Za mene je čovjek najveća vrijednost

Za Leona Lučeva moglo bi se reći da je glumac posebnoga kova: u mnogim je filmovima i predstavama iskušavao granice vlastite izdržljivosti, a na brojnim radionicama ponirao u tajne glumačkog zanata. Njegov studij na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti početkom 1990-ih pomiješao se s traumom rata u kojem je sudjelovao kao hrvatski vojnik, a iz kojeg je izašao s uvjerenjem da mora svjedočiti istinu o onome što se događalo, bez mržnje ili nacionalističkih i ideoloških zadrški. Tako su nastajale mnoge angažirane predstave i hvaljeni i nagrađivani filmovi – ‘Svjedoci’, ‘Grbavica’, ‘Krugovi’ i drugi – u kojima se morao ogoliti do kraja, spajajući pritom vlastitu kritičnost sa sudbinom likova koje je glumio. Danas je član ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, ali ne odustaje od tegobnih filmova i zahtjevnih projekata u kojima preispituje ljudsku bol, iskrenost i želju za istinom.
Bol, trauma, šutnja, strah, manipulacija istinom. Neizgovorenost. Radio sam filmove sa sličnim temama u Ljubljani, Karlovcu, Sarajevu i Beogradu. Svi su se bavili istinom. Istinom koja nema nacionalni predznak. Samo Istinom

Razgovarao Bojan Munjin

U mnogim predstavama i filmovima često, poput kakvog istraživača, iskušavate tanane i teško dohvatljive nijanse glumačkog izraza?

U glumu sam krenuo iz potrebe za ljubavlju, zatim se ona pretvorila u bijeg od života, a tek se potom pojavila iskonska potraga i potreba za umjetnošću kao izricanjem sebe i svoje biti. Da, put je bio istraživački i na koncu se, kao posljedica, pretvorio u pedagoški. Također, filmsku glumu doživljavam kao društveno angažirani dio vlastitoga puta. Autori koji su me pozivali u projekte ukazivali su na potisnute, neizgovorene i prešućene dijelove naše prošlosti i sadašnjosti. Kasnije sam sebe istraživao kao producent, u posljednje vrijeme granice iskušavam kao scenarist i redatelj. Gluma se u tom periodu razvijala od one iz grča i boli u sadašnji izričaj koji je, kao posljedica vjere u sebe, postao istraživanje postojanja u kadru.

Kako se u glumi dolazi do umjetnosti?

Do umjetnosti se dolazi kroz neki osobni proces istraživanja sebe kao čovjeka. Kod svakog je glumca taj proces drugačiji, jer mu je psihološka struktura drugačija. U početku se počinju dešavati procjepi u tzv. društvenoj maski koju nosiš, oni se šire i neke esencije ljudskosti sve više isplivavaju u likovima koje igraš. To je i dio sazrijevanja čovjeka, suočenja s boli, s potisnutim dijelovima sebe, s podsviješću i s naučenim obrascima, a kako bi se zaštitio naš najranjiviji, ujedno i najkreativniji dio. Imao sam sreću da sam godinama surađivao s redateljem Tomijem Janežičem i dio našeg zajedničkog iskustva je istraživanje. U filmskoj se umjetnosti prvi procjep dogodio u ‘Buick Rivieri’, potom u ‘Krugovima’ i, sigurno, u novijim filmovima ‘Muškarci ne plaču’ i ‘Teret’.

Moja sfera odgovornosti

‘Teret’ se bavi tijelima Albanaca koje su za posljednjeg rata na Kosovu hladnjačama odvozili na tajne lokacije – teška tema…

Ima li lakih tema ako se ulazi u dubinu? Taj projekt ima dodatnu težinu jer je tema istinita: rađen je po stvarnim činjenicama, prebacivanju ubijenih Albanaca s Kosova u Batajnicu kod Beograda, kako bi se izbrisao trag zločina. Tema filma je osobna odgovornost za sudjelovanje u zločinu. Odgovornost u djelovanju, odgovornost u propuštenom, ali i odluka da se iz iste odgovornosti djeluje na otkrivanju istine, kako zbog sebe tako i zbog generacija koje dolaze, a koje bi taj teret zasigurno nosile na leđima. Preteča tom filmu je dokumentarac ‘Dubina dva’, koji se temeljio na našem scenariju, a ove je godine nagrađen na ZagrebDoxu: u njemu je redatelj Ognjen Glavonić na iznimno poetski način istražio i pomoću haških svjedočanstava otkrio istinu koja se pokušava prikriti.

Glumili ste u puno filmova o sukobima na ovim prostorima: ‘Svjedocima’, ‘Grbavici’, ‘Krugovima’… Kakvo je vaše iskustvo rata preko njih?

Bol, trauma, šutnja, strah, manipulacija istinom. Neizgovorenost. Radio sam filmove sa sličnim temama u Ljubljani, Karlovcu, Sarajevu i Beogradu. Svi su se bavili istinom. Istinom koja nema nacionalni predznak. Samo Istinom.

Zašto je u našim društvima istina tako usamljena kategorija?
Problem je u tome što treba krenuti od sebe. Zato što istina uključuje odgovornost i posljedice. Zato što nas ona oslobađa od manipulacija.

Film ‘Muškarci ne plaču’ bavi se veteranima triju vojski posljednjih ratova?

Film o ratnim veteranima hrvatske, srpske i bošnjačke strane koji se na radionici nenasilne komunikacije metodom psihodrame suočavaju s vlastitim traumama zasigurno je jedan od najljepših i najbitnijih filmova u kojima sam imao čast sudjelovati. Tema mu je zajedništvo: vidjeti jedni druge ispod nacionalnih identiteta, vidjeti bol jedni u drugima, razumjeti se i suosjećati. Sjajna regionalna glumačka ekipa i redatelj Alen Drljević koji je na scenariju radio pet godina. Divan i ranjiv film.

Vjerujete li da je suočavanje s istinom zaista moguće?

Da, moguće je. Samo je bolno, a posljedica je oslobađanje od laži koju živiš. Ako krenem od sebe, izricanja najistinitijih stvari bili su zasigurno najbolniji trenuci u mom životu. U suprotnom, laž bi uključivala i druge ljude i nanosila im bol, no kao posljedica iskazivanja istine pojavio se mir i rasterećenost od bremena laži. Pojavila se i odgovornost. Suočavanje s istinom za mene je osobni proces. Tek kao posljedicu toga mogu primjećivati, registrirati i djelovati na nekom širem planu koji je u mojoj sferi odgovornosti. Kao pogled u ogledalo, početak suočenja sam ja sam.

Puno je ljudi u ratovima devedesetih poginulo na svim stranama i mnogi su patili, među njima i 220 tisuća Srba koji su nakon Oluje morali otići iz Hrvatske. Bili ste vojnik na hrvatskoj strani: čini se da društvo dosad nije pokazalo dovoljno pijeteta prema tim našim građanima koji su prisilno napustili svoj zavičaj?

Ne mogu stati i govoriti u ime hrvatskog društva. Mogu govoriti u svoje vlastito ime. Nekoliko mojih jako dobrih prijatelja i prijateljica otišlo je na drugu stranu, protiv nekih od njih sam se borio jer su na ratištu bili na suprotnoj strani, a neki su se samo odselili i više se nisu željeli vratiti. Većinu sam sreo nakon rata. Razgovarali smo i u tim sam razgovorima osjetio da postoji golema praznina u odnosu na život koji smo zajedno vodili. S nekima od njih i danas sam u kontaktu.

Ali što osobno mislite o činjenici da je nekoliko stotina tisuća hrvatskih građana srpske nacionalnosti moralo napustiti svoju domovinu?

Dok mi postavljate to pitanje, razmišljam o tome kako se miješaju moji osjećaji iz vremena kada je u Šibeniku započinjao rat s osjećajem empatije prema tim ljudima. Tada nisam imao nikakav problem s time da Hrvatska treba povratiti dio svog teritorija, ali me je iskreno boljelo kada su moji prijatelji otišli, jer mi tada, iz perspektive ‘91., nije bilo jasno zašto su otišli. Kada sada razmišljam o stotinama tisuća Srba koji su protjerani iz Hrvatske, mogu reći u svoje ime: žao mi je. Kao i svaki čovjek, u sebi osjećam sukob mnogih situacija koje sam proživio, ali nakraju je za mene čovjek najveća vrijednost. Žao mi je svakoga tko je poginuo ili patio, neovisno o tome kojoj je strani pripadao.

Postoji li neka mogućnost na širem planu da ova naša pogubljena društva ponovno pronađu sama sebe?

Odgovor je sličan kao i onaj o suočavanju s istinom: najširi plan za koji znam i za koji sam odgovoran sam ja sam. To je moja sfera odgovornosti i iz nje djelujem. Moj najširi plan su predstava u beogradskom Bitef teatru koju dogovaram, a radio bih je s ljudima koje volim na temu bliskosti i zajedništva, scenarij koji pišem na temu ljubavi, moj rad u riječkom HNK-u, film koji montiram i koji govori o mome ocu. Moj najširi plan su ljudi s kojima surađujem, radim, kreiram, koje volim i poštujem. Ono što je meni moguće jest da prava pitanja oko širokog plana upućujem na mjesto s kojeg mogu djelovati i u kojem postoji odgovor – sebi. Iz te mi je perspektive moguće surađivati sa širokim planovima drugih ljudi i zajednički kreirati.

Zemlja s iznimnim vrijednostima

Nedavno se u javnosti pojavila informacija da će zbog krize u Agrokoru Konzumovi dućani prodavati samo kruh i mlijeko: što mislite o cijeloj toj situaciji?

Moj doživljaj situacije oko Konzuma je neodgovornost u djelovanju pojedinca i institucija. Neodgovornost prema nečemu što ima društvenu vrijednost. Ta vrijednost je četrdeset tisuća radnih mjesta. Ono što imam potrebu javno kazati jest da smo mi zemlja s iznimnim vrijednostima: Ininom rafinerijom, HAVC-om, izvorima vode… Mi smo treća zemlja po količini vode u Europi i prva po njezinoj kvaliteti, i to je činjenica. Dakle neka značajna vrijednost postoji. Po Ustavu, svi imamo pravo na vodu i ako svi imamo pravo na nju, onda je moja odgovornost da to iskažem: mi imamo vrijednost koja, na temelju dokaza da je voda nafta budućnosti, može hraniti nas i našu djecu i njihovu djecu. Takvo što je moguće ako preuzmemo odgovornost da vodu percipiramo kao vrijednost i zaštitimo je.

Je li takav stav bio razlog onom javnom pismu u obranu HAVC-a koje ste potpisali kao hrvatski branitelj?

Da. Zato što je za mene HAVC vrijednost. Zato što iza te agencije stoji velik rad, posvećenost, kreacija i zajedništvo. Pisao sam ga iz perspektive branitelja, jer sam prošao rat i imam pravo na tu perspektivu. Moram reći da je prvi motiv da napišem to pismo došao u naletu bijesa. Zatim je došla tuga, a onda sam odlučio nešto učiniti. Motiv mi je bio i taj što, prema mojoj percepciji, ta nekolicina branitelja koja je protestirala protiv HAVC-a nije imala vrijednosni kriterij za ono za što se zalagala. U HAVC-u nema kriminala i to je dokazala državna revizija. Ti isti ljudi koji su ustali protiv HAVC-a nisu digli glas kada se u ovoj državi događao kriminal. Dakle ti ljudi nisu bili za to da se zaštite vrijednosti, nego protiv HAVC-a. Ti ljudi su protiv vrijednosti, a HAVC jest vrijednost.

Bili ste i autor spota ‘Što će biti s nama sutra’?

Taj sam spot radio prije godinu i pol s dječjim zborom iz Siska. Djeca su nastupala iz vizure izbjeglica koji napuštaju devastiranu Ininu rafineriju i odlaze nekamo u svijet. Ljudi su me tada pitali zašto sam tako depresivan, a ja im sada kažem – pa pogledajte oko sebe.

Spomenuli ste da ćete uskoro režirati predstavu u Bitef teatru koja bi, ako smo dobro razumjeli, trebala biti kombinacija glume i plesa?

Sedam godina pripremam jedan autorski rad koji bih na jesen 2018. želio realizirati u suradnji s Bitef teatrom i trenutačno smo u fazi pregovora oko tog projekta. Radni mu je naziv ‘Jedan pokret’, a tema je bliskost. U tom projektu me zanima što je danas bliskost, kako je ona moguća, što nas čeka na putu do nje i kako se kroz nju prolazi.

Rad u kazalištu i na filmu kao da je vaša misija…

Posljednje filmove o svim tim bolnim temama koje sam radio smatram vrijednošću, jer teme poput istine, zajedništva i odgovornosti kičma su novog sustava u koji vjerujem. Smatram darom da to mogu raditi i da mogu govoriti istinu, kako u svoje ime tako i u ime svojih likova.

Portalnovosti