Vaša nesreća je njihova sreća

Pet je godina prošlo, a još nema sudskog epiloga incidenta kad je nekolicina sinova lokalnih moćnika u Karlovcu okrutno prebila čovjeka. Izbatinali su ga, priča se, a onda mu zaprijetili da ništa ne prijavljuje policiji riječima: “Znaš li ti tko je moj tata?”

Autor: Ante Tomić

Kratko ću se samo osvrnuti na ovu nemilu zgodu. Znate li što trebate reći kad vas golobradi hadezeovac upita: “Znaš li ti tko je moj tata?” Recite mu: “Nemam pojma. Znaš li ti?”

A sad nešto sasvim drugo

Iznenadit ću vas sada i okrenuti ovaj tekst u drugom smjeru jer nam je, složit ćemo se, već i nešto mučno od stranačkih gadova. Osjetili ste svakako kojiput, doručkujući, ručajući i večerajući HDZ i SDP, kako su vam politički egomanijaci oduzeli živote, zatrovali vas lošim emocijama, kako ste postali blijedi zatočenici vampira koji su isisali sve veselje iz vas.

Osvježavajuće je katkad razmišljati i razgovarati o nečemu drugome. Vjerujte, ima smisla i izvan politike. Sunce se ne bi ugasilo, sjalo bi i grijalo nas i da se Zoran Milanović ili Tomislav Karamarko sutra, nedaobog, spotaknu na bušilicu ili uguše košticom breskve.

Moramo svoje živote spašavati od toga, ponovno ih otkrivati u vrtlarenju, kuhanju, malom nogometu, muzici, običnim, svakodnevnim aktivnostima sretnih ljudi. Dvije takve male oaze duševnog zdravlja ja sam u posljednje vrijeme našao u dvije knjige Ivice Ivaničevića, zbirci kratkih proznih zapisa “Ulaz za djecu i vojnike” i “Splitu za početnike”, abecedariju pojmova i osoba važnih za razumijevanje ovoga užasnog i prekrasnog grada, napisanim zajedno s Renatom Baretićem.

U ovoj drugoj knjizi, pod slovom P, piše tako: “PIŽOLOT – plemenita vještina hvatanja kratkog sna, ili čak samo polusna, najčešće popodnevnog, poslije ručka, ne više od pola sata. Po mnogima – osnovni razlog zbog kojega većina splitskih trgovina radi dvokratno.”

Kad vas bez stanke i odmora, dvadeset četiri sata dnevno zaokupljaju navodno važnim, sudbonosnim pitanjima, čiji je odgovor uvijek samo život ili smrt, ništa između toga, ljekovito je znati da još ima ljudi koji razmišljaju o takvim efemernim i budalastim pojavama kao što je spavanje poslije ručka. Pogotovo ako i sami drijemate za danjeg svjetla, a ja sam, recimo, jedan takav čovjek.

Malo je pola sata

Dapače, smatram to jednim od temeljnih ljudskih prava. Da mene pitaju, pižolot bi bio u Ustavu Republike Hrvatske.

Obožavam to kratko vrijeme poslije ručka, ali ne bih ga ipak ograničio samo na pola sata, kad se u odjeći spustim na kauč, i novinska mi slova uskoro zatitraju, pa sklopim oči i slatko usnem. Najčudniji snovi tada dolaze, nekad se baš ozbiljno prepadnem kakva je flora isklijala i kakva je fauna režala u mojoj popodnevnoj nesvjestici.

Otvaram oči i jedno vrijeme ošamućeno zurim sabirući se. Dezorijentiranost nakon pižolota, naročito zimi, kad se mrak brzo spusti, također mi je draga, kad ne znam je li srijeda ili subota, i mogao bih, čini mi se, biti bilo gdje, u Brisbaneu u Australiji kao i u svojoj dnevnoj sobi.

Onda mi, zbog nečega što ne bih znao objasniti, često dođe gnjev. Dobar sat nakon spavanja poslije objeda ja sam gnjevniji nego Jahve kad je opazio da su ono dvoje tukaca, unatoč upozorenju, jeli one jabuke. Ljudima s kontinenta ova je mediteranska navika obično smiješna. U njih, kažu, preko dana spavaju samo bebe, a ni njih ne možeš uvijek nagovoriti, ali ja se ne dam obeshrabriti njihovim ruganjem. Bez kratke stanke smirujuće, privatne tame i nevjerojatnih i nelogičnih slika iza spuštenih vjeđa, ne bih mogao podnijeti svjetlo i razumni red svoga svjesnog, javnog života.

Naučili su to, izgleda, i u korporacijskom kapitalizmu. Zaposlenici u Googleu, čitao sam, imaju prostoriju gdje mogu časkom odrijemati u za to specijalno načinjenim naslonjačima.

Što hoće korporacija

Ipak, mene taj Google naročito ne zadivljuje, pet para za njihovu razvikanu čovječnost ja ne bih dao. Pravi je pižolot kad si kod kuće, u svojoj postelji ili na kauču, tek nekoliko metara od stola za kojim si netom obilno objedovao bistru goveđu juhu, komad lešoga, restani krumpir i šalšu.

Nije to za korporacijske nevoljnike koji za uredskim stolom žvaču sendviče od integralnog kruha, koji po mraku dolaze na posao i odlaze s njega, kojima je firma i otac i mater. Zajebi to, pajdo. Radno vrijeme od devet do pet, za početak, samo je po sebi podmukao i okrutan zločin protiv dostojanstva osobe. Uzimaju vam cijeli dan, ali cilj im je zapravo oteti vam privatnost.

Jednom davno, dok se radilo od šest do dva ili od sedam do tri, radni ljudi i građani su rasterećeno i slobodno sjedali za stol, u miru blagovali s obitelji i lijegali zbog popodnevnog počinka, znajući da je sva muka iza njih, a danas vam kapitalistički šupci to ne daju jer im se sviđa da muka nikad ne prestane.

Vaša nesreća je njihova sreća.

Zaista, pazite što ću vam reći, mi smo postali ovakva očajna i nesretna bića, nesposobna za ljubav i brigu za bližnjega, dijelom i zato što nam ne daju da popodne spavamo.

Slobodna Dalmacija