Zašto se velika Saudija boji malog Katara

Iznenadna odluka o povlačenju ambasadora Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina iz Dohe, u znak protesta pomenutih zemalja protiv vanjske politike Katara, konačno je na površinu izbacila ozbiljna neslaganja unutar Vijeća za zaljevsku saradnju. Saudijska Arabija je zaprijetila Kataru da će mu, ako odmah ne ispuni njene zahtjeve, uvesti kopnenu i pomorsku blokadu.

Piše: Osman Softić

Zvanični Rijad traži od Katara da prekine sve veze s Muslimanskom braćom, koju je proglasio “terorističkom organizacijom”, da zatvori satelitsku televizijsku mrežu Al Jazeera i ukine ispostave dva istraživačka instituta u Dohi – Brookings i Rand, najutjecajnije globalne centre za geostratešku politiku. Saudijska Arabija je, kako navode saudijski mediji, optužila Katar za “prikrivenu destabilizaciju” režima u Rijadu. Naravno, Rijad svoje zahtjeve opravdava zabrinutošću za “sigurnost i stabilnost regije”, iako se zapravo radi o strahu dinastije Saud od gubljenja vlasti, moći i prestiža, ali prije svega hegemonističke pozicije u arapskom svijetu.

Suprotstavljanje reformama

Usljed pomenutih tenzija došlo je do ozbiljnog rascjepa unutar Vijeća za zaljevsku saradnju. Na jednoj strani je Saudijska Arabija, koja je sve donedavno uspijevala dominirati politikom ove organizacije, a na štetu njenih manjih članica. U tome su je uglavnom slijedili njeni sateliti – UAE i Bahrein. Na drugoj strani, uz Katar su Oman i Kuvajt, zemlje koje su odbile podržati saudijske zahtjeve u diplomatskom ratu protiv Katara. To praktično znači da je na pomolu konačni raspad ove multilateralne organizacije.

Postoji više faktora koji su doveli do fragmentacije Vijeća za zaljevsku saradnju. Jedan od najznačajnijih svakako je “Arapsko proljeće”. Saudijska Arabija, s jedne, i Katar, s druge strane, ne dijele istu percepciju “Arapskog proljeća”. Saudijci su tražili od Katara da prestane pružati finansijsku podršku, otkaže dobrodošlicu zvaničnicima Muslimanske braće, podrži vojni udar u Kairu i povinuje se dikatatu “starijeg brata” u Rijadu, što je Doha odbila.

Ovakav arogantni odnos Rijada ne iznenađuje, budući da je saudijska monarhija decenijama podržavala stari autokratski arapski poredak ili status quo na Bliskom istoku, žestoko se suprotstavljajući i najmanjim reformama, a pogotovo revolucionarnim demokratskim promjenama koje su, na koncu, ipak, makar i djelimično, zahvatile regiju.

Ono što pruža utjehu režimu u Rijadu jeste činjenica da “Arapsko proljeće” nije uspjelo uroditi funkcionalnim demokratijama koje bi mogle poslužiti kao primjer i uzor ostatku arapskog svijeta. Mlada demokratija u Egiptu je naprasno ugušena, vlada u Tunisu je i dalje nestabilna, a rat u Siriji se pretvorio u dugotrajni sektaški sukob bez jasnog pobjednika na vidiku. U strahu da bi vjetrovi “Arapskog proljeća” mogli zapuhnuti i Kraljevstvo, despotski režim u Rijadu, u savezu s poslušnim Emiratima i Bahreinom, investirao je čak 32 milijarde dolara kao pomoć kontrarevolucionarnim snagama Egipta.

Otvoreni rat

Za razliku od Saudijske Arabije Katar je zauzeo suprotan stav i zajedno s Turskom osudio državni udar u Kairu te pružio gostoprimstvo članovima Muslimanske braće. U vezi sa Sirijom, iako obje zemlje podržavaju rušenje Assadovog režima, među njima postoje ozbiljne razlike u pogledu njene političke budućnosti.

Osim toga, u nastojanjima da ojača dominaciju monarhističke vlasti u arapskom svijetu nad revolucionarnim i demokratskim pokretima, Saudijska Arabija je nedavno ponudila specijalni status u članstvu Vijeća za zaljevsku saradnju kraljevinama Maroko i Jordan. Ovakav prijedlog najbolje ilustrira ne samo licemjerstvo već i svojevrstan očaj saudijske politike.

Maroko, koji se nalazi na sjeverozapadu Afrike, osim što je monarhija ni po kojoj drugoj osnovi ne ispunjava uvjete za članstvo u regionalnoj organizaciji za saradnju u Zaljevu, koja je prvenstveno uslovljena geografskim faktorima, s obzirom na to da se tiče specifične sigurnosne saradnje u regiji Arapskog zaljeva. Iako se nalazi bliže Zaljevu, to isto važi i za Jordan.

Zato što Doha pruža utočište arapskim demokratskim snagama, saudijske vlasti Katar doživljavaju kao platformu za destabilizaciju zaljevskih susjeda. S obzirom na to da u Saudijskoj Arabiji i Emiratima živi veliki broj simpatizera Muslimanske braće, vlade ove dvije zemlje boje se da bi oni mogli naći utočište u Kataru i odatle vršiti destabilizaciju ovih zemalja.

Saudijska Arabija ne uspijeva prikriti nezadovoljstvo i ljubomoru zbog činjenice da joj je Katar uspio preuzeti mjesto sponzora islamskih pokreta u regiji. Iako je prije nekoliko decenija i sam pružao utočište islamistima, kada je to bilo oportuno za porodicu Saud, režim u Rijadu im je danas objavio otvoreni rat, proglasivši ih teroristima, pri tome zaboravljajući da je preko svoje obavještajne službe te u saradnji s američkom Centralnom obavještajnom agencijom i pakistanskom vojnom obavještajnom službom (ISI) direktno kumovao u stvaranju jedne od najvećih terorističkih pošasti modernog svijeta: Al-Kaide.

Osim toga, režim u Rijadu je pružio sigurno utočište nekim od najvećih ratnih zločinaca u novijoj historiji čovječanstva, kao što je bio diktator Idi Amin Dada iz Ugande, u vrijeme kada još nije bio uspostavljen Međunarodni sud za ratne zločine koji bi ga vjerovatno osudio za genocid.

Da se radi o konzistentnoj praksi dinastije Saud potvrđuje i novi primjer pružanja utočišta tuniskom diktatoru Zini al-Abidinu Ben Aliju čiji je represivni režim, jedan od najokrutnijih u novijoj historiji, brutalno postupao s političkim neistomišljenicima i disidentima. Režim u Rijadu ovom je svrgnutom diktatoru ne samo pružio azil već je prihvatio i milione dolara u zlatu i novcu, koje je iz državnog trezora opljačkao ovaj despot prije nego što je uspio pobjeći iz zemlje.

Preustroj Vijeća za zaljevsku saradnju

Zbog ove, ali i mnogih drugih karakteristika, saudijski režim nema pravo držati pridike Kataru čiji se emir dobrovoljno odrekao vlasti u korist svog mlađeg nasljednika. Bivši emir Hamad Bin Khalifa al-Thani time je dao primjer drugim vladarima da sukcesija ne mora čekati na smrt ili, pak, ubistvo prethodnog vladara kako bi do nje došlo. Ovo je posebno dobra lekcija za arapski svijet s obzirom na to da se trenutno u Alžiru tamošnji autokratski lider namjerava četvrti put kandidirati za predsjednika države, uprkos dubokoj starosti i lošem zdravlju.

Katar je zemlja koja je otvoreno podržala demokratske promjene u Egiptu i koja je hrabro stala u odbranu prava palestinskog naroda, pruživši mu moralnu, diplomatsku, ali i materijalnu podršku, uključujući i podršku Hamasu kao demokratski izabranoj vlasti naroda Gaze. Svojom principijelnom vanjskom politikom Katar se pojavljuje kao saveznik revolucionarnih snaga u sjevernoj Africi, a time i kao smetnja na putu ostvarivanja antidemokratskih ciljeva saudijske politike na Bliskom istoku.

Želja režima u Rijadu da u potpunosti zagospodari manjim zemljama regije primjećuje se naročito u ponuđenim saudijskim arhitektonskim rješenjima za budući preustroj Vijeća za zaljevsku saradnju. Režim u Rijadu, također, iritra činjenica da ga druge članice nisu podržale u nastojanjima da Vijeće za zaljevsku saradnju transformira u unitarnu organizaciju, kojom će moći potpuno dominirati. Preustroj Vijeća za zaljevsku saradnju, koji je inicirao Rijad, predviđa zajedničku valutu s centralnom bankom u Rijadu, ali i inkorporaciju Maroka i Jordana u Uniju, kao specijalne partnere.

Ovoj hegemonističkoj saudijskoj politici suprotstavilo se nekoliko članica, svaka iz svojih specifičnih razloga. Oman je čak bio zaprijetio da će se potpuno povući iz Vijeća za zaljevsku saradnju ako saudijski prijedlog bude usvojen. Katar je izrazio neslaganje s politikom Rijada koji svim sredstvima nastoji eliminirati Muslimansku braću u Egiptu, Hamas u Palestini i njihove istomišljenike u Siriji i, umjesto njih, u tim zemljama kao protutežu nametnuti svoje vehabističke snage poslušne režimu u Rijadu.

Jedan od uzroka neslaganja Saudijske Arabije sa njenim manjim susjedima svakako je i percepcija iranske prijetnje i odnos prema ovoj značajnoj regionalnoj sili, barem kada je riječ o budućnosti zaljevske regije, ali i Bliskog istoka u širem smislu.

Saudijska Arabija vidi Iran kao najveću prijetnju svojoj sigurnosti i hegemonističkoj poziciji u regiji Arapskog zaljeva. Zbog straha od iranskog uplitanja režim u Rijadu je nedavno tenkovima ugušio demokratsku pobunu u Bahreinu, iako ovom zemljom vlada manjinski sunitski režim porodice Halifa, dok tamošnje šiije čine većinu stanovništva. Bilo je to direktno uplitanje u unutrašnje poslove druge suverene zemlje, od kojeg Saudija sama strahuje.

Saudijska Arabija, također, strahuje od šiitske pobune u istočnim provincijama Kraljevstva, u kojima se nalaze najveća nalazišta nafte, a čiji stanovnici su u nepovoljnoj socio-ekonomskoj poziciji i protiv kojih saudijski režim vrši diskriminaciju. Uloga koju je u procesu približavanja Washingtona i Teherana odigrao omanski sultan Qaboos, tajno posredujući u dijalogu između SAD-a i Irana, posebno je problematična sa stanovišta Rijada, jer bi režim u Saudiji, u slučaju približavanja Irana i SAD-a, mogao izgubiti dosadašnji privilegirani položaj američkog saveznika u regiji.

Strah od iranske hegemonije

Najnoviji razvoj dijaloga Irana i SAD-a daje nadu da bi uskoro moglo doći do normalizacije njihovih odnosa. Saudijskoj Arabiji to nimalo ne odgovara. Henry Kissinger je često tvrdio da su strateški interesi Irana i SAD-a u principu komplementarni, budući da se američka strategija na Bliskom istoku te u centralnoj i južnoj Aziji prije revolucije 1979. godine prvenstveno oslanjala na Iran. Saudija se boji ponavljanja takve historije, u kojem bi ona pala u drugi plan.

Katar je uspostavio odlične trgovinske i poslovne veze s Iranom, iako se u Siriji drastično razilaze u pogledu političke budućnosti te zemlje, jer podržavaju suprotne strane u tamošnjem sukobu. Iako možda zvuči paradoksalno, ali Katar kao stvarnu prijetnju svojoj sigurnosti vidi više u Rijadu, s kojim je u formalnom u savezu, a manje u Teheranu protiv čije prijetnje je osnovano Vijeće za zaljevsku saradnju. Zato postoje opravdani razlozi. Rijad je prošlosti u više navrata raznim manipulacijama pokušao u Dohi instalirati režim koji će biti potčinjen i poslušan politici porodice Saud. Takva nastojanja Rijada su se do danas pokazala neuspješnim, a mali Katar se, zahvaljujući enormnom bogatstvu od nafte i plina, moćnoj medijskoj korporaciji Al Jazeera, pragmatičnom vodstvu te principijelnoj i progresivnoj aktivističkoj vanjskoj politici, uspio nametnuti kao respektabilan faktor i lider u regiji.

O tome kako će se riješiti novonastala kriza unutar Vijeća za zaljevsku saradnju ovisit će i buduće geopolitičko ustrojstvo u ovom kritičnom kutku svijeta. Iran već duže vrijeme zagovara jedinstven sigurnosni sistem u Arapskom zaljevu, bez prisustva i aktivne uloge SAD-a. Saudijska Arabija se tome žestoko suprotstavlja, upravo iz straha od iranske hegemonije. Sjedinjene Američke Države, pak, koje imaju dobre odnose sa svim članicama Vijeća za zaljevsku saradnju, uporno inisistiraju na nužnosti njihovog zajedničkog stajališta.

Nova kriza potvrđuje da do tog zajedničkog stajališta neće lahko doći te da jedinstvena sigurnosna platforma u regiji zapravo i ne postoji, izuzev formalno te da je Vijeće za zaljevsku saradnju tek “tigar od papira”. Možda je to upravo odličan povod SAD-u da svoje najavljeno povlačenje iz Arapskog zaljeva, ipak, odgodi za neka druga vremena.

Al Jazeera – 11 ožujka 2014. godine