Zašto šutite, Hrvati?

Zar opet taj Goldstein!? Jedan izađe kroz vrata, drugi se vrati kroz prozor. Nemojte biti sigurni da netko na Kaptolu, skriven od pogleda u udobnim salonima od filca i skupocjenog drva, nije pomislio baš nešto takvo, kada je jučer, na naslovnici novog broja »Globusa«, vidio najavu otvorenog pisma povjesničara Ive Goldsteina nadbiskupu zagrebačkom Josipu Bozaniću, otisnutu dramatično crvenim naslovom u vidu gorkog pitanja: »Zašto šutite, kardinale?«.

Piše: Boris Pavelić

Ali dakako da pravo pitanje treba zvučiti drukčije: »Zašto šutite, Hrvati?«. Zašto, naime, uvijek Goldstein, bio otac, bio sin? Zašto se, od najveće većine hrvatskih intelektualaca, najrizičnijim javnim istupima izlagao uvijek Slavko Goldstein, kao kada je početkom dvijetisućitih uspostavljao vjerodostojnu instituciju jasenovačkoga muzeja, ili kada je 2009. otvorenim pismom Bozaniću predbacio što se izbjegao pokloniti u kripti jasenovačkoga Kamenog cvijeta? I zašto sada tu časnu, premda riskantnu tradiciju, mora nastavljati samo njegov sin Ivo? A pitanje bi valjalo i poopćiti: zašto izgleda da se židovska i srpska zajednica same bore za istinu o hrvatskoj prošlosti, potpomognute šačicom aktivista već naviklim da ih anonimni internetski trolovi »žigošu« Srbima i Židovima? Kada će, i hoće li ikada, doći vrijeme u kojemu se hrvatski Židovi i Srbi neće više morati suprotstavljati neistinama koje falsifikatori i lašci – u konkretnome slučaju iz Glasa Koncila – predstavljaju kao nekakvu »hrvatsku istinu«? Od pitanja o šutnji Josipa Bozanića postoji, dakle, mnogo važnije pitanje: »Zašto šutite, Hrvati?«

U otvorenom pismu Bozaniću Goldstein, koji upravo piše veliku povijest ustaškog logora smrti u Jasenovcu, opširno analizira revizionističko i falsifikatorsko pisanje Glasa Koncila o toj najtežoj temi hrvatske povijesti, podsjećajući istodobno na časne primjere prosvjeda katoličkih velikodostojnika protiv postupaka zločinačke vlasti NDH. »Poštovani gospodine kardinale, moj Vam je otac napisao otvoreno pismo točno prije osam godina. Osam godina koje dijele njegovo i moje pismo Vama, u društvu u kojem se Katolička crkva smatra vrhovnim moralnim arbitrom, nije krenulo nabolje, nego, to je opća ocjena, nagore. Govoreći o našem užem području zajedničkog interesa, intenzivirale su se manipulacije poviješću Drugog svjetskog rata i Jasenovcem. Volio bih o tome pročitati Vaše objašnjenje«, napisao je Goldstein u pismu.

Volio bi, dalje piše, čuti što Bozanić kaže o tvrdnjama Stjepana Razuma, pročelnika Odjela Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu, koji misli da »Jasenovac nije bio polje sustavnog uništenja, već i privremeni (tranzitni) logor«. »I«? Što li znači to »i«? Volio bi, piše potom Goldstein, čuti i Bozanićev komentar na tvrdnje notornoga biskupa sisačkog Vlade Košića koji javno uvjerava da Jasenovac »nije mjesto na kojem su stradali srpski zarobljenici«, nego da je »istina sasvim suprotna«? Suprotna? Što, nisu stradali?

Goldstein brani i čast svojega oca, jer to nije učinio Josip Bozanić: nije se oglasio kada je svećenik Mili Plenković likovao nad odlaskom dobrog čovjeka Slavka; nije rekao ni riječ na bujicu mržnje što se razlila portalima; nikada ni slova o napadima Glasa Koncila na povjesničara Goldsteina. Ne možemo znati zašto Bozanić o svemu tome šuti – nadajmo se da ćemo sada doznati – no Ivo Goldstein zasigurno ne griješi kada prozire motive onih koji su Slavka »gadili nakon smrti« – »prezirao je šoviniste, s koje god strane dolazili«. Retorički pitamo: leži li možda u toj Slavkovoj vrlini razlog »misteriozne« Bozanićeve šutnje?

Goldsteinovo pismo važan je dokument naopakog vremena i licemjerne religijske elite. Ono završava gorko, sardonično: »Neću Vas pozdraviti sa ‘Za dom spremni’, pozdravom koji bi po mišljenju biskupa Vlade Košića trebalo uvesti u redovitu uporabu u Oružanim snagama RH i koji je pozdrav, opet po Košićevom mišljenju, ‘domoljuban’. Ostat ću u okvirima građanske komunikacije. Dakle, s poštovanjem, Ivo Goldstein«. Pismo vehementno razotkriva moralni autizam prvoga čovjeka Katoličke crkve u Hrvatskoj, pa sa strogim građanskim očekivanjem valja čekati što će, i hoće li uopće, nadbiskup odgovoriti.

Novi list