ZAPISI IZ ČEKAONICE MILE STOJIĆA: Čemer, srebro i željezo

U tijeku je ovogodišnji Berlinski filmski festival, popularno Berlinale, najveća evropska smotra filmske industrije, mjesto gdje se prezentiraju zvjezdani dometi sedme umjetnosti na planetu.

Piše: Mile Stojić

O tom festivalu, kako je već i red, svakodnevno izvješćuju naši mediji. Umjesto o slavi i glamuru tog vašara mundijalne taštine, o hektolitrima viskija i šampanjca koji teku njegovim kristalnim dvoranama, mi ćemo reći koju riječ o jednom glumcu, koji je dobitnik najveće festivalske nagrade, a umro je na samom početku ovogodišnjeg festivala. Nazif Mujić, dobitnik Srebrenog medvjeda u Berlinu 2013. godine, preminuo je u 48. godini života u obiteljskoj kući u mjestu Svatovac nadomak Lukavca.

Ali, dođavola, što reći kao in memoriam: Mujić je točno prije pet godina, na 63. izdanju prestižnog berlinskog filmskog festivala proglašen najboljim glumcem i kući se vratio sa Srebrnim medvjedom za glavnu ulogu u filmu “Epizoda u životu berača željeza” bosanskohercegovačkog redatelja Danisa Tanovića. Nazif Mujić bio je Rom. Rođen je i živio daleko od filmskog svijeta. Nikad nije maštao o filmskoj slavi, a za berlinski festival vjerojatno nije bio ni čuo.

U filmu je glumio samoga sebe – skupljača starog željeza, koji se bori za medicinsku pomoć supruzi nakon spontanog pobačaja. Njegova ciganska sudbina, političkim rječnikom kazano, “diskriminacija Roma u Europi”, bila je kurentna tema kako za filmske producente, tako i za evropske političare. On, naime, ništa nije glumio – spontano kazivao je kakve mu se nevjerojatne stvari događaju u borbi za golo preživljavanje i nagrada nije mogla izostati.

Nazif Mujić ući će u legendu i povijest kao zaštitni znak balkanske filmske umjetnosti. Za sve što smo postigli u svijetu filma dužni smo Romima – film Aleksandra Petrovića “Skupljači perja”, koji prikazuje taj pečalni život jednog Ciganina imenom Beli Bora (glumi ga Bekim Fehmiu) osvojio je Grand Prix u Cannesu, potom Kusturičin “Dom za vješanje”, ovjenčan Zlatnom palmom, te ovaj najnoviji “Epizoda u životu berača željeza”, s Mujićem u glavnoj roli, koji je dobio najveće berlinsko priznanje.

Netko je jednom već rekao da naše romske teme uvijek prolaze na evropskim festivalima, jer nas Evropljani doživljavaju kao Cigane u rasističkome prizvuku, onako kako su ih oduvijek i doživljavali. Ti filmovi tek ispunjavaju zadani kliše o nama, toj egzotičnoj populaciji “krvi i meda” i taj oprobani obrazac obilato koriste naši umjetnici. (“Kada bi Cigani znali šta je copyright, Brega ne bi im’o ‘leba da jede”, reče onomad jedan sarajevski šaner). Romi, taj emotivni i talentirani narod, koji direktno “odlazi u nebo”, taj svijet pun bezbrojnih talenata, uvijek prezren i na rubu, uvijek satiran našom oholom civilizacijom.

Nedaleko od Sony centra gdje se odigrava Berlinale, preko puta njemačkog Parlamenta nalazi se jedna fontana ograđena živicom, spomenik Zigeunerima, kojih je Hitler pobio preko pola milijuna, muškaraca, žena, djece. Ali o njihovoj kalvariji se šuti, jer se prešutno smatra da oni nisu dio naše civilizacije. Osnovni simptom država fašizma jest njihov odnos prema Židovima i Romima, a u nas se, u Bosni i Hercegovini, pitanje Sejdić-Finci javlja a posteriori, kao logičan produkt naciokracije: Romima nije mjesto u parlamentu, njihovo je mjesto eventualno u balkanskoj krčmi gdje se raskrvavljenim čelom razbijaju čaše zbog nesretne sudbine. Svijet to voli.

Pet minuta planetarne filmske slave, međutim, Mujiću nije riješilo problem. Čim se s berlinskog crvenog tepiha vratio u Lukavac nevolje su se nastavile. Najbolji svjetski glumac nastavio je svoj ubogi život skupljača starih kišobrana, šerpi, štednjaka, frižidera, i druge gvozdene krame.

“Svi su me zaboravili. Nisam danima imao ni marke da kupim kilogram brašna da ispečemo kruh. Moja žena i troje djece bili su gladni. Malo hrane skupili smo u kantama za smeće”, rekao je prije dvije godine za jedne novine, kad se saznalo da je zbog teškog financijskog stanja bio primoran prodati skulpturicu svog Srebrnog medvjeda.

Pokušao je dobiti radnu dozvolu u Njemačkoj, ali je bio odbijen, bez obzira na činjenicu da ga je ta država ovjenčala svojom najvećom filmskom nagradom. Nazif Mujić shvatio je da je njegov bijedni život jedino stvaran i autentičan, a da su sve te filmske priče samo laže i paralaže koje se naslanjaju na njegovu patnju. S tom spoznajom zatekla ga je prerana smrt.

Život rasut po kontejnerima i kantama za smeće – nije li Mujićev slučaj metafora za cijelu ovu državu, za sve njene krotke ljude o čijoj se nesreći snimaju filmovi i prikazuju za svjetskim bogataškim trpezama, uz lažnu sućut, šampanjac, kavijar, pa se zatim ubrzo zaborave. Milijuni dolara vrte se oko tih humanističkih filmskih priča, dok njihovi istinski junaci umiru prezreni, bolesni, zaboravljeni, prodajući obiteljsko srebro za koricu kruha u ovoj zemlji na kraju svijeta.

“Siromaštvo je tvoj pravi zavičaj, tvoja istinska domovina”, opominje nas ovih dana Andrej Nikolaidis i nastavlja: “U njoj će život provesti i tvoje dijete. Jer kad se kralo, tvoji nisu htjeli. Nisi ni ti. Jer imaš moral. Oni drugi imaju para.” A oni koji imaju para snimaju i nagrađuju filmove o nama, Romima na Balkanu, ljudima koji umiru u vlastitome siromaštvu, dodali bismo gorko na kraju ove, nimalo filmske, priče.

Lupiga

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here