Vrijeme mržnje

Zvuči cinično, ali zato nije manje istinito. Mržnja je jedino što je preostalo od programa na kome se prije četvrt vijeka okupljala i homogenizirala nacija. Sve ostalo pretvorilo se u pljevu maštarija i praznih obećanja.

Piše: Milan Gavrović

Da će Hrvatska postati druga Švicarska, da će hrvatska lisnica biti u hrvatskom džepu, da će blagotvorni tsunami patriotskog kapitala zapljusnuti zemlju, da dolazi vrijeme pravde i poštenja, da krećemo iz pobjede u blagostanje… Ukratko, da će sve biti drukčije i mnogo bolje nego što je bilo. Zato su Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih autentični političari vremena u kome živimo, a Milan Bandić osoba s nepogrešivim instinktom za emocije birača. Oni najbolje odražavaju stanje nacije suočene s posljedicama vlastite naivnosti, kojoj ne preostaje ništa drugo nego da alibi traži u obračunu s (boljom) prošlošću. U skladu s tim, uklanjanje Titovog i drugih komunističkih imena s ploča na zagrebačkim trgovima i ulicama, zapravo je sjajan politički program.

Zato su, također, manjine, kao i svi drugi i drugačiji, nehrvati i nedovoljno dobri Hrvati, postali iznimno važni za hrvatsko društvo i nacionalni identitet. Da nema njih, jedva da bi znali tko smo. Ali srećom kriptokomunisti, jugonostalgičari i ostali predstavnici totalitarnih režima, sve te zastrašujuće nacionalne ugroze, stalno lete na sve strane. Nekad se u šali za nekog govorilo da ne mrzi Srbe više nego što je normalno. Sada nije normalan onaj koji ne mrzi i to ne samo Srbe. Jedan od brojnih nekadašnjih europskih inkvizitora, neki Konrad Marburški, spaljivao je čak i četverogodišnju djecu pod optužbom (dokazanom, naravno) da su imala spolni odnos s vragom. U vremenu straha i mržnje svemu se vjeruje i sve je moguće. Pa i to da su uzroci svih razočarenja zapravo putokazi za svijetlu budućnost. To se posebno dobro uočava u ekonomiji iz koje i tako izvire sve dobro, ali i zlo. Tako nam ovih dana samozadovoljni guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić neprikriveno i sa zadovoljstvom obećava rast siromaštva kao ultimativno rješenje nakupljenih nevolja.

Analiza pokazuje, rekao je on, najavljujući da će prema procjeni HNB-a gospodarski rast biti brži nego što se očekivalo, da je u četiri godine svako četvrto poduzeće barem jednom smanjilo plaće i da je u zadnjih pet-šest godina produktivnost rada rasla znatno brže od plaća. To je ekonomiju u cjelini učinilo znatno konkurentnijom. Zapravo se dogodila interna devalvacija od 25 posto, čime se pokazalo da je hrvatsko tržište u vrijeme krize bilo fleksibilnije nego što se mislilo. Devalvacija je, dakle, uvjet gospodarskog razvoja. Ali po Vujčiću dobra je samo interna, a nikako eksterna devalvacija. Dobro je kad devalviraju radničke plaće, ali nije dobro kad bi devalvirala kuna. Drugim riječima, dobro je kad radnici, točnije radno ovisno stanovništvo, plaća ceh krize, a ne bi bilo dobro da se račun ispostavlja bankama i onima koji se bogate na uvozu. Dobra je samo preraspodjela od siromašnih bogatima. Naravno, interna devalvacija se ne zaustavlja na plaćama i mirovinama koje Vujčić ne spominje, ali koje su također smanjene na samo malo više od trećine prosječne plaće. Na redu su zdravstvo, školstvo i svi oblici socijalnih davanja. (Istu, alanfordovsku logiku, slijedi i aktualni ministar zdravstva, koji želi povećati prihode na razne načine, ali uvijek iz istog izvora. Iz džepova građana.) Uzor u koji gleda Vujčić su Grčka i Cipar. Usput rečeno, njegovo izlaganje sjajno je komentirao naslov izvještaja u Jutarnjem listu ‘Cijenom rada postali smo konkurentni, ali sada nema radnika’. Dodali bi da više nema ni ekonomije koja bi mogla povući razvoj. Zagovornici interne devalvacije prave se da to ne vide.

Pa ipak, ekonomski rezultati su navodno dobri. Rastu izvoz i investicije, točnije krediti poduzećima za investicije. Za koje investicije? U turizam i građevinarstvo. Prvo je jedini stalno rastući segment nacionalne ekonomije, ali, nažalost, s malom dodanom vrijednošću zbog sezonskog karaktera, skromnih mogućnosti tehnološkog razvoja i niske kvalifikacije zaposlenih. U Dalmaciji postoji doskočica da je jedina budućnost za mlade u formuli tri ‘k’. To su kuhar, konobar i – kurva. To je istodobno i poruka svima koji ponavljaju da bez ulaganja u znanost i obrazovanje nema razvoja. Nema ga ni kad obrazovani ljudi mogu naći posao samo u inozemstvu. Naravno, dobro je da turizam raste, ali nije dobro da istovremeno ne raste privreda s visokom dodanom vrijednošću i brzim tehnološkim razvojem. A to je u prvom redu prerađivačka industrija. Uz turizam ponovno raste i građevinarstvo, iako je još od prošlog građevinskog buma ostalo neprodano niz stambenih i poslovnih objekata. Kao i prošli put, građevinski balon napuhavaju banke zbog svojih interesa koje zadovoljavaju i kad novoizgrađeni objekti ostaju prazni. HNB dobro zna zašto.

Nedavno objavljeni podatak da je Hrvatska po razvijenosti pala na dno Europske unije i da je (zasad?) slabija samo Bugarska dok nas je prešišala i Rumunjska, u izrazitom je neskladu sa stalnim tvrdnjama o uspješnoj ekonomskoj politici. Guverner Vujčić samo je jedan od istaknutih tenora u zboru kojem je to stalni repertoar. Ali usprkos svim njihovim pjesmicama, očito je da je hrvatski ekonomski model, kojeg su se držale sve vlade otkako ga je 1994. uspostavila ona premijera Nikice Valentića, osudio zemlju na stalno propadanje. A kad propada ekonomija, ne mogu dobro funkcionirati ni ostali dijelovi društva. Zajednički nazivnik toga je korupcija. Ona je toliko prožela Hrvatsku i prodrla u sve njene kapilare, da su je međunarodne institucije nedavno proglasile novim korupcionaškim licem Europe.

Korupcija se proširila i na policiju i vojsku (remont Migova), a pravosuđe je praktično potpuno nefunkcionalno. Postupci se pred sudovima rastežu godinama pa i desetljećima, a pravomoćnih presuda nema. Pri tom nije riječ samo o suđenjima političarima, koja pune stranice medija i zabavljaju javnost. Običnog čovjeka se, međutim, to najmanje tiče. On vjeruje da političari i tako uvijek uzimaju sve što mogu, a njihova je žrtva država. Ono za što je optužen Sanader ne tiče se izravno njihovog džepa i života. Drukčiji je slučaj kad je riječ o tzv. maloj korupciji, koja se nerijetko pokazuje kao samovolja, nerad i indolencija nabujale birokracije. To izravno pogađa njihove živote, uvjerava ih da su prevareni i jača njihov osjećaj nemoći. Talog bijesa ispunjava mnoge duše i iz dana u dan, od jednog neugodnog iskustva do drugog, sve je deblji i teži.

Skidanje ploče s imenom maršala Tita, kao svojevrsna lustracija, neće tu promijeniti ništa, kao što ne bi promijenila ni prava lustracija još živih likova iz prošlosti, kojih odavno nema na javnoj sceni. Ali oni nisu pravi cilj. Ono što se zaista želi je legitimacija za lustratore, za novu vrstu političara koji nude stare vrijednosti, red, rad i disciplinu i prijeki put da se one ostvare. Treba pogledati što se dešavalo u Europi nakon velike krize 30-ih godina prošlog stoljeća, a u Hrvatskoj nakon što su Hitlerovi tenkovi i tu proširili novi poredak. Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i svi oni koji stoje iza njih to otvoreno kažu. Pravi je cinizam jedino što se pri tom predstavljaju kao borci protiv totalitarizma.

Novosti