Zašto Sarajevo nije voljelo, ali ni zaslužilo, Mersada Berbera?!?

Berber nije nikada imao neke važnije veze sa Sarajevom, ali jeste velike i neprolazne sa zemljom Bosnom koja mu je bila jedina stvara inspiracija, tema i lajt-motiv. Zato je on uvijek živio u Bosni i živjet će. A što se tiče Sarajeva, nije ni zaslužilo ovoga velikog umjetnika.

Piše: Jasmin Duraković

Nikada mi nije bilo jasno otkud u Sarajevu vlada toliki otpor, čak mržnja prema slikaru Mersadu Berberu. Nisam viđao taj otpor i mržnju kod obične publike; ona je snažno postojala kod Berberovih kolega, kao dijela šarene sarajevske čaršije. Meni su, kao studentu i mladom novinaru davnih osamdesetih, ali i danas kada sam u zrelim četrdesetim, njegovi radovi bili idejno snažni, likovno izražajni i duhovno inspirativni.

Ali, kritičari su u njima pronalazili površnost, falsifikate, estradni kič i šta sve ne. Govorili su da za svoje radove iskorištava svoje studente na Akademiji, da kopira sam sebe i to prodaje kao originale. I stalno su čeprkali po njegovom privatnom životu. Sjećam se jednog gnusnog teksta-potjernice u tadašnjem Walteru koji je, koliko znam, anonimno i potpuno pamlfetski napisao danas poznati ali precijenjeni bosanski pisac u egzilu. Cijeli grad se naslađivao nad tom tekstiću, a radilo se o običnom bulevarskom smeću nedostojnom čak i tog pisca, a kamoli Berbera.

Sa Mersadom Berberom sam se prvi i jedni put u životu sreo 1994. godine. Izašao sam nakratko iz opsjednutog Sarajeva i obreo se, zbog promjena leta UN aviona, neplanirano, umjesto u italijanskom gradu Bariju, u Zagrebu. Radio sam u to vrijeme i kao urednik kulture u listu (Slobodna) Bosna; pa sam imao i obavezu da napravim neki intervju u hrvatskoj prijestolnici. Jedina osoba koja mi je pala na pamet i koja me zanimala za jedan takav intervju bio je Mersad Berber.

Povoda je bilo mnogo; od njegovih stavova prema Bosni i Sarajevu, ratu u Bosni, ali i njegovog za bosansku javnost iritirajućeg odnosa prema Zagrebu, Hrvatskoj i Franji Tuđmanu. Inače, to je jedna od velikih grešaka sarajevske čaršije – kada misli da za sve ona treba biti jedina mjera. To, recimo, za brojne Srbe i Hrvate nije nikada bilo tako, niti će, ali i ne samo za njih; za ljude iz Bosanske Krajine Zagreb je oduvijek bio centar kao i Sarajevo. Zato je za jednog Krajišnika iz Bosanskog Petrovca, poput Berbera, boravak, život, pa čak i mezar na Mirogoju sasvim normalna pojava i ponašanje.

Javio sam mu se i bio odmah pozvan u njegov zagrebački stan. Ogroman stan je bio sav u bijelom; sjećam se da sam se osjećao čudno u njemu jer sam bio tek stigao iz ratnom prašinom zakovanog Sarajeva.

Intervju je objavljen negdje je aprilu 94; pa je naslov intervjua glasio: „April je okrutan mjesec, mrtvi ljiljani iz zemlje rastu“. Bila je to njegova parafraza jednog stiha čuvenog američkog pjesnika Thomasa S. Eliota i referirala se na početak rata u Bosni ’92. Bila je to intelektualno superiorna i emotivno obojena ispovijest jednog umjetničkog genija; taj njegov intervju je u Sarajevu odjeknuo kao medijska bomba. Dabome, svi su skočili na noge i ponovo ga javno popljuvali, pa čak i mene jer sam bio previše fin „izdajniku Bosne“. Konkurentski sedmičnik „Dani“ dao je svima onima koji su imali šta reći protiv Berbera priliku da to urade, onako sočno i mahalski.

A bilo ih je puno; uglavnom ova siva intelektualno-medijska masa koja se metilja po ovdašnjim kvazi-intelektualnim medijima i šibicari o svemu, od filozofije čaršije do savremene likovne umjetnosti. Berber je opet bio omiljena meta ove intelketualne rulje, samo ovaj put pod plaštom kvazi patriotskog bosanskog i sarajevskog bloka. Kao reakcija na tu hajku protiv Berbera napisao sam jedan kritički tekst pod naslov „Da bi živjela bosanska kultura, sarajevski duh mora da umre! Ali, Berber je i dalje ostao neprijatelj broj jedan sarajevske intektualne čaršije.

Šta je za mene bilo toliko fascinantno i moćno u tom intervjuu sa Berberom? Moj intervju uopće nije bio stručni razgovor o njegovoj likovnoj umjetnosti, zanatu ili priča o tome otkud konji kao umjetnička inscipracija u njegovom djelu. Taj intervju i ono što je u njemu Berber govorio bilo je svjedočanstvo o jednoj genijalnoj inteligenciji i snazi intelektualne misli. Ovo sam tvrdio i tada ali i sada.
mersad berber

U svojoj novinarskoj karijeri radio sam puno važnih i velikih intervjua sa ljudima sa umjetničke, javne, društvene scene, od, da spomenem samo neke, Slavoja Žižeka, Rudija Supeka, Zagorke Golubović, Ljube Tadića, Žike Pavlovića, Saše Petrovića, do Abdulaha Sidrana, Alije Izetbegovića, Muhameda Filipovića ili Nedžada Ibrišimovića… Ali misli i rečenice koje je u tome intervju izrekao Berber bile su za mene, i tada i sada, svjedočanstvo od velikom ljudskom umu, umu koji umije da promišlja umjetnički intelektualno o duhu vremena u kojem živimo, o vezi stvarnosti, povijesti i budućnost, o nadi i zebnji nad sudbinom jednog naroda, ljudi, zemlje i geografije. Bila su to neka od najboljih i najsmislenijih razmišljanja o Bosni, njenoj kulturi i duhovnosti koje sam u životu čuo.

Nažalost, Berber nije nikada imao neke važnije veze sa Sarajevo, ali jeste velike i neprolazne sa zemljom Bosnom koja mu je bila jedina stvara inspiracija, tema i lajt-motiv. Zato je on uvijek živio u Bosni i živjet će.

A Sarajevo. Ono nije ni zaslužilo ovoga velikog umjetnika.

DEPO PORTAL