Uspjeh upornih prevara

Može li biti patriotizma kod onih koje je ta »patria« sa svojim predstavnicima pokrala, otpustila, ponizila, osiromašila i otjerala

Autor: Zlatko Dizdarević

Prvog marta bio je Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine. Praznik je, doduše, zvanično proglašen na 51 posto teritorije Bosne i Hercegovine, za građane u entitetu Federacije BiH.Toga dana, prije 25 godina proglašena je nezavisna i suverena Republika BiH. Za nju je na referendumu 1992. godine glasalo 63 posto stanovništva. Tri godine kasnije, nakon krvavog rata, temeljem Sporazuma u Daytonu novembra 1995. godine, naziv Republika je izbrisan i ostala je samo – Država BiH.

Za Republiki Srpsku, drugi »daytonski entitet« na 49 posto teritorije BiH postoji, ali mu rođendan nije u Daytonu. RS to ne priznaje kao svoj praznik. Reklo bi se da je to »tehnički« razumljivo, mada ne i ustavno. Narodna skupština RS-a mjesec dana nakon njihovog nedavnog referenduma (25. septembar lani) utvrdila je 9. januar kao Dan Republike Srpske. Tada su, 1992. godine, pedesetak dana uoči onog referenduma o nezavisnosti BiH, »predstavnici srpskog naroda u BiH« proglasili svoju »republiku« i unaprijed odbili očekivanu odluku o proglašenju nezavisne, suverene, cjelovite BiH u granicama iz bivše Jugoslavije. A današnja Republika Srpska nastala je kao entitet sporazumom u Daytonu, isto kao i drugi entitet, Federacija BiH.

Ustavni sud BiH osporio je Zakon o praznicima RS-a kojim je »onaj« 9. januar proglašen danom Republike Srpske ali, to za njih ne važi. U državi potpunih apsurda to može, tako se živi i nikom ništa. Svako tjera po svome, pa ko koga…Zato je, »tehnički« nemoguće očekivati da će u RS-u slaviti Dan nezavisnosti ove BiH kada su donijeli odluku da slave »onu« svoju RS od prije rata i Dana nezavisnosti.

Teško za razumjeti sve ovo? Naravno da jeste, jer bi za razumijevanje ovakvih stvari normalan čovjek tragao za minimumom logike. I tu odmah napravio grešku. Nebrojeno stvari u ovoj zemlji, s državotvornog stanovišta odavno je napustilo teren logike. Tako je s većinom onoga o državi što podrazumijevaju nauka, teorije države i prava, istorija, svjetska realnost. BiH je spram mnogih ovih kategorija doista izuzetak i čudo. Tako je skrojena, tako je iscrtana, tako je ustrojena, tako su joj nedovršeni mnogi elementarno državotvorni aspekti. Toleriše joj se neprihvatanje i nepriznavanje čak i presuđenih odluka najznačajnijih međunarodnih institucija, sudova pravde, ljudskih prava, krivičnih sudova… Tako se polako, ali uporno došlo do tačke na kojoj je u Bosni i Hercegovini moguće sve što u ogromnoj većini drugih zemalja nije, i nemoguće bezmalo sve što je neupitno u drugim državama. Za mnoge koji u svemu tome žive najveća je drama, ipak, u sjećanju da je moglo i bilo normalnije. Zaboravimo ideologiju, o državi je riječ. Što bi kazali šereti u priči o ćupriji na Drini, »šta čito, hod’o…«.

I zašto sve ovo ne mogu ili neće da shvate po svijetu. Jer kad negdje kod njih nešto ne štima to je uglavnom zato što neko vrši nasilje nad sistemom i državom. Za to postoje zakoni i time se pozabave. Ovdje uporno ne štima jer tzv. sistem i »država« vrše nasilje nad životom normalnog čovjeka. Samo su novi mangupi u svekolikom razarajućem haosu sjajno organizirali i profitiraju u tome. Biračko tijelo unaprijed formatirano, podijeljeno i ucijenjeno. Nacija, Bog i rođak ! Plus Dayton i »impresivne reforme na putu prema EU«, kažu iz Bruxellesa.

Istinska tajna postojećeg košmara nije što ne može drugačije, već u tome da je ovo projekt da bude tako. Još jednostavnije, da ne smije biti bolje. Postojeći haos profitabilno je rješenje za strukturu koju je izbacilo plansko urušavanje prvo države, pa društva, onda ciljani obračun sa znanjem i konačno eliminacija obrazovanih, neovisnih i sposobnih. Sada treba uništiti novu generaciju jer može biti supstanca u operaciji izlaska na put spasenja. Ovaj »model« nije nepoznat u svijetu. Podupru se raspadi ciljanih ratovima, nastave razaranjem neovisnosti, potom depopulacijom i raseljavanjem obrazovanih i pripadnika srednje klase. Ona je opasna, zna da misli. Potencijalno uspješne i prirodnim resursima bogate države pretvaraju se u robove MMF-a i »liberalnog kapitalizma«. Priča se naslućuje i ovdje.

Mentalitet na koji se ta realnost naslanja sve je uočljiviji. Dva su temelja uočljiva. Prvi je u agresivnom uzgajanju nacionalizma i potpunog religijskog podaništva kao duhovnoj, političkoj i institucionalno presudnoj odrednici za identitet pojedinca i nacije koja je danas skoro potpuno supstituirala individuu. Drugi temelj je u neprihvatanju elementarne državotvornosti, znači nepoštivanju institucija, zakona i sistema. Oni su opasni u očuvanje vlasti kao korumpirane sile koja se realizira na načine poznate iz sistema i prakse od prije sto i više godina. Pri tome, cijeli ovaj mehanizam formalno se podvodi pod izbornu demokraciju. Naravno da je riječ o čistom surogatu zgodnom za manipulaciju jer se ne radi ni o demokratskoj državi ni sistemu koji zahtijeva demokratske institucije, mentalitet, ljudska prava, nezavisne medije itd. Tako i izbori postaju manipulacija u sistemu koji jeste manipulacija.

U dirigovanom haosu BiH, za razliku od klasičnih autokracija u kojima vlada pojedinac, diktator, ovdje diktat provode grupe u ime totalitarnih »prava« nacije, vjere, politike i elementarnog nepoštivanja institucija, do njihovog uništenja. To je, zapravo, neprikosnoveni »diktator«, a žrtva su mu uređena država, slobodna individua, ljudsko pravo, ravnopravnost i demokratski sistem…

Čini se dosadnim pa i profanim ponavljati tezu da u ovoj igri ništa nije slučajno, da u njoj profitiraju »lideri« stalno izluđujući narod kojemu postaje najvažnije da ih ne »porazi onaj drugi…« Cijela priča, međutim, sluti na potpuno gubljenje kompasa kod izvođača ovih radova. Zato puno toga postaje političko šibicarenje bez minimuma dostojanstva i savjesti. Iz ličnih i stranačkih vlastodržačkih interesa prodaju se ostaci državotvornosti, a za to optužuju drugi. Oni što izazivaju duboke krize, a protiv bilo kakvog su dogovora, konsenzusa, popuštanja u ime zajedničkog dobra za to javno upiru prstom u druge. Kada se počne falsificirati, lagati, otvarati tuđa pošta s državnim pečatima, prijetiti itd. – onda sluti zlo.

Minulog Prvog marta, mnogi su se osvrnuli na Dan neovisnosti BiH uglavnom što ne idu na posao, ako posla imaju. Svečano su se slikali po prijemima i pred spomenicima »lideri« kojima nikada i nigdje u normalnim uslovima nije bilo niti može biti tako kako im je sada. Nije uopšte nelogično pitanje: koliko bi od onih 63 posto stanovnika BiH što su glasali 1995. godine za nezavisnu BiH, znajući da će biti ovakva kakva je 25 godina kasnije, za nju opet glasalo. Može li biti patriotizma – pa još podijeljenog na tri – kod onih koje je ta »patria« sa svojim predstavnicima pokrala, otpustila, ponizila, osiromašila i otjerala. Kako je moguće da se predstavnici »naroda« po raznim parlamentima bez problema slože, samo i jedino i nikad više, onda kada je riječ o izglasavanju njihovih beneficija, primanja povišica, naknada, dnevnica, prava na automobile, mobitele, tople obroke i hladna pića. I niko im tu ništa ne može.

Šta još treba da se desi da bi se shvatilo značenje statističkih podataka iz svjetskih izvora da je BiH na vrhu planetarne ljestvice »najjadnijih, najsiromašnijih i najkorumpiranijih država«. Pedantno je izračunato, recimo, da se svake sekunde u BiH ukrade 25 eura javnog novca. Plus – minus koji cent.

Ključna tema, uz praznik, nije u tim podacima. Nešto je mnogo gore. Svaki naslućeni pomak prema boljem pokreće udruženi poduhvat za proizvodnju novih drama, sukoba, mržnje do prijetnji pucanjem. Ljestvica manipulacija podiže se još više. Dospjelo je, evo, do prevara međunarodnih institucija, do besramnih zamjena teza, falsifikovanja činjenica iz najbliže prošlosti u ime gore budućnosti, instrumentaliziranja i otvorenog paralelizma i u ono malo zajedničkih institucija. Realnost je groteskna spram onoga što se prije 25 godina obećavalo i bilo moguće, i izvodivo. Kada se u bilo kojoj državi dođe dotle da se normalni tretiraju kao ludi, nepismeni kao mudraci, lopovi kao uspješni poslovni ljudi a pošteni kao budale i prevaziđeni, valja se pakovati. Ko još može.

Paradoks je što je kreatorima ove realnosti baš to cilj.

Novi list