Zašto se čuditi masovnom uvjerenju da je nekad bilo bolje?

Posao mi je takav da sam najznačajniji dio dana u kolima – i na, uglavnom, bosanskohercegovačkim cestama. I vrlo često sam u situaciji da zbog prometnih prekršaja, prekoračenja propisane brzine uglavnom – vozio si 70, a dopušteno je 50 ili tome slično – moram plaćati i kazne.

Ne daj Bože da prigovaram. Pravila ponašanja su svugdje, pa i u prometu, zato da ih se poštuje – a njihovo kršenje svugdje u svijetu, pa i ovdje, podrazumijeva sankcije. I ne samo to. Treba biti pošten, nerijetko mi se i kroz prste progleda – a ne mora se.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Ne radi se, dakle, o mojem negodovanju – ni prema prometnim propisima ni prema postupanju ljudi koji me, zbog kršenja tih istih propisa, ponekad i sankcioniraju. U pitanju je, naprotiv, nešto sasvim drugo. U vikendu iza nas, naime, doživjeh zanimljivo iskustvo – da na putu od nekih tridesetak kilometara napravih prometnih prekršaja kao nikada u svom životu, a da ni trenutka ne razmišljah kako bi zbog toga mogao i ostati kraći za koju desetinu konvertibilnih markica, pa i za vozačku koji mjesec-dva.

O čemu se, zapravo, radi? Na povratku kući me, na prostoru jedne županije, pređe kolona pod policijskom pratnjom. Policija naprijed, policija pozadi – rotirajuća svjetla kod jednih, rotirajuća svjetla kod drugih. I ja je, naravno, odlučim pratiti – jer, tako sam siguran da me neka druga policijska ophodnja neće presresti, saopćiti mi povredu prometnih propisa, kazniti me. I, iskreno, slijedećih tridesetak-četrdeset kilometara navozih se k’o nikada. Stotinu kilometara, na sat dakako, kolona pod policijskom pratnjom, stotinu kilometara ja, stotinudvadeset oni, isto toliko ja. I tako, sve do granice sa susjednom županijom – na kojoj kolonu preuze druga policijska postava. Kako se ona ponašala, ne znam – jer sam smjenu policijskih pratnji iskoristio da kolonu zaobiđem i produžim. Ali, znam da je do tada, dok kolonu pratih, na putu oči bolo toliko prometnih znakova ograničenja – na četrdeset, pedeset, šezdeset na sat. Tko, međutim, mari za njih, ograničenja vrijede za raju – za državu ne.
Zašto sve ovo ispričah? Zbog policije, ako ćete mi vjerovati, ne. Iako, teško da takvo ponašanje i ovog državnog organa možete sresti tamo gdje pravna država funkcionira. Ovdje, međutim, opisano iskustvo – a ono je samo jedno u nizu svakodnevnih, i u različitim oblastima života – na najzorniji način oslikava stvarno stanje stvari. I ne tiče se samo policije – nje, možda i najmanje – nego i javne uprave, školstva, zdravstva, svega ostaloga što slika države može biti.

Ali, ruku na srce, na stup srama ne treba pribijati ni njih. Jer, sve ih, takve kakvi jesu – a, rekao bi narod, ne daj ih Bože nikome – treba zahvaliti karakteru političkih procesa koji ovu zemlju obilježavaju, i karakteru političkih filozofija bez kojih bilo ne bi ni tih i takvih političkih procesa.

Zamislite, primjerice, dojučerašnjega člana državnoga predsjedništva u nekoj drugoj zemlji, u kojoj postoje pravila igre i u kojoj se za svoje čine odgovara pred zakonom. Bi li, hoću reći, i tamo dojučerašnji šef države – kao što prethodnih dana Nebojša Radmanović čini ovdje – mogao izjavljivati kako će na predstojećem saboru stranke biti usvojena i rezolucija „o slobodnoj i samostalnoj Republici Srpskoj, koja označava krajnji cilj naroda koji živi u Srpskoj i spremnost stranke da predvodi narod na tom putu“.

Ali, to nije sve. BiH je i jedna od zemalja s najvišom stopom kriminala i korupcije – i opet su za to „zaslužni“, ne siroti narod nego oni koji političke procese i oblikuju. BiH je, potom, zemlja u kojoj je broj njezinih građana danas – ako su točne informacije koje u javnost cure iz statističkih zavoda ove zemlje – manji za nekih 17-18% u odnosu na vrijeme od prije četvrt stoljeća.

I ne samo to. Sreća što više njezinih stanovnika danas ne posjeduje hrvatsku putovnicu. Jer, oni koji su imali sreću da je dobiju, svakodnevno „cure“ preko bosanskohercegovačkih granica – i to, ne sami nego s čitavim obiteljima. A, zašto? Zato što ovdje posao mogu samo sanjati – i što, dakako, od zraka ne mogu živjeti.

A oni, koji ni prstom nisu maknuli da im posao osiguraju – jer su se bez ostatka „posvećivali“, a „posvećuju“ se i danas, „obrani“ nacionalnih interesa i prava na nacionalni „opstanak“ – to gotovo ni ne primjećuju. Dapače. Važna im je jedino „borba“ za nacionalno. I Boga su, kako se nedavno izjasni jedan „neposlušni“ franjevac, umjeli zarobiti u nacionalne “torove”, i njega su umjeli nacionalnim zidinama okovati, i religiju su uspjeli nacionalizirati.

A ekonomsko pražnjenje zemlje? Pa, reći će, zar je to problem? Kao, ekonomske migracije su budućnost ujedinjene Evrope – i zašto im se, onda, čuditi. Ma nemojte. Ako je to evropska budućnost, valjda bi migracije trebale biti u svim smjerovima. Zašto ih, onda, ovdje imamo u samo jednom smjeru – odavde prema tamo? I zašto nitko otuda ne dođe svoju sreću potražiti ovdje? Pa, jer ovdje, zbog onih koji nam desetljećima pričama o nacionalnim interesima i nacionalnom opstanku „kašu mijese“, svoju budućnost, što se ljudi drugih meridijana tiče, planirao ne bi ni lud – kamo li normalan.

I, čemu onda iščuđavanje istraživanjima javnog mnijenja, i rezultatima kako je prije provale „demokracije“, i prije provale „ljudskih sloboda“, bilo bolje no što je danas? Nedavno je, mediji su o tome izvještavali, jedan hrvatski portal proveo istraživanje nad populacijom starijom od 45 godina na prostoru Hrvatske i BiH – i dobio rezultate kojima se samo „neupućeni“ mogu iščuđavati.

U BiH, primjerice, a puno drugačije nije ni kod zapadnih susjeda, preko devet desetina u istraživanje uključenih dijele uvjerenje kako se nekad, prije navale demokracije balkanskoga tipa, živjelo bolje no što se živi danas. Skoro isto toliko ih, nakon što je iskusilo „blagodati“ balkanske višestranačke demokracije, u povratku u jednopartijski sustav ne vidi ničeg lošeg. Na koncu, usprkos svakodnevnom ispiranju mozgova, pozitivnom osobom Tita i danas smatra 65%, dvije trećine svih građana iznad 45 godina života – oni, dakle, koji iskustvo Titova vremena imaju i sami.

Zbog javnog komentiranja prethodnih podataka će mi se – iako, podaci nisu moji, i do njih nisam došao ja nego neki sasvim drugi, usto i klinci koji vremenu nekadašnjem ni biološki nisu pripadali – i samom prišiti etiketa nostalgičara. Pa, što onda? Nemam, ako već hoćete, ništa ni protiv toga. Jer, istina je, nostalgija me pokatkad i osvoji. Ali, čemu se čuditi? Pa, zar je nostalgija za boljim svetogrđe? A ono je vrijeme, slažem se s preko 90% Bosanaca i Hercegovaca iznad 45 godina života, bilo značajno bolje od ovog kojeg živimo danas.

 

neznase.ba