Utjecaj ‘Islamske države’ u BiH

BiH se neprestano suočava sa sumnjom da je zemlja iz koje veoma veliki broj boraca odlazi u redove Islamske države. Pri tome je realnost

Provokacija uspijeva redovno: u Gornjoj Maoči svako malo se pojavljuju zastave tzv. Islamske države. Čas su istaknute na jednoj kući, čas na drugoj. Zastave fotografiraju i šalju novinarima. Nedavno je Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) provela akciju u Gornjoj Maoči – naravno prije dolaska pripadnika SIPA-e zastave su ponovo nestale.

Bosanskohercegovačke vlasti među stanovništvom ne uživaju najbolji ugled, one slove za inertne i korumpirane. No kada je riječ o radikalnim islamista bh. vlastima se ne može prebaciti inertnost. Nakon što je 2011. godine, tada 23-godišnji Mevlid Jašarević naoružan kalašnjikovom u sred dana izvršio napad na američku ambasadu u Sarajevu, vlasti su alarmirane i od tada su provedene brojne racije. A kada je riječ o borcima na stranim ratištima u junu prošle godine je donesen zakon kojim je građanima BiH zabranjeno da se bore u stranim zemljama. Onaj ko vrbuje borce za džihad ili ko sam s tim ciljem putuje u druge zemlje može računati sa kaznom do 10 godina zatvora.

Nakon slučaja Mevlida Jašarevića brojni stanovnici BiH su također prvi put čuli za selo Gornja Maoča u kojem je živio atentator. Već njegov vanjski izgled – gusta brada i odjeća – govore o njegovoj pripadnosti vehabijama. Pod vehabijama se misli na pripadnike sunitskog islama, kakav se propagira u Saudijskoj Arabiji. Ponekad se za njegove pripadnike koristi i termin selefije pri čemu se oba ultraortodoksna pravca ipak u nekim pitanjima razlikuju. Ono što im je u svakom slučaju zajedničko jest nastojanje da islam, kako oni smatraju, vrate njegovim korijenima, odnosno da uspostve pravila sa dogmatskim propisima koja su vladala u vrijeme poslanika Muhameda.

Europski islam

Ovo poimanje islama predstavlja upravo suprotnost sunitskom islamu koji se u BiH stoljećima prakticira, kaže Enes Karić, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Osmanlije su u BiH došle 1456. godine, a s njima je započeo i proces islamizacije lokalnog stanovništva. No ovaj proces se, kako kaže Karić, odvijao postupno više od 160 godina.

Karić naglašava da je bilo mnogo prelazaka na islam iz religijskih ubjeđenja, ali da je najveći dio stanovništva konvertirao jer je u Osmanskom carstvu porez za muslimane bio manji, a muslimani su također mogli obavljati visoke državne funkcije, te posjedovati zemljište. K tomu, kako kaže Karić, dolaze još neki važni razlozi koji su omogućili da u BiH nastane jedinstven, europski islam. Islam se, kaže Karić, razvijao kao “urbani” nauk – od gradova ka selima. Najvažnije interpretacije islama su dakle dolazile iz gradskih medresa.

Također, islam u BiH je uvijek živio u dijalogu sa drugim religijama u zemlji: katoličanstvom i pravoslavljem, kao i judaizmom, kaže Karić. Jedan dio sefardskih jevreja je nakon njihovog progona sa Iberskog poluotoka 1492. i 1513. svoje utočište pronašao u BiH koja je tada bila pod osmanskom vlašću.

Ne postoji “light islam” u BiH

Najkasnije od 1878. godine, kada je BiH anektirana od strane Habsburške monarhije, do danas bh muslimani žive u sekularnom društvu, kaže Karić. Društvu u kojem doduše religija ima svoje mjesto i u kojem ona živi, ali nema primat kada je riječ o svakodnevnom uređenju života.

Karić odbija kritike islamskih država da je u BiH riječ o jednoj vrsti “light islama”. On kao primjer navodi pitanje nošenja marame o čemu se stalno diskutira. Karić kaže: “Da, treba biti omogućeno da marama bude nošena i na europskim ulicama.” Ali nasuprot tome Karić kaže da mora biti postavljeno i sljedeće pitanje: “Ko sebi zapravo dozvoljava da kritizira žene koje ne žele nositi maramu, i ko sebi u tom slučaju dozvoljava da im osporava da budu dobre muslimanke?” Pozadina je u tome da brojne moderne žene u BiH ne vide suprotnost u tome da ne nose maramu, ali da ipak prakticiraju islam.

Problem boraca na stranim ratištima

Činjenica da je unatoč ovoj tradiciji moglo doći do rasprostranjenosti jedne grupe koja zagovara rigidno razumijevanje islama, kao što su vehabije iz Gornje Maoče, je prije svega posljedica ratnih dešavanja. Tokom rata su u BiH dolazili borci iz različitih islamskih zemalja kako bi se borili na strani muslimanskog stanovništva. Nakon rata nisu svi ovi borci – navodno ih je bilo oko 2.000 – napustili zemlju. Oni koji su ostali su dobili bh pasoše i vrbovali su mlade ljude za svoj religiozni pravac. Osim toga saudijske fondacije u BiH su počele gledati na BiH kao na novu sferu svog utjecaja i svojim novcem omogućile izgradnju džamija i posvetile se širenju vehabizma.
[Mevlid Jašarević u napadu na američku ambasadu u Sarajevu ]

Iz redova ovih novih propovjednika potiče i do 160 bosansko-hercegovačkih boraca koji se navodno trenutno bore na strani Islamske države u Siriji i Iraku.

U mjesnim džamijama i među muslimanskim stanovništvom ovi ekstremisti nailaze na odbijanje, ali ipak postoje dva faktora koja pogoduju radikalizaciji u religioznom smislu, kaže Dennis Gratz, šef Naše stranke. S jedne strane su to, kako kaže Gratz, siromaštvo i loši ekonomski izgledi u jednoj od najsiromašnijih zemalja Europe i s druge strane i neki političari koji se dodvoravaju turskom predsjedniku Redžepu Tajipu Erdoanu.

Erdoan slovi za pobornika neoosmanske orijentacije turske politike i radi na povratku konzervativnom islamu za koji se vjerovalo da je u Turskoj prevaziđen. 37-godišnji Gratz, koji je završio školu u Njemačkoj i doktorirao na hamburškom Institutu za mirovna istraživanja i sigurnosnu politiku, o sebi samom kaže: “Ja sam prakticirajući vjernik-musliman, ali mi ovdje u BiH živimo islam koji ima sasvim drugu tradiciju. Sekularizam je ovdje nešto što se podrazumijeva i većina ga uopće ne dovodi u pitanje.”

Angažman Zapada ne smije prestati

U jednoj studiji za “U.S. Military Academy” na West Pontu analitičar Steven Oluić je opisao stanje u kojem se BiH ali i zapadno društvo nalaze, odnosno to da zemlja nije sposobna za preživljavanje bez pomoći iz inozemstva:

“Sposobnost BiH da se odupre radikalnom islamu ovisi jako od kontinuiranog angažmana Zapada u ovom regionu. Kao i od činjenice da se umjereni Bošnjaci moraju oduprijeti izazovima radikalnog islama i njegove ideologije.”

U najmanju ruku je u BiH zajamčeno posljednje, radikalnu interpretaciju islama odbija većina stanovništva. No pažnja i podrška zapadnog društva mora i dalje biti usmjerena na ovu zemlju.

DW