Važno je imati nekog smokve da ti ubere

Moja baba u Ljubuškom živi s tetkama i ujakom. One se nisu udale, on se nije oženio. Svatko od njih nosi neki svoj usud. Nemaju svoje djece, ali su rodili i mene, i brata, i sestru mi. Ne moraš mi vjerovati, ali jesu. Svaki dan nas zovu. Ma gdje da jesmo, moraju nam čuti glas. Ne snalaze se u pisanju poruka ni modernim tehnologijama.

Piše: Martina Mlinarević Sopta

Rijetko pišu smsove, a tada ih kuckaju na prastaroj Nokiji. Kad sam bila mlađa njihova briga mi je obično je bila na vrh glave – “de bolan ne morite me, dosta što me ćaća i mater pilaju!”

A onda jednom tako ko biva narasteš, i u čišćenju prostora na mobitelu kao recimo jutros, brišeš tonu nekakvih poruka, zaglušujućih slova često iscrpljujuće komunikacije, gigabajti posla, budalaština, prljavština, političenja kojima se svakodnevno opterećujemo i koje nazivamo životom, i onda dođeš do njihovih smsova..i samo ti se nekakav kamen iz grla surva u pluća.

Pritisneš ga dlanom kako bi ponovo prodisao. Jer toliko je neke neopisive sreće u tim pitanjima šta ću pojesti, savjetima da obavezno obučem jaknu na nekakvom prijemu u ambasadi jer je zahladilo. Toliko neke neobjašnjive tuge u tim nepismeno i nezgrapno naštancanim slovima ljubavi.

Pa pritisneš oči dlanom da im mokrinu zadržiš. Da teku unutra. Da te isperu. Jer ubijemo se živeći, a skroz kasno shvatimo, da je najvažnije na ovom svijetu ustvari samo da imaš nekog smokve da ti ubere, za jaknu da napomene. Ništa više. Više ništa.

FB 

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here