Zašto radikalna desnica ima najveće uporište u bivšem DDR-u

To sad već postaje pravilo. U svim zemljama bivšeg istočnog bloka bilježimo sve primjetniji rast radikalne desnice, čije su aktualne političke ideje još prije dvadesetak godina bile nezamislive. Navedeno jednako vrijedi za Poljsku, Mađarsku, Ukrajinu, baltičke zemlje, kao i za prostor nekadašnje Istočne Njemačka, što su rezultati jučerašnjih izbora potvrdili. Sličan proces, nimalo slučajno bilježimo i u Hrvatskoj, iako Jugoslavija nije pripadala istočnom bloku.

Piše: Dragan Markovina

Takav razvoj stvari ima ishodište u tri međusobno povezana razloga. Prvi je taj da su ta društva provela gotovo pola stoljeća u jednopartijskom sistemu lijevog predznaka, zbog čega se kod dijela društva nesposobnog da razumije kompleksnost društvenih i političkih procesa i sklonih autoritarnim režimima, razvio refleksni nagon ka potpunoj opoziciji onome što je bilo prije.

Takvo nastojanje kao krajnji cilj ima totalitarizam desnog predznaka, koji je problematičan na svim razinama, jer pored želje za uspostavom totalitarnog društva, sve čini na bazi teorije krvi i tla te porijekla ljudi. Činjenica da je takva politika, ne samo dobila pravo građanstva, nego i solidnu podršku u Njemačkoj, koja je zbog nasljeđa nacizma posebno pazila da se to ne dogodi, doista bi trebalo biti zabrinjavajuće.

Okrenuli se desnici jer su ljevicu već probali

Drugi razlog za takvu snagu desnog radikalizma u nekadašnjim zemljama realnog socijalizma odnosi se na potpunu destrukciju svih vrijednosti nakon pada Berlinskog zida i razvoj osjećaja manje vrijednosti kojim je ta destrukcija bila praćena. Ovaj osjećaj je možda najbolje opisan u odličnom filmu Wolfganga Beckera, ‘Zbogom, Lenjine’, iz 2003. Već i činjenica da je snimljen tek četrnaest godina nakon pada Zida, ukazuje na svojevrsnu nelagodu istočnih Nijemaca da uopće formuliraju vlastito iskustvo koje je različito od onoga kakvim ga je kompletan zapadni svijet tretirao.

U tom filmu vidi se potpuni raspad države i društva, praćen s jedne strane velikim očekivanjima od konzumerističkog i slobodnog zapada te jasnim osjećajem manje vrijednosti u odnosu prema zapadnjacima. Pojmom tranzicije je tako zapadni svijet pretvorio građane istoka, koji su sami izborili demokraciju, u nezrelu djecu koju treba odgojiti tako da nauče tu demokraciju i koristiti.

Kako je taj skok iz društva koje je, unatoč svemu, bilo izrazito ideologizirano i čvrsto je vjerovalo u smislenu i progresivnu budućnost u potrošačko društvo zapada, koje zapravo više ni u što ne vjeruje, bio brz i radikalan, dobar dio ljudi je ostao zbunjen. Iz potrebe da se poništi osjećaj manje vrijednosti i općeg ekonomskog neuspjeha koji je uslijedio, ali i iz potrebe da se u nešto istinski vjeruje, narasla je ekstremna desnica. Pojednostavljeno govoreći, gubitnici tranzicije reagirali su okretanjem radikalnoj desnici, jer su ljevicu već probali.

Strah od eventualnog uspjeha u budućnosti

Konačno, treći, no ne manje bitan razlog za ovakav uspon desnice, usko je povezan s drugim i iz njega proizlazi. Na isti način, na koji se konzervativni kapitalistički zapad odnosio prema istočnoevropskim društvima, odnosio se i njegov liberalni dio. Patronizirajuće i uvijek na oprezu da se ne dopusti novo buđenje ljevice. Tako je čitav niz nevladinih antinacionalističkih organizacija u tim zemljama uživao potporu liberalnog zapada u borbi za ljudska prava i otvoreno društvo, ali samo do granice na kojoj bi se mogle početi afirmirati lijeve vrijednosti.

Drugim riječima, bilo je poticano i dopušteno sve, osim borbe za ekonomsku jednakost i afirmaciju pozitivnih stečevina socijalističkog razdoblja. Tako su se i liberalni zapad i istočnoeuropska antinacionalistička javnost, svjesno ili manje svjesno pretvarali da u zemlju uvode modernizacijske vrijednosti, koje su umnogome već bile uvedene.

Na taj način, uvažimo li tri navedena razloga, uspon desnice dogodio se zbog prethodnog neuspjeha ljevice i straha od njezinog eventualnog uspjeha u budućnosti.

Telegram