Veliki fudbal

Oni koji su čitali knjigu Jurija Olješe ‘Tri debeljka’ svakako se sjećaju lika Tibula, koji druguje sa oružarom Prosperom. U knjizi je Tibul gimnastičar i ljepotan koji štiti siromašne, a zna hodati čeličnim užetom razapetim iznad trga po imenu Zvijezda. Jurij Olješa je filmskoj ekipi koja je snimala film po knjizi kazao da mu je uzor za lik Tibula bio Andrej Starostin.

Piše: Sinan Gudžević

A ovaj je jedan od braće Starostin, o kojima je bilo riječi u prošlom broju. Rođen je 1906. u Moskvi, treći brat po starosti, igrač fudbala u nekoliko klubova, na početku napadač, a poslije centarhalf ili libero, već kako se kad i gdje govorilo. Igrao je najviše i najbolje u Spartaku, osvojio tri prvenstva i dva kupa SSSR-a, a četiri godine bio kapiten Spartaka. Igrao je i za reprezentaciju SSSR-a, ukupno deset utakmica, svih deset protiv Turske, koja je jedina htjela da igra sa Sovjetima (igrala ukupno 15 puta) u tridesetim godinama. Tada je FIFA zabranjivala svojim članicama da igraju protiv SSSR-a zato što je sovjetska ekipa bila dio Crvene sportske internacionale.

Ali je Andrej Starostin bio i pisac. Napisao je četiri knjige o fudbalu, svaka je imala veliki tiraž, dvije su prodate u po 50 000 primjeraka, jedna u 100 000, a jedna s naslovom ‘Veliki fudbal’ (Болшой футбол) u 200 000. Šteta što njegovih knjiga nema na drugim jezicima osim ruskoga mogla bi se nadoknaditi samo i naravno njihovim prevođenjem. Za mene je Andrej Starostin nepreskočiv pisac književne vrste fudbal, u društvu ljudi kao Osvaldo Soriano, Eduardo Galeano, Alex Bellos, Jorge Valdano i Paulo Perdigão. Andrej Starostin nije zaštitnik siromašnih i branilac ljepote samo u knjizi bajci Jurija Olješe, nego je to i u svakoj svojoj knjizi. Uza sve to, on je i gospodstven i otmjen na način jedinstven. U knjizi ‘Veliki fudbal’ on svoje devetogodišnje robijanje u Noriljsku, najsjevernijem velikom sibirskom gradu, ne prikazuje kao robiju već kao rad s igračima, kao da je to njegov izbor i zavjet. Jer je on ondje i trener ekipe Dinama iz Noriljska. Uzrok za svoj boravak u gradu mećava i mrzlina on skoro da i ne spominje. Ali to ne čini zato što bi se ‘samocenzurirao’, ne, on to čini iz urođenoga gospodstva. Dvije-tri ovlašne ‘tipično sovjetske fraze’ o narodnom neprijatelju on ispisuje onako, iz samoironije i iz dokaza da je njegov ‘rad na sebi dostigao optimum’. Neka o logorima iznutra pišu drugi, Andrej Starostin je u vlasti lopte koja mu je, kaže sam zeugmatski, ‘u nogama i u srcu’.

U polarnoj oblasti, u gradu Noriljsku, zatočenik Noriljlaga Andrej Starostin spoznaje da se kalendar prvenstva podešava s radom u doba kratkog ljeta. I saznaje da u prvenstvu grada učestvuje 36 seniorskih ekipa. U toj spoznaji nekadašnji ligaški igrač i sovjetski reprezentativac zapisuje kako je fudbal igrao dvadeset godina pred stotinama hiljada gledalaca u mnogo gradova, ali da nije nikako mogao slutiti da ta igra ima takvu rasprostranjenost. I zapisuje: ‘Eto to je on, veliki fudbal!’ Igrao je Starostin svuda, od Sahalina do Talina, od Užgoroda do Noriljska i tek u ovom posljednjem shvatio da strasti za tu igru svuda ima koliko i na bilo kojem moskovskom stadionu. Na prvom treningu s noriljskim igračima on vidi da ovi poznaju njegovu sportsku biografiju i poima kako od njega očekuju da im pokaže i nauči ih čudesnim stvarima. Pa se gorkasto šali sa sobom: ‘Ja, zaslužni majstor sporta, igrač sbornoj SSSR!’ Stalno ponavlja igračima da ne preuveličavaju znanje i moć onih koji su se pročuli po velikom loptačkom umijeću, ali ga igrači ne razumiju, jer ‘neće da ga razumiju’! U Noriljsku spoznaje da je tkivo fudbalskih legendi neuništivo, i da se hrani iz građe za bajke o ubitačnim golmanskim paradama, o neponovljivoj snazi udarca po lopti, sa koje se cijepaju mreže i lome stative.

Nezaboravan je opis trenerovih nastojanja da otkloni greške koje čine njegovi polarni učenici pri udaranju lopte. On, dakle, primjećuje da kod većine igrača stajna noga ne prilazi do visine lopte, već ostaje iza nje, što pri šutu ima za posljedicu nepreciznost zbog koje lopta ide visoko iznad gola. Verbalna poduka ne pomaže, te majstor sporta mora stvar pokazati sam, svojim nogama. I pokaže. S gledišta tehnologije udarca on sve radi propisno i pravilno, ali mu geografska širina priređuje nedaću: u trenu kad treba da udari po lopti, polarni vjetar odvuče loptu naprijed, stajna noga ostane iza, a udarena lopta ode previsoko. Da se opravda, trener smušeno kaže igračima da im je pokazao kako ne treba raditi, na šta mu nekadašnji golman reprezentacije SSSR-a u vaterpolu, a u Noriljsku golman fudbalske ekipe, stari polarnik Valerij Bure doda: ‘Kako ne treba činiti čak ni iza polarnoga kruga!’

Andrej Starostin priznaje da mu je bilo teško učenje trenerskog posla, da nije imao nikakva trenerskog obrazovanja, da je ovo sticao bivajući trenerom mladićima u Noriljsku. Čitajući njegovu iskrenu i čistu ispovijest, čitaocu pada na um misao Seneke Mlađega iz Pisama Lukiliju kako se uči podučavajući druge (Docendo discimus). Andrej Starostin izvodi čitave rasprave o pojedinim pojmovima, koje jedva da bi koji trener ili pisac zapazio. Tako se pomno i podrobno bavi statusom i poviješću pojma ‘igra na jedan dodir’ te pokazuje kako se dosta mladih igrača znalo ‘pogubiti’ i upasti u teške nesporazume pred tim izrazom, smatrajući ga za ‘progresivnu taktiku’ a ne videći u njemu tek jedan od taktičkih elemenata. Ukazujući na to kakve štete kod mladih ljudi može načiniti dogmatsko poimanje stvari, Andrej Starostin se pokazuje kao odgovoran pedagog i psiholog, koji pojave gleda iznutra a ne odozgora. Da bi učinio kraj vjerovanju u polarnim krajevima kako je alkohol dobar i kako je ‘lijek’ i ‘profilaktika’, on pred jednu utakmicu, nakon što u svlačionici svoje ekipe osjeti zadah alkohola, utakmicu otkaže! I to djeluje, više ni jedan igrač ne dolazi s ‘profilaktikom’.

Cijela knjiga Большой футбол Andreja Starostina je ispovijest stalne i nepotrošive ljubavi prema igri nogometnoj. Čita se u dahu, kad se dočita, hoće se još. Neka, u primjer, ovdje bude objavljen dio trenerova razgovora s mladićem čiji su roditelji poginuli u ratu, a on, inače navijač Spartaka, došao da pita može li trenirati:

– Može li se upisati u fudbal?

– A gdje radite?

– Ne radim nigdje.

– Zašto?

Na trenutak se zamislio. Uozbiljio se. I moćno i odmjereno izgovorio:

– Ja sam lopov.

– Kako to lopov? To Vam je zanimanje ili uža specijalnost?

– Ne. Ja sam po prirodi lopov. Džeparoš.

Nezaboravno je sve u toj knjizi, opis žurbe igrača Dinama iz Noriljska da s trenerom, po mećavi i uraganskom vjetru, stignu u sportsku dvoranu kako bi ondje slušali radio prenos utakmice koju moskovski Dinamo igra u Engleskoj 13. novembra 1945, i da maštaju o tome da i sami postanu slavni kao Bobrov.

Ili ovo: ‘Ljeti je u Noriljsku udobno: sunce sija dvadeset i četiri sata. Nadoknađuje dugu razliku za vrijeme polarne noći. Na stadionu je živo. Grupa igrača trenira s loptom na oba gola. Na tribinama navijači raspravljaju s ništa manjom strašću nego na istočnoj tribini moskovskoga stadiona Dinamo. Na plavom nebu crveno sunce, kao jabuka na tanjiru. U dva sata. Mislite, u dva danju? Nipošto. U dva noću! Polarni efekti.’

To je Andrej Starostin, čovjek visoke kulture, koji je stigao da upozna Majakovskog, da se druži s piscima i umjetnicima, cio život s Jurijem Olješom, a o kojem je Jevgenij Jevtušenko rekao: ‘Kolosalan je utisak koji su ostavljali braća Starostin, naročito Andrej. Sjajno je poznavao književnost. To je bio čovjek pun dostojanstva. I neobično lijep.’

Novosti

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here