Vesna Parun: Riječ će, možda, biti jedini pobjednik

Te 1988. godine, jednoga predvečerja pod kraj zime, u još stidljivim cvrkutom ptičjim tek oživjelom ožujku osjetih iznenada kako mi sobni zidovi postaju tijesni, a tlo pod stopalima mrtvo i nepomično…
Ožujak je za mene oduvijek žudnja za obnovom identiteta, stečenog mojim usputnim zemnim rađanjem 10. travnja 1922. godine. Ono, u kojoj je pred Europom bio još jedan nesmiljen gubitak povijesne nevinosti — ustoličenjem dvaju najoprečnijih simbola u okrilju civilizacijskih tijekova: srpa i čekića s jedne, a kukastoga križa s druge strane.

Je li naslutila toliko zlo taktovima rumbe i charlestona zbunjena vila dalmatinska, koju su kroz stoljeća uzastopce i silovali i udarali, na glavu joj stavljali krunu i skidali je, tjerali je da plače i da prosi, da rađa i da porod svoj golim rukama pod trsove loze i pod grane maslina zakapa… Jesu li moj otac Prvićanin i moja majka Šoltanka toj vili iz žuljevita dlana pročitati mogli, kakvoj Scili u susret hrlimo i kakva nas Haribda — u tom moreuzu mitologije i zbilje — s već ispletenom paklenskom omčom ondje čeka?…

Starijim otočanima, koji su na drvenim klupama ili u seoskoj brijačnici u kasna popodneva po dolasku malog, od žurbe uspuhanog parobroda — prelistavali svježe novine, činilo se možda da će im svijet postati bliži i svjetska zbivanja razumljivija ako na prazan kućni zid — u tom prijetnjama i obznanama ispunjenom vremenu — čavlićima pribiju oveći žutomodrozeleni gluh zemljovid. Pa ma koju zemlju ili kontinent predstavljao, jer svaka bi točka na križanju meridijana i paralela mogla biti provalijom, s kojega će neki narod prvi viknuti u pomoć…
Napajajući oči na tim jednostavnim širokim plohama — za koje im, na svu sreću, ne trebaju naočale — kao da su postajali zreliji i iskusniji, te su na svoje čelno mjesto za stolom sjedali čiste savjesti, da bi se prepustili blagodati skromne večere, obiteljske mirotvornosti i sna.
Tako je bilo i u mom djetinjstvu. U koji god stan bismo se ugnijezdili — u neprestanim činovničkim seobama iz jednog općinskog središta u drugo — s nama bi se uvijek doselio, kao ravnopravan član obitelji, i jedan veliki dobro uščuvan zidni zemljovid, što bi ga otac odmah prikačio na počasno mjesto; obično visoko iznad kuhinjskoga stola. Bliže prozoru a podalje od ognjišta, koje je bilo svijet za sebe — i ni prevrtljiva povijest ni ukleti zemljopis nisu ga se ni najmanje ticali dok god je na njemu stajao gospodstveni lonac, i dok je u kući bilo žigica da se pod njim zapali vatru.

Ni mene, još kao djevojčicu, nije mimoišla ta slabost, ili bolje strast, prema zemljovidu kao postojanom životnom pratiocu, koji te iznevjeruje, ne svojom voljom, jedino kod nestanka starih država i nastanka novih, a to je uvijek praćeno promjenom onih markantno iščrčkanih vijuga, oko kojih plazi — pod neuglednim grmuljcima — tiha i neurastenično zlovoljna samosvijest državnih granica. Ispoljila se ta nastranost kod mene kasnije, u priličnoj mjeri, u poluprogonstvu u kom se nađoh u listopadu 1940. godine ranim osamostaljenjem i neumitnim razlazom s morem. Dugi niz godina, u podstanarskim sobičcima, ili po tuđim predsobljima, bez raskoši vlastitog zida pa tako i zidnog zemljovida, moradoh se zadovoljiti školskim atlasom ili pak posve malom kartom s naznakama pošta, u kalendaru, što mi je u tramvaju ili autobusu — pa i u pješačenju prigorskom cestom — služio za improvizacije i bilješke.
Zemljovidi su strpljivi poput zidova. Oni znaju čekati. A kad dođe njihov trenutak, nezaustavljivi su, prodorni poput olujine.

Bila sam im zahvalna što su znali dijeliti sa mnom pelin nostalgija, te sam odmah po useljenju u dvosobni društveni stan na drugom katu u ulici M. Badela broj 15, početkom pedesetih, iznad željezna kreveta dovučena iz Sesveta okačila — nešto dulju od tog kreveta i usku — vrlo slikovitu kartu naše istočne obale Jadranskoga mora; mora koje je tu, meni ob desna, ničijim pogledima podastrto osim mojim, isprva odisalo modrom svježinom galice i zelenilom limunova lišća… da bi potom, iz godine u godinu, ta modrina postepeno blijedila i prekrivala se mrenom zaborava sve to sivljom, što je moja žud za tim lijepim plavim Jadranom postajala gorčom i žarčom. Ne, blijedio s njom nije i besani bratov lik, a ni spomen na kobni rastanak, kada mi ju je u amanet ostavio, zaputivši se put Ivanje rijeke…

Preostali veći dio stana ustupih bez određena roka beskućnim brodolomcima iz Sesveta: mojoj majci i ocu, mlađoj neudatoj sestri s malim sinom i starijoj tetki Štefaniji — mojoj dobrotvorki iz školskih mi šibensko-splitskih dana, kada su mi ona i tetak Petar bili sve do velike mature, premda i sami siromašni, zamjena za roditeljski dom. Dom iz temelja uzdrman i nepopravljivo iz zavičaja iščašen posljedstvom tragičnih političkih događaja s kraja dvadesetih.
Ali kućni ljubimac zemljovid ostaje kućnim ljubimcem bez obzira na sve munje i gromove oko njega, na prostor i na vrijeme, na marširanje novih ideologija uz odstupajući topot starih… Ne začudih se stoga nimalo kada jednoga jutra — ubrzo nakon useljenja te gromoglasne i gladne »torcide« — u najvećem od triju hodnika toga nefunkcionalno prerastegnuta staništa spazih onaj veliki zlarinski zemljovid, što je za svih ratnih godina u Sesvetama bio zbog svoje povijesne nepodobnosti negdje sakriven, a u poraću nije odmah iznesen na svjetlo dana; čekalo se, tko zna, za tu ceremoniju mogući nikad nedočekan povratak Nestaloga, za koga je majka Antica sve do svoje smrti vjerovala da je živ… »u nekoj dalekoj zemlji gdje svi u bijelom — kako joj neka vračara šapatom reče — i hodaju pokritih lica«… Nitko mi, međutim, ne htjede reći gdje je završila ona »legalna« sesvetska, na zidu jedne kao babarogin zamak pocrnjele prizemnice, kraj špajze u kojoj se mrzovoljno kiselio kupus — olovkom sva išarana velika zemljopisna karta države NDH, gdje su budno praćeni svi ratni »pat« i »mat« potezi prema novinskim izvješćima. Otac sve sprema i skriva poput hrčka, uvjerena sam da će i ta izroniti jednoga dana odnekud i upitati nas: jeste li, brodolomci, svi na broju?

Drugi, nešto manji ali idejno politički posve neutralan zemljovid — zato jer je pokazivao samo brda i doline, rijeke s njihovim pritokama i obalu s tisuću otoka, i s onim tisuću i prvim koji iz mora Adrijanskoga jošizronio nije — pribijen bješe isto onako brižno kao nekad, u kuhinji, podalje od štednjaka a bliže prozoru, malo ukrivo i za neke od ukućana — da li namjerno? — ponešto previsoko…

U tom još nedovršenom staništu u sivoj Badelovoj zgradi prozor moje sobe bio je dvojni, dosta velik, bez žaluzina i zastora — i s njega su već tih prvih dana moja znatiželjna no dobrohotna majka i stroga tetka, starinski ovalna lica, povučene malo ustranu, katkad, oko dva popodne, pogledavale put ulaznih vrata susjedne nam isto ovakve zgrade broj 13. Na tim bi se vratima tada pojavljivala lijepa bijeloputa plavojka Marija, da dočeka svog supruga koji se u to vrijeme vraćao — tramvajem i autobusom poput mene — iz grada, iz redakcije u kojoj je radio. Bakrenokosog, tada još mlađahnog Zlatka Tomičića, čiju su tih dana izašlu knjigu »Četvrtoga ne razumijem« s mojega stola — kad ne bih zaključala sobu — uzimale i čitale ju s velikim zanimanjem: majka na glas, smijući se ponekom stihu ili ga uspoređujući s mojima koje je znala, a stroga tetka u sebi, nijemo uozbiljena tek brzo mičući tanko izrezanim usnicama… e da bi procijenila kakav li je to čovjek taj moj čas zlatokosi, čas crvenokosi susjed — s tako lijepom mladom ženom — koji je već dvaput ili triput pozvonio na moja vrata, i ona mu je svaki put rekla da nisam kod kuće. A zašto? Zato jer je sretno oženjen, jer četvrtoga ne razumije… dakle mu ni treći nije potreban… a poglavito zato što je tako razbludno i kuštravo riđokos — kao tajanstveni gospodin iz nekog ljubavnog romana što ga je u mladosti čitala i nije joj nikad izašao iz pamćenja; a ona je, kao neudata djevojka, tamo gore u stršećim u nebo grohotama gutala sve što bi joj rođaci Bavčevići iz Splita na posudbu donosili. No mama mi je jednom prišapnula da ga tetka ne podnosi zato što ima isto takav »lijen« glas kao jedan ispovjednik iz Donjeg sela, koji bi joj uvijek za pokoru natovario previše zdravomarija…

*

Bile su mi tada — u vrijeme useljenja — trideset i dvije godine, bila sam neudata, bez djece, težila 65-70 kg i sa svega dvije zbirke pjesama za sobom: Zore i vihori i Pjesme. Ali je i u dnevnome tisku i u časopisima bilo često novih stihova koje je javnost — u ondašnjoj nestašici »žutog«, u sivilu društvenih događanja — pratila sa začudnom pozornošću. No na taj način stečena popularnost bila je još od samoga početka takoreći trn u oku onima koji su je sticali sjedeći zorno na dugim, idejnom čišćenju posvećenim sastancima — koji su za te glavešinske ikonodule značili sigurno poene u karijeri, uspon prema kulturnom i akademskom Olimpu, prioritet u dodjeli najboljih radnih mjesta, najboljih stambenih prostora, najlaskavijih kritičarskih hvalospjeva. Od takvih moja je prva knjiga dobila »nogu v rit«, a druga — kad su se ti isti, po komandi odozgor, uskoro premaskirali u »zapadnjake« — od njih je istih ožigosana pokajničkom, što sa istinom o njenom nastanku u pokušaju mog intimnog bijega iz okova vlastite prošlosti nikakve veze nema.

U mlađim danima normalno je ne pisati autobiografiju — jer je zapravo još i nemaš — nego se uporno i zapušenih ušiju na sve usrdnije opomene sudbine piše stihove, i stihove… zatvaraš se u bajkovitu i usamljenu tvrđavu od tih stihova, uvjeren kako si nedodirljiv od šapa za tobom ispruženim, zaštićen od vučjih očnjaka, ukratko: pobjednik. No ta tvoja tvrđava kad tad popustit će jačim silama, srušit će se u prah i pepeo, a ti ćeš samcat i golcat, poražen, stajati pred samozvanim sucima — a vlast će od svega oprati ruke i reći: eto vam te vaše slobode, imate je, a nas — molim lijepo — ne gnjavite više!

*

Tako je, eto, mojom jedinom »tvrđavom« bio i ostao taj fatamorganama opčinjen stan u Badelovoj — a sada Vila Velebita — ulici br. 15, u Studentskome gradu u Dubravi, koji niti sa studentima a još manje s Gundulićem ničeg zajedničkog nema, ali žitelji centra, neupućeni u to, uzdahnu katkad: — Eh, taj studentski raj, taj zagrebački »Quartier latin«, sigurno Vas to inspirira! A još da je, umjesto Miroševca, »Pere Lachaise« ili »Montmartre«!…
Kad su ipak — nakon 17 godina nasukanosti na tvrdu badelomajuhovsku hrid svi osim mene članovi posade familijarnog gusarskog broda s imenom FANTOM PARUN naškrabanim na pramcu (ili krmi?) napustili tu podrtinu i odselili se u grad, jedino što nisu sa sobom ponijeli, čudno, bili su zemljovidi. Tako sam ih sada imala tri: dva stara njihova i jedan noviji, moj, što sam ga donijela prijašnjih godina na jednom od mojih čestih povrataka iz Sofije; onamo odlazih također u neku vrst poluprogonstva, bez ičijega blagoslova, kao slobodan umjetnik i slobodna građanka… da pišem, prevodim i da se ako hoću — čak i udam, jer mi je dodijalo biti vječnom studenticom i usidjelicom Badalićeve petnaest. Sada na ovoj od tvorničkih boca nastaloj hridi ostadoh potpuno sama raskrstivši zauvijek, prisilno, nakon ulaska sovjetskih trupa u Prag u kolovozu 1967. godine, i s tom mojom »drugom domovinom« i s mužem Ljubenom. Tu neveliku zemljopisnu kartu države Bugarske nalijepila sam na zid, iznad neupotrebljiva plinskog štednjaka, pa sjela i u nju dugo, rezignirano gledala…

Opraštala sam se tako, bez riječi, i od lijepoga srcu mi priraslog — Dunava na sjeveru te zemlje, od Silistre do Vidina uzduž rumunjske granice… ali i od još draže mi Varne i Sozopola na istoku, od krcato nesređenih uspomena i nedovršenih strofa zlatnopješčane Crnomorske obale…

Krivo bi bilo iz sadašnjeg, pomalo neozbiljna i nehoteć lascivna tona moje priče zaključiti da sam onamo letjela na krilima poezije ili se tog — za ono vrijeme politički opasnog podviga laćala kao bezbrižna pustolovka. Na to me je natjerala bezizlaznost prilika u koje sam se sama bila uvukla, prepustivši — zatrpana do grla svojim ispisanim i neispisanim papirima — kormilo svojega broda onima, koji su na njemu bili samo o brodsku ogradu naslonjeni neodgovorni putnici. Nije svaka obitelj uistinu zajednica, niti su uspomene na prošlost zalog sadašnjosti, niti nam poredak stvari kakav je bio u djetinjstvu može biti obrascem za život nakon što se i onim stopama i onim zrakama sunca na davnom nekom pragu izgubio svaki trag. I prirodno je da bude tako.

Morala sam bježati od tih izbrisanih stopa, od ubitačnih naleta napomena, od nesuglasja karaktera, od rušilačkih nagona okoline, od arogancije bestidnika kojima je Država zahvalno podarila moć nad tobom. Bježati od nepodnošljivo zajedničke prćije stambenoga »veltimerea« — o čemu oni iz elitnih kvartova pojma nemaju ili oni koji su svoje najbliže elegantno uklonili s vidika, zatvorivši ih u kojekakve otužne domove i samice…

Bježati od onih koje bi se još moglo i voljeti, pa ako oni to i ne zaslužuju; ali njima ne treba tvoje voljenje a još manje tvoje milosrđe. Daj im ono što od tebe traže, dopusti im da ti to na silu uzmu, pa ih onda mrzi ili ljubi koliko god hoćeš…

Tetka je bila dugo prije njihova odseljenja umrla, ne mogavši izdržati dalje svoj pasivan otpor sve očitijem besmislu egzistencije. Majka, patnica i žrtva onih preostalih, upela se da živi da bi im pomagala, vjerujući da dobro na kraju ipak pobjeđuje.
Ali dobro nije pobijedilo.

*

Desetak sam godina u tom najednom opustjelom razbucanom i prijetećem stanu živjela sama, obojadisala mu turobne zidove, stropove, vrata i prozorske okvire živim zidarskim bojama — na kilograme boja — a od njihovih neprolaznih mrlja još sada vrve stolice i stočići, slamnati stalci za fascikle, pa i stari kaputi i odjeća s vješalica, a o cipelama, papučama na podu i kišobranima u kutu da se i ne govori. Od onoga bivšeg pop-rock-bing-bang sustava u stanu su ostali ožiljci, rupe i napukline; a od mog fresco majstorstva neki će budući stanari morati s kuhinjskog stropa skidati zvijezde, sa zidova potočiće s patkama, s vodovodne cijevi rep raskošna purana, sa zelenih vratiju kupaonice bakrenastosmeđi vrč, a sa zida nad mojom glavom — nad jastukom na kome pišem, spavam i slušam treći program na radiju — morat će razgranatu krošnju nekoga modrog svemirskog stabla raspletati dok budu živi. Uzalud. Jer to je imaginarno stablo uraslo u sam život, u korijenje mu, u kvrgavu mu i nepokornu zemaljsku istinu. Ono je disalo, trudilo se, opiralo vremenu i zlu, opiralo boli, nesreći i kobi. Donosilo je plod, nevidljiv, razbacivalo ga uokolo po nevidljivim stazama noći… stazama što ranjavaju noge svojih hodočasnika, ali ne i njihove prašinom hoda oplemenjene riječi. Riječ će, možda, biti jedini pobjednik. Ja ne.

*

Drevna kineska mudra knjiga I-Čing, bila je moj jedini pravi, dubinski prijatelj i sudbinski pratilac, u ono zlo vrijeme — najmračnije i najtužnije koje pamtim, a ukazalo mi se u svojoj punoj strahoti beščašća i izdaje poslije smrti moje majke 31-og listopada 1972. godine, u ovome gradu Zagrebu, u Hrvatskoj — godinu dana nakon porinuća u mali ekran gospođe Milke Planinc s nebrojenom svitom njezinih podguza i čankoliza, s jatima tajnica leptirica i s povorkama krtičica i s čoporom dresiranih pasa… Pamtit ću cijeloga života laveže i ugrize ološa, lisičje šuljanje njuškala, unezvjerena lica cinkaroša. Uz reviju plaćenika svake dobi i spola, od onih nepismenih pa do bogougodnih dušica umjetničkih…

Bez te spasonosne prijateljske mi knjige, koja je pomalo preuzela ulogu mog čuvara, vodiča i učitelja — jer se u njoj svaka stvar i svaka situacija životna imenuje pravom riječju — ne bi bilo ni mene ni onoga što sada pišem, dok me ona, ta knjiga, iz drugog kuta sobe promatra bodreći me. U njoj se prevara prijatelja naziva zločinom. Laži i krivokletstvo uvredom Boga. Mržnja je častan odušak, ako si žrtva zloupotrebe ljubavi: daje ti snage da raščistiš zamku i dopreš sam do istine. Tek tada ti je dopušteno da sebi priuštiš mir, da se udaljiš, zaboraviš. Opraštanje u svemu tome dolazi tek na posljednje mjesto, i ono je prepušteno Nebu — nakon suda pravde, što je Neba je glas na ovoj zemlji…
Tako ja shvatih poruku te Mudrosti, i po njoj se ravnajući od početka svakoga djelovanja pratim hologram svoje duše do njegova završetka. Do ušća.

*

Tek koji dan nakon majčine smrti, kad mi je knjiga I-Čing prvi put došla u ruke, zapitala sam tog mudrog duha u njoj — po Jungu zajedničku nam nadsvijest — što mi je činiti samoj na svijetu, kuda krenuti, zbog čega još živjeti. Dobila sam odgovor: »Ostani tu gdje jesi, i čekaj. Pusti da zidovi kuće bršljanom obrastu, na krovu vrapčji žagor neka ti razgovor bude, ključanicu na vratima voskom zapuši, s prozora se ne odazivlji, na prag izađi samo u podne kada je Sunce na zenitu, palce nožne pusti da odrvene, žrtvuj ponešto od onoga što imaš, ne prelazi još veliku rijeku, ne donosi odluku prije nego za to stigne vrijeme, jer će biti pogrešna i odvest će te u bezdan…«

Tko od ljudi gažen i od sudbe izudaran — da ne posluša takav kao iz samih dveri smrti iščupan majčinski savjet?

Ja sam ga poslušala. I to mi je promijenilo život.

Iz autobiografske proze Noć za pakost, Vijenac, broj 186

filozofskimagazin.blogspot.ba