagrađen na isti način kao i politički imperiji onih koji nas uvjeravaju da će novogodišnjim tulumom brendirati Sarajevo kao top novogodišnju destinacija. Lopovlukom su dignuta ta kraljevstva. Jedan je klepao tuđe pjesme, u zadnje vrijeme ubire i novac navodno štiteći tuđa autorska prava, a ovi drugi majstori kombiniraju javnim novcem. Postoje stručni i puno pristojniji izrazi za te operacije, ali ako ćemo gađati suštinu onda ćemo govoriti o lopovluku.

Moramo se svi skupa zapitati o prioritetima. Treba li silan novac iskrcati na koncert tipa koji je umislio da je genij a ne pomoći kultnom nogometnom klubu da izgradi dio infrastrukture? Treba li taj novac bacati na light show u zemlji u kojoj ljudi žive onako kao što žive povratnici u srebrenički kraj? Je li, recimo, važniji negdašnji košaraški prvak Europe ili jedan glazbeni plagijator? Što nam ti polupani lončići govore o današnjem Sarajevu? Uostalom, isti taj glavni grad koji se želi brendirati kao top novogodišnja destinacija već par godina živi s redukcijama vode. Ali bitno je „legendi“ omogućiti da svom gradu pokloni nezaboravan koncert.

DVA GRADA

Čini mi se, ovako gledajući sa strane, i nekada su postojala dva Sarajeva. Jednog se svaki pristojan čovjek stidio i činile su ga pomalo redikulozne „legende“. Drugo je ono Sarajevo koje je lako voljeti – Sarajevo KK Bosne, Željezničara i mitskog poraza protiv Videotona, olimpijsko Sarajevo itd.

Čini se da je pobijedilo ono prvopomenuto Sarajevo jer u ovom današnjem kazališni pregaoci ustuknu pred prijetnjama barbara, a barbarima ne treba voda, ne trebaju im Željezničar ni KK Bosna, za njih ne postoje ona djeca iz srebreničke okolice(uostalom znamo koliko vrijedi općina Centar). Barbarima treba samo kruha i igara. Treba im poza u gradu brendu. Treba im mogućnost da se kurče. Treba im reklama. Treba im tulum, produkcija vrijedna četvrt milijuna maraka iako se za te novce izgradi tribina kultnog kluba ili se saniraju dugovi negdašnjeg prvaka Europe, popravi se ili sanira vodovodna infrastruktura ili se srebreničkoj djeci asfaltira cesta do škole.

Nisam siguran, ali mislim da Dino Merlin navija za FK Sarajevo. Ipak, sve ovo sam pisao kako bih rekao da ne bi loše bilo kad bi „fina gradska raja“ poput Dine Dervišhalidovića usvojila sportske manire od pajda iz uprave HNK Široki brijeg te, ako ništa drugo, kupila jednu ulaznicu za istočnu tribinu stadiona Grbavica. To bi bio mali koračić ka ozdravljenju ovog bolesnog društva. Dalo bi nam barem minut nade. Dok ne dođemo do komentara ispod teksta.

zurnal.info