Zdravko Mamić upozorava kao što je i ubijeni Ivo Pukanić činio

U godinama sam u kojima bi mi se u gradskom autobusu, da se njime vozim, bespogovorno trebala dizati djeca. Sijedima usprkos još uvijek me šokira zloća i zloba. Zluradost koja poprati tuđu nevolju. Ražalosti me količina ljudi spremnih gotovo s veseljem gledati ugrozu drugoga, pogotovo ako je taj drugi moćan, bogat ili tek popularan.

Piše: Nela Vlašić

U zemlji što se voli dičiti kršćanskim, katoličkim vrijednostima susrećemo na dnevnoj bazi toliko mržnje, zavisti, osvetoljubivosti da se htio-ne htio, godinama usprkos moraš zapitati zar su generacije, njih gotovo osamdeset i sedam posto, markirale s vjeronauka u socijalizmu iz crkava, a danas iz škola. U praksi nema ni natruhe ljubavi prema bližnjemu kao prema samome sebi, a onoj “Tko tebe kamenom, ti njega kruhom” ni govoriti neću.

Bez obzira na činjenicu da Hrvatska iza sebe ima iskustvo ubojstva novinara i tadašnjeg vlasnika tjednika Nacional Ive Pukanića koji je, jednako kao Zdravko Mamić, mnogima bio antipatičan, ponavlja se ista pogreška.

Nema sumnje da nekadašnji čelnik, a današnji savjetnik Nogometnog kluba Dinamo daje mnogo povoda da ga se ne cijeni ili ne voli, ne razumije i ne odobrava, jer je često u javnim istupima bahat, sirov, grub – pogotovo prema novinarima – ali likovanje po društvenim mrežama, minoriziranje oružanog incidenta u Zidinama, u susjednoj Bosni i Hercegovini, nema opravdanja i jako je opasno.

Meni, neka se nitko ne uvrijedi, to podcjenjivanje onoga što se Zdravku Mamiću već duže događa rječito govori da mu grubost i primitivizam zamjeraju jednako primitivni i grubi. Znam da je možda pretenciozno povezivati zbivanja oko Zdravka Mamića s ubojstvom Ive Pukanića, čiji se naručitelj (izvršitelj je kažnjen) ne zna do dana današnjega, ali je i pokojni Puki, baš kao i Mamić prije dvije godine, javno upozoravao da mu je život ugrožen.

To što je on možda kriv za mnogo toga što mu se stavlja na teret i zbog čega se vode postupci na sudu nikome ne bi trebalo davati za pravo da odobrava udarce u loži poljudskog stadiona, dimne bombe i boce bačene na automobil ispred suda, napad na Braču i na kraju, kao kulminaciju, propucavanje noge koje je, na sreću Mamića, okončano ozljedom mišića, ali je jednako tako metak mogao završiti i u arteriji.

Usprkos ozbiljnosti incidenta mnogi su uvjereni kako je Mamić sve sam inscenirao ne bi li zadržao pažnju i naklonost koju sve više gubi otkako je u javnost iznesena sumnja o izvlačenju dvjesta milijuna kuna iz Dinama. Spremni su u komentarima zbijati podcjenjivačke šale tipa: ”Mogao je zalijepiti flaster i nastaviti u Zagreb”.

Meni je nekako mučno dok ih čitam. Odmah se prisjetim kako su se u mnogim redakcijama ismijavali i Pukanićevi apeli da mu se pomogne jer se osjeća ugroženo. Mnogi su bili uvjereni kako samo želi odvući pažnju javnosti sa svojih obiteljskih problema o kojima se u to vrijeme naveliko pisalo.

Nije, nažalost, bilo tako.

Danas se vjerojatno mnogi, nakon što ih je strašno ubojstvo u centru Zagreba demantiralo, srame svoje zluradosti i napisanoga (ako se novinari danas uopće mogu stidjeti).

Ivu Pukanića poznavala sam vrlo površno. Mislim da nas je upoznala Vedrana Rudan još dok je pisala za Nacional i nakon toga smo se slučajno susretali na nekim novinarskim skupovima. Ništa više od toga, ali svejedno ne mogu prežaliti da su mu kolege okrenule leđa kad mu je bilo najpotrebnije.

Da su se ondašnji mediji ponijeli drugačije, možda bi dobio adekvatnu pažnju i zaštitu – i bio živ.

Mamića gotovo ne poznajem. Gostovali smo zajedno, davno, davno u jednoj od “Latinica” i vjerojatno nas je tada netko i upoznao. Sjećanje na tog u skupo odijelo besprijekorno ušminkanog i pristojnog Mamića odista se ne mogu povezati s čovjekom kojeg gledam na ekranima, koji kida dres, prijeti i vrijeđa novinare, urla na odvjetnike, ali i dalje mislim da nitko, pa ni on, ne zaslužuje užas što se zbio u zaseoku Vidovići, pokraj Tomislavgrada.

Možda me život demantira, kao što je demantirao dio mojih kolega, ali i zbog svega što je prethodilo događaju nakon mise zadušnice, nakon incidenata u kojima je bio žrtva čini mi se kako Zdravko Mamić s pravom strahuje za život.

Nadam se da će policije dviju država pronaći počinitelje ovog, očito pomno isplaniranog hercegovačkoga “upozorenja” da se sigurnim ne može osjećati ne samo u Splitu i na dalmatinskim otocima, nego ni u domovini svoga oca.

Svima koji misle da itko izvan suda smije pravdu uzeti u svoje ruke i odlučivati o kazni ili, još gore, o životu i smrti, svakome tko je markirao s vjeronauka ili etike svejedno, pa zlurado likuje nad metkom ispaljenim u Mamića dovoljna je i narodna: ”Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada”.

To što ste jamu kopali nekome tko je po vašem mišljenju primitivan, bahat ili grub ne sprečava pad!

Autograf