Zašto su srpski filmovi bolji od hrvatskih

Za međunarodni uspjeh filma ‘Ko to tamo peva’ najviše su zaslužni Romi. Oni su naša ‘internacionala’, naš kontakt sa svijetom. Bez njih, mi smo zatvoreni, ksenofobični. S njima, mi smo zanimljivi, univerzalni.

Autor: Nenad Polimac

Brzo sam postao svjestan formule ‘krv, znoj i suze’ ili ‘Staljin, blato, Cigani’ i odlučio da je više ne iskorištavam, usprkos njezinoj međunarodnoj kunkurentnosti i vječitosti. Ipak, ta tema zaslužuje još razmatranja, jer navodi na razmišljanje o tome zašto su srpski filmovi svojevremeno bili neusporedivo uspješniji od recimo hrvatskih. Njihove urbane teme kao da svijet nisu mnogo zanimale. Zapadu je interesantno kada Jilmaz Ginej sjedi u ćorci, ili kada vidi nečiju muku. Ljubavni jadi civiliziranih ljudi rezervirani su za njihove kinematografije. Rijetki su izuzeci, mada postoje.”

Zapad i romska egzotika

Ovo je ulomak iz dnevničkih bilježaka Slobodana Šijana, datiranog 12. listopada 1993., dok se nalazio u Americi i predavao na Školi za film i televiziju Univerziteta Južne Kalifornije (USC.). Prije toga je kraće vrijeme bio direktor Jugoslovenske kinoteke u Beogradu, a izbijanjem rata procijenio je da je mudrije graditi sveučilišnu karijeru u inozemstvu.

Jesu li Romi zbilja bili “međunarodna putovnica” srpskog filma kako je tada zapisao Šijan. Teza nije bez vraga. Godine 1967., “Skupljači perja” Aleksandra Petrovića primljeni su u službeni program festivala u Cannesu, producent Avala film iz Beograda nije štedio novac i priredio je raskošan prijem na kojem su svirali romski glazbenici, svijet su obišle fotografije na kojima glavni glumac Bekim Fehmiu zaljubljeno pleše s članicom žirija Shirley MacLaine, a film je poslije podijelio veliku nagradu žirija s “Događajem” Josepha Loseyja. U svijetu je distribuiran pod efektnijim naslovom “Sreo sam i sretne Cigane” i posvuda postigao zapažen uspjeh.

Istodobno, u Cannesu je prikazan i hrvatski film “Rondo” Zvonimira Berkovića, vizualno rafinirana urbana drama o bračnom trokutu, ali u pratećem programu, što je malo tko zabilježio, jer zagrebački Jadran film nije smatrao da se isplati ulagati u njegovu promociju. Ova anegdota savršeno potvrđuje Šijanovu tezu o sklonosti Zapada prema romskoj egzotici i nemaru prema kultiviranim izdancima socijalističkih kinematografija.

Svoju novu knjigu “Filmus” (naslov je posuđen od pseudonima kojim se svojedobno potpisivao Boško Tokin, avangardni književnik i prvi relevantni filmski kritičar i teoretičar na ovim prostorima) Šijan započinje anegdotom koja je još jedan prilog toj tezi. Godine 1911. srpska filmska delegacija pokazala je Francuzima svoj prvi cjelovečernji film “Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa” na koji je bila iznimno ponosna, no u sali se uglavnom zijevalo. Tek kad su kao prilog pustili kratkometražni “Ciganske Bibije”, nastao je urnebes. Film je odmah otkupljen jer se uklapao u tadašnji repertoar na kojem su dominirali kratki filmovi, ali su strance impresionirali i romski rituali.

Dopuna ‘Filmskom letku’

“Filmus” se, dakako, ne bavi samo tom temom, ali se ona ponavlja u nekoliko navrata jer je i sam Šijan u svojim počecima na televiziji koristio Rome i kao glumce i kao glazbenike, a njegov dugi prvijenac “Ko to tamo peva” bez problema je prelazio granica zahvaljujući fascinantnom romskom duetu koji je svako malo prekidao radnju.

Ipak, “Filmus“ je zapravo nadogradnja i dopuna prethodnih Šijanovih knjiga “Filmski letak” i “Kino Tom” (za potonju je dobio nagradu Jutarnjeg lista za publicistiku), pa dok je u prvoj bilo mjesta i za nadahnute eseje o Hawksu i Antonioniju, u ovoj najnovijoj prostor su dobili samo umjetnici iz njegova podneblja. Nije to baš klasična knjiga, uvod o prikazivanju “Karađorđa” u Francuskoj izrazito je romaneskan, da bi potom uslijedili eseji isprekidani ulomcima rukom napisanih tekstova, kolaži u kojima je veličina slova ponekad važnija od sadržaja te autorovi likovni radovi koji se uklapaju u pojedine odlomke. Ključan je princip odabir umjetnika.

Dušan Makavejev dobio je znatan prostor, no na zadovoljstvo čitatelja, Šijan se zadržao na najmanje poznatom dijelu njegova opusa, ranim eksperimentalnim filmovima te na anegdoti da je u jednom razdoblju živio u napuštenim cirkuskim kolima. Je li točno da je udaranje pečata u stražnjicu u njegovom subverzivnom filmu “Pečat” pokupljeno iz knjige Bohumila Hrabala “Strogo kontrolirani vlakovi”? Ni slučajno, tvrdi Šijan, jer je roman po kojem je Jiři Menzel snimio svoj Oscarom nagrađeni prvijenac napisan puno kasnije.

Odlomci posvećeni Živojinu Pavloviću, zbog kojeg je Šijan svojedobno i upisao beogradsku Filmsku akademiju, nakon što je završio Likovnu, bave se razdobljem istraga nakon slučaja “Plastičnog Isusa”, pa je omiljeni profesor režije i jedan od najznačajnijih stvaralaca srpskog crnog vala završio u odjelu za učila.

Performans na tribini

Neki su eseji preuzeti iz “Filmskog letka” i “Kina Tom”, no njih vrlo malo, a urnebesan je opis Šijanova sudjelovanja na počasnoj tribini Branku Vučićeviću, velikom scenaristu, publicistu i prevoditelju, u beogradskoj Kinoteci: ponukan uvodnom riječi koju je napisao Makavejev, a izgovorila glumica Vladica Milosavljević, autor “Filmusa” je izveo performance i tresnuo sa stolca na pod. Apsolutni original je dio posvećen Vukici Đilas, kćeri Milovana Đilasa i Mitre Mitrović, strasnoj poklonici filma koja uz Toma Gotovca igra glavnu ulogu u “Plastičnom Isusu”: malo tko je znao da je ona predano – poput Jonasa Mekasa – bilježila svakodnevicu na 8mm vrpci i da danas postoji više od dva sata tog materijala koji će uskoro biti uređen za prikazivanje. Autor će knjigu osobno promovirati u petak uvečer na pulskom “Sa(n)jam knjige”.

JL

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here