Za 20 godina djeca će pričati viceve o vojnim invalidima

Nema čovjek mnogo privilegija od života u prevratnička historijska vremena, zapravo – kad se sve zbroji i oduzme – samo je jedna takva: bez veće statističke greške, uz marginu od jedan do tri posto, točno i precizno može rekonstruirati budućnost. Sve ovo dobro nam je odnekud poznato, sve smo već odavno vidjeli, sve znamo.

Autor: Boris Dežulović

Frustrira malo – to je točno – što nam je ta pamet posve neiskoristiva i uzaludna, ništa njome promijeniti nećemo, i sve što možemo jest čekati da se dogodi sve što se dogodi mora, lišeni čak i zadovoljstva da kažemo “Jesmo li vam rekli?“, jer iz toga što će stvari biti takve kakve smo vam rekli, baš nikakve zadovoljštine neće biti.

Slobodno izrežite ovaj tekst iz novina, stavite ga u omotnicu, zapečatite i otvorite za, recimo, dvadeset godina. Iznenadit će vas kako ničega iznenađujućeg u njemu neće biti.

Glogoški kao Tempo

Kad se stoga hrvatski branitelji, vitezovi Domovinskog rata, patetično pitaju kakva ih budućnost čeka u državi za koju su se borili, odmah ću im reći: bit će to jebena budućnost. Neće u toj budućnosti biti mnogo poštovanja za njihovu žrtvu i herojstva.

Zajebavat će ih na ulici klinci kojima se ni roditelji još nisu bili rodili kad su oni goloruki jurišali na srpske tenkove, pričat će viceve o invalidima u kolicima, svirati i pjevati neke drske pjesme izrugujući se svetinjama Domovinskog rata, svakoj do posljednje, bezočno će im se rugati na načine koje mi, iz vremena džepnih telefona, primitivnog interneta i društvenih mreža, još ne možemo ni pojmiti.

Izgleda vam danas to prilično nemoguće, ali vjerujte mi, znam: baš ništa toj budućnosti neće biti sveto, ni Vukovar ni Ovčara, ni strijeljani ni ranjeni, ni Josip Jović ni Blago Zadro, ni Tigrovi ni Pauci, ni Bljesak ni Oluja.

Kako znam? Eh, kako.

Mislite li zaista da je Domovinski rat danas tvrđi i čvršći kanon nego što je to šezdesetih ili sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila Narodnooslobodilačka borba? Mislite li da je Vukovar bio išta veća svetinja nego što su to bili Sutjeska ili Neretva, a Đuro Glogoški veća faca od Svetozara, recimo, Vukmanovića Tempa?

Prilično naprotiv: već za ovakav tekst, a kamoli za propitivanje ratnog puta narodnih heroja ili njihovih stečenih privilegija, u to se vrijeme mnogo ozbiljnije najebavalo. A bio je pri tom Njihov rat – već i to danas zvuči svetogrdno – malo opakiji i gori od Našega: samo u bitci na Sutjesci poginulo je gotovo jednako partizana koliko ukupno hrvatskih branitelja u sve četiri godine Domovinskog rata.

Heroji bez ljudskosti

Veterani Toga rata bili su integrirani u sve slojeve vlasti i sve niše društva, posve svejedno jesu li bili ministri obrane ili podvornici u područnoj školi nije s njima bilo baš nikakve šale, i pitate li se je li u to vrijeme bilo barem ovolicno izgleda da će ikada doći vrijeme kad će ih na ulici zajebavati klinci kojima se ni roditelji još nisu bili rodili kad su oni goloruki jurišali na njemačke tenkove – bezočno se izrugujući svetinjama NOB-a, svakoj do posljednje, na načine koje oni tada, iz vremena kozaračkih kola i šapirogafiranih biltena, još nisu mogli ni pojmiti – odmah da vam kažem: nije. Ni ovolicno.

Pa ipak, i u takvoj državi, cijeloj uređenoj kao spomen-park kanonizirane Revolucije – bez parlamentarne demokracije, političke opozicije i nezavisnih medija – došlo je bilo vrijeme kad su odrasla djeca kojima taj Rat i Revolucija nisu značili savršeno ništa.

Razlog je bolno jednostavan. Slavni je Narodnooslobodilački rat pretvoren u službeni državni mit, heroji su izliveni u bronci, njihove parole izrezane u šperploči i stiroporu, i oduzeto im je sve ljudsko. Patetične herojske priče iz školskih udžbenika i dječjih zabavnika, bolno plošni filmovi s karikaturama mrskih dušmana i partizanskih superjunaka, državne parade i općinske ceremonije potpuno su odvojile njihovu epopeju iz stvarnog života i isključili svaku mogućnost empatije.

Nas, klince čiji su se roditelji jedva rodili kad su oni goloruki jurišali na njemačke tenkove, ta priča niti u jednom trenutku nije dotakla: mi s tim nismo mogli imati baš ništa. S njihovom herojskom crno-bijelom pričom mogli smo se identificirati taman koliko i s onom o Indijancima i kaubojima – dakle negdje najkasnije do dvanaestog rođendana.

Poznata priča

Onda je došlo vrijeme kad su mrki i opasni partizani – glogoški i klemmovi naših djetinjstava – ostarjeli i onemoćali, i kad odjednom više nisu izgledali tako mrki i opasni, čak i kad su naše zajebancije cenzurirali, zabranjivali i tužili sudovima. Onda je došlo vrijeme kad smo ih počeli zajebavati na ulici i pričati viceve o ranjenicima na Neretvi, pa zasvirali i zapjevali drske pjesme izrugujući se svetinjama Narodnooslobodilačkog rata, svakoj do posljednje.

Nije bilo do nas, nismo mi bili odljuđeni: odljuđeni su bili oni. Čak i kad od našeg, stvarnog života nisu bili amputirani bezbrojnim privilegijama, penzijama, stanovima, kućama, luksuznim automobilima, carinskim olakšicama i cijelom magnom cartom stečenih prava, njihove su tragične sudbine uređene kao državni mitovi i svetinje, cijeli je njihov strašni rat bio ispražnjen od svega čovječjeg, i mi prema njima nismo imali, niti mogli imati, nijednu i nikakvu ljudsku obavezu.

Zvuči vam poznato?

Bez brige, zazvučat će.

Slobodna Dalmacija