Uzalud je pisao Krleža

Prvo si bio anti-Hrvat ako se ne slažeš s prosvjedom, a sad je dovoljno da izneseš gole fakte. Poput onog da vođa prosvjeda mjesecima spava u kući namijenjenoj svim 100-postotnim ratnim vojnim invalidima u zemlji.

Autor: Damir Pilić

Antihrvatstvo, time i hrvatstvo, postaju etikete. Netko želi monopol na hrvatstvo.

Stoga je vrijeme da vidimo što o hrvatstvu veli najumniji Hrvat od stoljeća sedmog, dakle Miroslav Krleža, u svom možda najpoznatijem političkom eseju “O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva“, objavljenom 1926. godine.

Prije svega, kratka bilješka o autoru: tko je taj Krleža?

Za klerikalce – antikrist. Za hrvatsku čaršiju – Jugoslaven, srbofil, unitarist i općenito “izdajnik hrvatskog naroda“.

Za srpsku čaršiju – frankovac, ustaša i hrvatski separatist. Za ustaše – marksist i komunist. Za komuniste – pesimist i salonski ljevičar koji nije htio doći u partizane (pa su morali “oteti” starog Nazora, kako svjedoči akademik i revizionist Nedjeljko Mihanović, kome je “NDH imala stanovitih devijacija, ali je sve ostalo bilo u redu“, a Jasenovac “nije bio ni lječilište ni mučilište”). Krležu su optuživali i da je madžarofil, austrijski agent i kozmopolit.

Ukratko – čovjek osamljen kao pas. To je sudbina svake intelektualne gromade.

Starog Frica ne treba braniti. Njega, i mrtvoga, brane njegove rečenice: “O, koliko puta sam čuo i čitao o svojoj malenkosti da sam internacionalistički odrod i da mrzim hrvatstvo, premda ne poznajem među hrvatskim poetima ni jednoga koji bi bio ‘narodniji’ od mene i ni jednog koji je više od mene varirao temu o potisnutoj svijesti hrvatskog narodnog osjećaja“, piše Krleža baš u rečenom eseju.

Kmetovi i radnici

I što najhrvatskiji hrvatski pisac 1926. zbori o hrvatstvu?

Na početku eseja, pri dnu prvog pasusa, kaže ovo: “U tom začaranom krugu romantičnih sugestija, bolećiv klišej sentimentalnog, u sebe samog zaljubljenog hrvatstva postao je kreatorom i inicijatorom jedne političke svijesti, jedne izvjesne varijante takozvane kolektivne narodne volje, koja se ne podudara ni s interesima narodnim niti s istinom. Kako danas stvari stoje, ova hrvatska formula, nažalost, u rukama je preživjelih, konzervativnih, staromodnih snaga, koje djeluju isključivo po zakonu duševne tromosti.“

Ima li pitanja? OK, treći pasus:

“U toj svojoj zaljubljenosti u aristokratsku prošlost, u galeriju svojih biskupa i grofova, latinsko, takozvano zapadnjačko hrvatstvo reagira histerično povišenim tonom na svaku lijevu kritiku…”

Sve razumljivo i nakon 90 godina? Dobro, ključni šesti pasus:

“Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo, i to je osnovno kod ovoga razmatranja. Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, i takvo feudalno hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator ‘hrvatstva kao takvog’…“

Ovdje Krležu valja osuvremeniti, jer nama je danas feudalizam predaleko: umjesto “feudalac” i “grof” stavite “kapitalist” i “bankar”, a umjesto “kmet” čitajte “radnik” ili “dužnik”. I gle: odjednom više nije 1926. nego 2015. godina.

Zašto velimo da je ovaj pasus ključan? Zbog prve rečenice, odnosno prvog dijela prve rečenice: “Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo…“

To je jedina rečenica u cijelom eseju (24 pasusa) u kojoj Krleža sve pridjeve, imenice i brojeve piše velikim početnim slovom. Krleža u ovoj rečenici viče. Izgleda da mu je ta rečenica važnija od svih ostalih.

Što dakle imamo? Imamo situaciju da najpametniji Hrvat svih vremena – kako u širinu, tako u dubinu – u svom najvažnijem političkom eseju ističe jednu rečenicu. Kao da želi da je dobro zapamtimo. Kao da je to najvažnije što je ikad napisao. Pa da ponovimo, iz respekta prema geniju:

“Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo…“

Sad, kad smo rečenicu napisali i treći put, shvaćamo koliko je važna. Posebno je značajna u ovom hrvatskom trenutku, kad nam se prijeti sudskim progonom zbog drukčijeg mišljenja hrvatstva i kad je NDH-skandiranje na Maksimiru tek kap u moru nacinostalgije, pa se sve češće – ne samo iz šatora u Savskoj 66, nego i iz političkih, crkvenih i novinarskih krugova – notiranje pojava neoustaštva tumači kao atak na hrvatstvo, što je ne samo prijesna laž, nego se time želi nametnuti da je ustaštvo tobože pravo i jedino hrvatstvo.

Zato je zadnji čas za čitanje Krleže, ako želimo spasiti hrvatstvo.

A ako vam nije stalo do hrvatstva, onda ništa. Čitajte Aralicu. I slušajte akademika Mihanovića: do izbora će ispasti da su partizani oteli i Tuđmana i Tita.

Slobodna Dalmacija