Završite rat, predugo smo vaši taoci!

Moram katkad biti potpuno iskren, patetičan do podrugljivosti. Jednostavno, tako se osjećam.

Piše: Marko Tomaš

Unutarnje biće je razoreno, rascjepkano na županije i entitete, razapeto između umora od lutanja i napuštanja i želje da se živi u imaginarnom domu.

AMANET

Čovjek sam koji kavane obilazi vjerojatno i više nego bi trebalo. To se potpuno kosi s prijezirom koji osjećam prema ljudima, ali ljude, zapravo, volim. Među ljudima su priče, katkad smijeh. A ljudsko biće od priča i smijeha živi. Njima se hrani i puni svoje lutkasto obličje. Puno, dakle, pričam s ljudima. Puno ljudi poznajem. A ne znam nikoga u Bosni i Hercegovini tko tu zemlju ne želi napustiti. Puno ljudi a jedna ista priča. Svatko ima svoje razloge, ali jedan je isti kod svakoga – osjećaj beznađa, zaglavljenosti u vremenu i prostoru.

To je, vidite, produkt politike u Bosni i Hercegovini. Možda bi najbolje i bilo da svi lijepo napustimo zemlju i ostavimo je u amanet Izetbegoviću, Čoviću i Dodiku pa neka rade što hoće. Neka šire svoja imanja. Neka prodaju našu djedovinu kako i kome hoće. Neka žive u blagostanju okruženi sve samim investitorima i poslovnim partnerima.

Umoran sam, kako rekoh, od lutanja i pokušavanja da zavaram samog sebe. Odlazim uvijek svojom voljom, a osjećam se protjeranim. Vraćam se svojom voljom, a osjećam se poraženim. Živim u svom gradu, a kao da sam dio neke talačke krize na teritoriju okupiranom pogrešnim politikama, lažnim nacionalnim inatom od strane revolveraša koji će nas pustiti na slobodu tek kad im predamo sve vrijednosti koje posjedujemo. I dušu, na koncu konaca.

ZVECKANJA

Umoran sam od postrojavanja i zveckanja oružjem. Umoran sam od licemjerja. Umoran sam od nepovjerenja među malim, običnim ljudima. Umoran od njihovog cinizma. A nemam gdje otići. Ne znam ni želim to, izuzev na odmor. Ali od Bosne i Hercegovine čovjek se ne može odmoriti. Ona je teška i neizlječiva bolest, barem ovakva kakva je danas. Zemlja je to u kojoj rat nije završio. I to je već dovoljno da živimo u konstantnoj psihozi.

Ne volim slati poruke. Ali ponekad nemam izbora makar znam da će poruka stići tek do onih koji vape za korakom naprijed, za izlaskom iz živog blata, do onih koji misle isto ili slično kao i ja.

Vi, koji postrojavate tuđu djecu. Vi, koji uživate jedino u vlastitom liku. Vi, koji na partijskim skupovima šurujete s osuđenim ratnim zločincima. Vi, kojima su obični ljudi ništa do kusur. Vi, koji uporno odbijate pretvoriti primirje u mir. Vi, koji zveckate oružjem. Vi, koji nas gušite navodnim povijesnim težnjama. Vi, koji zapošljavate, vedrite i oblačite.

Vi, zbog kojih nema vode i struje, jer jedino znate organizirati teferič i koncentracijski logor, ali ne i pristojan život. Vi, feudalci. Vi, licemjeri.

Završite rat! Predugo smo vaši taoci. Naša mladost je žrtva vašeg primirja, naša budućnost to postaje.

zurnal.info