Zašto su ovakve stvari moguće samo kod nas i zašto svoju sramotu ne slave Nijemci i Austrijanci?

Kad su srpski nacionalisti 1989. obilježavali šest stoljeća od Kosovske bitke, hrvatski nacionalisti pravo se nisu mogli načuditi njihovoj velikoj, raskošnoj predstavi.

Piše: Ante Tomić

To je samo Srbima slično, govorili su hrvatski nacionalisti zapanjeno. Ti su Srbi totalni perverznjaci, rugali su se. Kome bi drugome palo na pamet obilježavati svoje poraze?

Ne prestaju se nadati

A onda su se hrvatski nacionalisti dosjetili Bleiburga. I sve otad, od svibnja do svibnja sve masovnije hodočaste zbog jednog poraženog režima i njegove gubitničke vojske. Okupi se na jednom austrijskom proplanku i do petnaest tisuća luzera, očekujući valjda da ih svijet napokon pogleda, smiluje im se i nakon više od sedamdeset godina poništi rezultat Drugog svjetskog rata.

“Joj, oprostite, pogriješili smo. Krivo smo brojali. Ustaše i Nijemci su zapravo pobijedili.” To se, dakako, ne događa i nikad se neće dogoditi, ali Hrvati se ne prestaju nadati.

Dugo nakon što je i zadnji njemački i austrijski neonacist priznao da mu u glavi nije dobro, poslušno obukao pidžamu i papuče i počeo piti lijekove, naši ustrajavaju na svojim žaljenja vrijednim povijesnim zabludama. Dapače, sve su radikalniji. Više se ne trude ni glumiti da im je do antifašizma.

Dok se prošlog tjedna diljem Starog kontinenta po običaju slavila pobjeda, te je čak i notorni četnik Tomislav Nikolić položio vijenac na grob neznanog junaka na Avali, dičeći se srpskim zaslugama u zaustavljanju nacističkog zla, baš se nitko u našem državnom vrhu ni jednom jedinom rečenicom nije sjetio dvjesto pedeset partizanskih odreda, sedamdeset brigada, sedamnaest divizija, pet korpusa i jedne armije osnovane u Hrvatskoj.

Pitate li Andreja Plenkovića, Kolindu Grabar-Kitarović ili Gordana Jandrokovića, kosti tisuća Dalmatinaca potpuno su uzaludno ostale rasute po Zelengori, njemačke okupatore otjerala je epidemija gripe, a Istra i Kvarner su se matici zemlji pripojili zahvaljujući usrdnim Zdravomarijama časnih sestara benediktinki.

U inat svima koji su slavili pobjedu antifašizma, Hrvatska je prošli tjedan komemorirala samo poraz fašističkih snaga. Ministri i zastupnici pojavili su se, valjda zbog deviznih dnevnica, jedino u Bleiburgu.

U dugoj koloni luksuznih crnih limuzina ugledni i moćni političari došli su u koruški gradić, pretvarajući jedan dernek desničarskih redikula u mjesto prvorazrednog hrvatskog državnog interesa, u današnjoj Europi nešto sasvim neobično i jedinstveno.

Ne vidi se zaista svaki dan da su poraženi tako ljuti i prkosni, premda je nakon Drugog svjetskog rata bilo mnogo poraženih i oni su stradavali često i strašnije i brojnije od naših ustaša i domobrana. Kako je već običaj u cijeloj historiji ljudskog roda, ratni pobjednici su se okrutno osvetili gubitnicima.

U svibnju 1945. nije bilo zemlje kojoj je izmakla krvava odmazda nad poraženima. Vješali su simpatizere Vishijeve Francuske, strijeljali norveške kvislinge, ukrajinske kolaboracioniste i češke i belgijske izdajnike. Sovjetske su vlasti bolestima, glađu, ledom, teškim radom i batinama likvidirale stotine tisuća njemačkih ratnih zarobljenika, povrh onih stotina tisuća koje su prethodno smaknuli mecima i bajunetima.

E, civilizacijo…

I svuda, i u Njemačkoj, i u Francuskoj, i u Ukrajini, i u Norveškoj, ove se jadne žrtve spominju s velikim obzirom, tiho i postiđeno, jer su one ipak sudjelovale u jednom stravičnom zlu što je sustavno i planski cijele narode istrebljivalo.

Ubijene naciste i suradnike nacista se oplakuje u nelagodi, s nužnim odmakom, naglašavajući kako oni nisu bez grijeha, već da su, naprotiv, često bili i gori od svojih krvnika. Civilizirani narodi, u jednu riječ, nastupaju vrlo pipavo, oprezno se trude odati počast ubijenima, a da se istovremeno ne uprljaju gadnom rasističkom i nacionalističkom ideologijom kojoj su žrtve za života služile.

Hrvati, blagoslovljeni bili, nemaju takvih problema. Oni nabiju crne ustaške kape i pjevaju Juru i Bobana zajedno sa svojim ministrima i zastupnicima, dok koruški policajci zgranuto stoje sa strane. Adolf Hitler da ustane iz groba lijepo bi se začudio, nekakvi ga neobrijani i krnjavi slavenski poluljudi slave, a njegovi Austrijanci ništa, šute ko pičke.

Slobodna Dalmacija