Recept za Istru i…, ima ih, evanđelje po Mirjani Kasapović: Zašto je težnja Katalonaca za neovisnošću posve opravdana i može li Katalonija odmah postati samostalna država

U budućim pregovorima obje bi strane morale shvatiti kako nije realno da sada ostvare svoje maksimalističke ciljeve. Madrid i Barcelona morali bi se zasad suglasiti o ozakonjenju neke vrste asimetričnog federalizma.

Piše: Mirjana Kasapović

Otpor političkom razvodu u 20. stoljeću znani američki politolog Samuel P. Huntington usporedio je s otporom razvodu braka u 19. stoljeću. Kako su crkveno i svjetovno pravo, politika i kršćanski običaji sprečavali ozakonjenje razvoda braka, tako su međunarodno pravo i etablirane nacionalne države onemogućavale secesiju smatrajući svoje granice svetima. U međunarodnoj politici sporo se i teško mijenjao odnos prema secesiji i podjeli država. Još od Vestfalskog mira 1648. suverene države bile su neosporni glavni subjekti međunarodne zajednice, a njihova se nepovredivost očitovala i tako što secesija nije bila etablirano pravo u međunarodnoj politici te je ostvarenje prava naroda na samoodređenje secesijom u praksi ovisilo o volji drugih država.

Ako se secesija odredi kao nesuglasno odvajanje dijela teritorija postojeće države, obično se pretvara u konfliktan proces koji može uzrokovati i građanski rat. U tom slučaju secesionistička tvorevina teže stječe priznanje drugih država, a katkad je izložena i pravom ostracizmu u međunarodnoj zajednici. Ako secesija proistječe iz dogovora članica neke zajednice, posrijedi je dogovorena podjela pa bi novonastala država morala lakše steći međunarodno priznanje.

Legitimnost ovisi o odgovorima na pitanja tko, zašto i kako provodi secesiju. Secesija se smatra legitimnom ako je provodi legalna demokratska vlast ili ako je legitimirana na demokratskom referendumu. Na njemu moraju sudjelovati svi građani entiteta koji se potencijalno separira, a ne samo pripadnici većinske etničke zajednice. Legitimiraju je i razlozi zbog kojih se provodi, a oni mogu biti povijesni i suvremeni: uključivanje teritorija koji se želi odcijepiti u neku državu osvajanjem, okupacijom ili aneksijom, dugotrajno ekonomsko iskorištavanje, politička represija i kulturno zatiranje. U svojoj povijesti unu­tar Španjolske Katalonija je iskusila sve to. Četiri desetljeća demokracije ne mogu iz kolektivnog sjećanja izbrisati prethodna stoljeća svakovrsne opresije.

Kada je riječ o ishodima referenduma o neovisnosti, ne treba smetnuti s uma da su središnje državne vlasti često kolonizirale potencijalna secesionistička područja usmjeravanim useljavanjima iz inozemstva i drugih dijelova zemlje kako bi se smanjio postotni udio autohtonog stanovništva, etnički heterogeniziralo društvo i stvorio protusecionistički blok. U Kataloniju su se tako desetljećima useljavali Kastiljci iz drugih dijelova Španjolske i stanovnici hispanske Latinske Amerike. S njima je devedesetih godina u Španjolsku dospio i peruanski pisac Mario Vargas Llosa koji je dobio španjolsko državljanstvo i, sve se čini, prigrlio Španjolsku kao “najdražu domovinu”. Llosa je težnju Katalonaca za neovisnošću nazvao “bolesnom”, premda bi se bolesnim i bezobraznim moglo nazvati njegovo ponašanje. Llosa, koji je od tvrdog ljevičara i zagovornika Fidela Castra dogurao do vrlo, vrlo desnog neoliberala i nositelja naslova Margués de Vargas Llosa što mu ga je podario bivši španjolski kralj Juan Carlos – onaj katolički kralj koji je svojom seksualnom razuzdanošću cijeli život pokazivao krajnji prezir prema “svetosti” institucije braka i kojemu su neki članovi obitelji ogrezli u korupciji, pa nije čudno što su se među Kataloncima dodatno rasplamsali republikanski osjećaji – postao je pristrani i agresivni glas službenog Madrida. Ipak, koliko god volio Španjolsku, markiz joj nije bio porezno lojalan pa je završio na popisu slavnih prijestupnika u “Panama Papers”.

Zacijelo, i među Kataloncima ima unionista, ali nema ih toliko da bi ugrozili uspjeh referenduma o neovisnosti. Ako je u uvjetima fizičkoga i psihičkog nasilja na referendum izašlo oko 43 posto Katalonaca i 92 posto izjasnilo se za neovisnost, nemoguće je da među onih 57 posto koji nisu smjeli, nisu mogli ili nisu htjeli glasovati nema makar 10 posto pristaša neovisnosti. Španjolske su vlasti učinile sve da onemoguće održavanje proceduralno valjana referenduma te time izjašnjavanju Katalonaca oduzmu formalnu političku legitimnost i legalnost. No neovisno o proceduralnoj defektnosti, jasna je volja većine Katalonaca da dobiju vlastitu državu. Za svaku razumnu vlast to je najvažnija politička činjenica od koje treba poći u pregovorima o budućnosti i Katalonije i Španjolske.

Secesije su uvijek imale pristaše i protivnike. Neki znanstvenici misle da je podjela države legitimna ako ona potone u građanski rat ili ako je takav scenarij izgledan. Ako različite etničke zajednice ne mogu živjeti zajedno, bolje je da se postojeća država podijeli i da svaka zajednica živi u vlastitoj, etnički homogenoj državi, čak i onda kada to iziskuje tako drastične mjere kao što je razmjena ili transfer stanovništva. Ako je etnički sukob postao vrlo jak i prijeti opasnost da se produlji s nesagledivim posljedicama, onda je podjela države vjerojatno najhumaniji oblik intervencije, budući da se pregovorima o podjeli nastoji postići ono što se, u protivnom, može ostvariti samo nastavkom sukoba. U dugim i intenzivnim etničkim sukobima stabilno rješenje nije autonomija ili podjela vlasti među zaraćenim stranama nego podjela države. Ona iziskuje minimalan stupanj suradnje i povjerenja među zaraćenim stranama, ne zahtijeva razoružanje ili spajanje vojski koje su se borile jedne protiv drugih, ograničuje razinu i povećava djelotvornost izvanjske vojne intervencije, zadovoljava potrebu ljudi za fizičkom sigurnošću te ispunjava nacionalističke ciljeve zbog kojih su etnički ratovi vođeni. Podjela države još je racionalnija onda kada su sukobljene etničke skupine prije rata bile koncentrirane na pojedinim područjima ili ako su se tijekom rata i nakon njega koncentrirale na posebnim područjima, teritorijalno se međusobno razdvojile, te je moguće povući jasnu crtu razdvajanja. Demografija, to jest stupanj etničke homogenosti ili heterogenosti unutar zemlje koja je zahvaćena sukobima, smatra se kritičnom varijablom o kojoj ovisi podjela države.

Protivnici podjele država ističu praktične teškoće koje stvara razgraničenje. Oni tvrde kako je nemoguće povući razumne etničke granice koje bi isključile postojanje etničkih manjina u podijeljenim zemljama. Stoga podjelu treba primijeniti samo onda kada je stvaranje nove države manje zlo od postojanja stare države koju razdiru intenzivni etnički sukobi i opterećena je poviješću nespojivih nacionalizama. I tada bi podjela morala biti dogovorena i nadzirana izvana. Osporavaju postavku da je podjela države sigurno jamstvo mira, a posebno dovode u pitanje moralnu i humanu dimenziju načina na koji se ostvaruje etničko razdvajanje kao uvjet uspješne podjele države. Riječ je, ponajprije, o etničkom čišćenju i transferu stanovništva. Kako je dobrovoljan transfer stanovništva obična himera, preostaje nasilno etničko čišćenje s tisućama potencijalnih smrtnih žrtava.

Premda je kraj 20. stoljeća bio, kako neki konstatiraju, razdoblje neobične otvorenosti međunarodne zajednice prema secesiji – priznate su brojne države koje su se odvojile od Jugoslavije i Sovjetskog Saveza – on nipošto nije označio suton protusecesionističkog narativa u međunarodnoj politici. To se svom svojom puninom izrazilo u primjeru Katalonije, i to kako izvana tako i iznutra.

Izvanjski ga je najarogantnije i najprimitivnije formulirao predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker. Juncker je najprije dugo šutio, a onda je policijsko nasilje na referendumu nazvao unutarnjom stvari Španjolske. Tako je masovno kršenje temeljnih političkih prava i sloboda građana postalo unutarnja stvar jedne članice, a količina zasađene šećerne repe i duljina krastavaca problemi su Europske unije. To je još jedan dokaz da se Europska unija od zajednice vrijednosti nepovratno srozava na golu zajednicu interesa.

Juncker je potom dodao kako bi katalonska secesija potaknula i druge da se odcijepe, a to bi silno zakompliciralo vladanje Europskom unijom. Krajnje je bizarno što je takav prigovor došao od predstavnika Luksemburga, patuljske države, svojevrsnog relikta srednjovjekovnih monarhijskih gradova-država, kojoj ipak nitko ne osporava pravo na postojanje. I tako, jedan europski grad što se prostire na 2586 km² i u kojemu živi oko 580.000 stanovnika ima pravo biti samostalna država, ali to pravo nema prostorno i populacijski višestruko veća Katalonija koja je europskoj i svjetskoj umjetnosti, znanosti, kulturi, graditeljstvu, privredi, politici i sportu dala nemjerljivo veći doprinos od Luksemburga. Osornosti i bezobraštini europskih birokrata nema kraja.

Iznutra je protusecesionistički narativ perfektno izrazio Madrid. Madrid, koji predstavlja i simbolizira središnju državnu vlast, postavio se kao ekskluzivan tumač i čuvar Ustava. Madrid daje i oduzima autonomiju pokrajinama. Madrid daje i uskraćuje politička prava njihovim građanima. Madrid rastjeruje, tuče i uhićuje neposlušne građane. Madrid određuje duljinu mandata demokratskih vlasti u pokrajinama i raspisuje nove izbore. Madrid postavlja ultimatume pokrajinskim vlastima i odlučuje o tome jesu li ispunjeni. Madrid kažnjava neposlušne i nagrađuje poslušne sukladno vlastitim interesima i vlastitoj volji. Madrid prijeti, zastrašuje i osvećuje se Kataloncima umjesto da pregovara s njima.

Pregovori su jedini miran način rješenja sukoba Madrida i Barcelone kao ogledna primjera duboko ukorijenjenih napetosti između centra i periferije koje su tipične za većinu višeetničkih društava. Premda je jedna stručna komentatorica u “Temi dana” – lošoj i potpuno suvišnoj emisiji HTV-a u kojoj se većinom mnogo govori i ništa ne kaže – izjavila kako ona ne zna što bi Madrid još trebao ponuditi Barceloni, osim malo više novca, itekako se može i treba raspravljati o statusu Katalonije i političkom uređenju Španjolske uopće.

U budućim pregovorima obje bi strane morale shvatiti kako nije realno da sada ostvare svoje maksimalističke ciljeve: Katalonija se ne može odmah državno osamostaliti bez obostranog nasilja, a Španjolska ne može još dugo očuvati postojeći sustav autonomnih zajednica bez uporabe sile. Prava 17 autonomnih zajednica, lapidarno izražena u izreci “café para todos” ili “kava za sve”, to jest svima jednaka prava, a koji je svojstven sustavu simetričnog federalizma, nije dugoročno održiv. U Španjolskoj postoje dvije bitno različite vrste autonomnih zajednica: etničke, kao što su Baskija, Galicija i Katalonija, i regionalne, kakve su sve ostale. One se ne zadovoljavaju jednakim rasponom autonomije i nemaju jednaku sklonost k vlastitoj državnosti. Stoga bi se Madrid i Barcelona morali zasad suglasiti o ozakonjenju neke vrste asimetričnog federalizma u kojemu bi etničke autonomne provincije imale znatno viši stupanj političke samostalnosti od one koju imaju sada. Slikovito rečeno, Katalonija bi trebala postati španjolski Quebéc. Kao što se Quebéc nije politički primirio dok nije dobio drugačiji status od devet “običnih” kanadskih provincija u kojima se govori engleskim, tako se ni Katalonija neće politički smiriti dok bude u sadašnjem sustavu “café para todos”.

Naposljetku, hrvatska politika opet se držala svoje tradicionalne uloge političke prilježnice Bruxellesa. No ovoga puta nije samo čekala da vidi kako će reagirati službeni Bruxelles, nego je otišla korak dalje te je čekala, kako nas je nehotice obavijestio premijer Andrej Plenković, da vidi “kakve će formulacije” doći iz Bruxellesa. Dosad smo znali da ne smijemo imati vlastita nacionalna stajališta o zbivanjima u pojedinim državama, a sada znamo da ne smijemo imati čak ni vlastite formulacije preuzetih stajališta. Treba li nama uopće Ministarstvo vanjskih poslova?

Jutarnji list