UMRO JE SLAVKO GOLDSTEIN: Ostali smo bez velikog čovjeka

U 89-oj godini života danas je preminuo istaknuti hrvatski intelektualac, čovjek iznimne biografije, Slavko Goldstein. Kako doznajemo Goldstein je preminuo u zagrebačkoj bolnici Rebro, od posljedice upale pluća. Sav doprinos ovog velikana našem društvu teško je i pobrojati na jednom mjestu.

Goldstein je rođen je 22. kolovoza 1928. godine u Sarajevu, a djetinjstvo je proveo u Karlovcu, gdje mu je otac Ivo preuzeo uglednu obiteljsku knjižaru. Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske ustaše su uhitile njegovog oca, a 13-godišnji Slavko je pobjegao u selo Banski Kovačevac gdje ga je primila i prikrila jedna obitelj.

„Dragi Slavko! Od Muti sam čuo da si prošle subote plakao, jer sam ja u zatvoru. Ta me je vijest više rastužila nego obradovala. Znadem da nisi plakao od stida, što Ti je otac u reštu! Znade naime biti takvih vremena, kad je veća čast biti u zatvoru nego izvan njega. Možda si plakao, jer se Tvome fatiju nanosi nepravda. Bolje je podnositi nepravdu, nego činiti je“, pisao je Slavku otac iz ustaškog zatvora.

Istog ljeta njegov je otac skončao život u koncentracijskom logoru Jadovno, a u ratu je Slavko Goldstein izgubio i veći dio šire obitelji koja je do rata živjela u Tuzli. Stradali su mahom kao žrtve koncentracijskih logora Jasenovac i Auschwitz. Svoga sina, Slavko Goldstein u uspomenu na oca nazvat će Ivo.

Kao golobradi dječak već u proljeće 1942. godine završio je u partizanima, gdje je bio aktivan u terenskim i borbenim jedinicama. Iz rata je izašao sa nepunih 17 godina i s činom poručnika. Njegova majka Lea rat je provela u sanitetskoj službi, a brat Danko kao kurir pri Agitpropu Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Tek nakon rata posvećuje se školi te maturira 1947. godine u Karlovcu, nakon čega se seli u Zagreb, a potom je nakon uspostave države Izrael otprilike dvije godine s bratom živio u jednom izraelskom kibucu.

Po povratku u Jugoslaviju upisuje studij književnosti i filozofije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, nakon čega počinje raditi kao novinar te je 1952. godine jedan od osnivačka redakcije legendarnog Vjesnika u srijedu. Bio je i urednik Vjesnika i Radio Zagreba, a jedno vrijeme i zaposlen u Jadran filmu. Za života je režirao pet dokumentarnih filmova. Intenzivno se bavio scenarističkim radom te su tako iza njega ostali napisani scenariji za filmove „Signali nad gradom“ i „Akcija stadion“.

“Činilo mi se da na filmu ima manje političkih pritisaka i više bar djelomične slobode nego u novinama, a drugi razlog, možda i jači, bio je ekonomski: oženio sam se, došli su sinovi. Napisao sam prvi scenarij, koji nije bio prihvaćen ali bio je otkupljen, pa sam za sina kupio kinderbet i stroj za pranje rublja”, objasnio je Goldstein jednom prilikom kako to da se počeo baviti filmom, priznavajući da je cijelo vrijeme znao kako to nije njegov pravi posao, već je osjećao da je to urednički posao. No, do njega nije tako lako mogao, jer, kako je sam izjavljivao, nije bio član Partije. Na koncu krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća postaje glavnim urednikom izdavačke kuće Stvarnost, koja je taman u to vrijeme tiskala prvu Bibliju objavljenu u SFRJ.

Utemeljio je naklade Liber i Novi liber u kojoj je uredio više od 150 knjiga, a kao nakladnik, sam je procjenjivao, radio je na još oko 400 naslova. Neki od njegovih najvažnijih projekata sigurno su Povijest hrvatske književnosti, Rječnik hrvatskog jezika, Rječnik stranih riječi Vladimira Anića, a mnogi će ga pamtiti i kao suautora Hrvatskog enciklopedijskog rječnika.

Zajedno s bratom i nekolicinom suradnika iz “Cankarjeve založbe” gdje je u to vrijeme bio zaposlen zajedno s Vladom Gotovcem i Božom Kovačevićem, 1989. godine osniva HSLS, prvu hrvatsku političku stranku, te je imenovan i njenim predsjednikom. Tu je dužnost obnašao sve do veljače 1990. godine kada ga zamjenjuje Dražen Budiša. Predsjedavao je i Židovskom općinom Zagreb i Kulturnim društvom Miroslav Šalom Freiberger, a kasnije i židovskom vjerskom zajednicom “Beth Israel”. Pokretač je časopisa za kulturu demokracije “Erazmus” u kojemu je bio i glavni urednik.

Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća otvoreno se protivio autoritarnoj politici prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, upozoravajući na porast govora mržnje i posljedice procesa privatizacije. Upravo u njegovom Erazmusu objavljen je 1993. godine zahtjev nekolicine intelektualaca za Tuđmanovom ostavkom.

Za Tuđmana je isticao kako se radi o osobi koja je više političar nego povjesničar, te da povijest interpretira prema svojim političkim nazorima, kao i to da Tuđman nikada nije prihvaćao ustaštvo, iako je koketirao s nekim velikohrvatskim idejama,

„Tuđman je imao jedan jedini jasan cilj: samostalna Hrvatska i on na čelu države. Za volju tog cilja bio je spreman na beskrajna laviranja. Pravio je kompromise i s ustaškim elementima, ali ustaša nije bio. Sjećam se, kad je početkom devedesetih prikazan onaj film o Bruni Bušiću, koji je bio proustaški intoniran, zatražio sam prijem kod predsjednika države. U razgovoru, na moja upozorenja, Tuđman je lupio šakom po stolu i rekao: ‘Slavko, dok sam ja tu, ustašluk neće proći’“, prisjetio se jednom prilikom Goldstein.

Među ostalim, Goldstein je obnašao i dužnost Savjeta “Spomen područja Jasenovac”. Upravo je tema Drugog svjetskog rata dobar dio njegovog života bila u njegovom fokusu. Prije ravno deset godina objavio je knjigu “1941. – Godina koja se vraća” za koju je nagrađen Kiklopom za publicističko djelo godine, a četiri godine kasnije zajedno sa sinom Ivom Goldsteinom, poznatim povjesničarom, i knjigu “Jasenovac i Bleiburg nisu isto”.

“Zaslijepljeni nacionalizam najveća je štetočina vlastitoj državi i narodu”, napisao je u svojoj knjizi Goldstein, a kasnije prilikom jednog razgovora s Dragom Hedlom, objasnio je kako je recidiv totalitarizma pozdrav “Za dom spremni”. Inače 2015. godine Goldstein se usprotivio inicijativi da se pozdrav “Za dom spremni” uvede kao službeni pozdrav u Oružanim snagama Republike Hrvatske, a tada je isticao da ne bi mogao živjeti u Hrvatskoj ukoliko bi se taj pozdrav uveo u vojsci, školama ili drugim državnim institucijama.

Razgovarajući s Hedlom u spomenutom intervjuu na temu jačanja eksretemizma u Hrvatskoj rekao je i ovo: “Politika je ne samo odgovorna za pojave koje danas imamo, nego ona zloupotrebljava te stare boli da bi ostvarila političke bodove. A to je na granici zločina, neću reći kriminalnog, nego društvenog i moralnog zločina. Politika je najsposobnija i ima najviše moći da to prebrodi i to se negdje uspijeva.”

U jednom drugom intervjuu, odprije godinu i pol, na primjedbu novinara Borisa Pavelića kako se tadašnja atomsfera u Hrvatskoj sve češće uspoređuje s atmosferom tridesetih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj, Goldstein je rekao ovo: “Racionalan sam čovjek, imam blizu 88 godina, i smireno razmišljam. Znam da se ondašnje zlo u ondašnjim razmjerima ne može ponoviti, ali alergičan sam na simptome i recidive.”

“Bio sam partizan. Toga se nikako ne odričem, naprotiv. Ali baš zato, u ovakvim diskusijama, volim pomesti i s naše strane. Jugoslavenska je vlast predugo zabranjivala slobodnu interpretaciju naše bliže prošlosti i nametala propagandu. Smijem reći da sam bio među prvim bivšim partizanima koji je javno progovorio i o našim grijesima. U mojoj knjizi ‘1941. – godina koja se vraća’ napisao sam da smo znali pobijediti, ali da nismo znali biti dobri pobjednici. Provala jednostranih desničarskih interpretacija djelomično je posljedica tih, ‘naših’, dugogodišnjih zabrana. Ali danas, pravu istinu suzbija desnica, čineći još goru grešku nego što ju je činila jednopartijska Jugoslavija”, istom prilikom je ustvrdio odgovarajući na pitanje o valu proustaškog revizonizma.

neznase.ba