Trgovišće maršala Tita

Nakon što se u samoponižavajućem obratu odrekao Titovog trga, zagrebački gradonačelnik sigurno se neće odreći Hasanbegovićevih pet ruku u Skupštini. Hasanbegović i Esih sa svojih su desetak posto glasova došli u poziciju da mogu nesmetano preorati kulturno polje glavnog grada, a oni takvu priliku neće propustiti.

Piše: Ivica Đikić

Trg maršala Tita nestat će iz centra Zagreba zbog političke kratkovidnosti, odsustva ikakvog sustava vrijednosti, međusobnog držanja u šaci i osobnog vlastohleplja dvojice najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj: premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića i zagrebačkog gradonačelnika te šefa Stranke rada i solidarnosti Milana Bandića. Što god Plenković napravio do kraja svoje političke karijere – a dosad nije napravio gotovo ništa vrijedno spomena u pozitivnom kontekstu, izuzev samog osvajanja premijerskog položaja – on je samog sebe osudio da bude upamćen po tome što je, čuvajući svoju poziciju i pokušavajući ideološki balansirati, bio suučesnik u revizionističkom pohodu Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih, ljudi koji svoju političku platformu otvoreno baziraju na radikalnom otklonu Republike Hrvatske od antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu. A uklanjanje Tita iz imena jednog važnog zagrebačkog trga nije ništa drugo nego to: hrvatsko, sad i formalno i simbolički upečatljivo, zauzimanje distance prema Narodnooslobodilačkoj borbi, a distanca se zauzima na zahtjev, zasad ipak marginalne, političke grupacije okupljene oko sentimentalnosti spram kvislinške Nezavisne Države Hrvatske i oko osjećaja da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu poraženi, i to poraženi nezasluženo i nepravedno, što ih čini moralnim pobjednicima. To je – uz golo održanje na osvojenoj funkciji – dosad najkonkretnije političko postignuće Andreja Plenkovića, čovjeka koji misli da mu je recept za političku dugovječnost i za politički uspjeh pomicanje HDZ-a prema centru i umjerenjaštvu, ali tako da istovremeno ostane i na najcrnjoj desnici i na nazadnjačkim pozicijama. Taj eksperiment ne može dugoročno završiti dobro ni za društvo, ali ni za Plenkovića.

Milanu Bandiću i njegovoj družini, s druge strane, hitno treba funkcionalna gradska vlast da bi se mogle ‘završavati kombinacije’, što je neostvarivo bez sedam HDZ-ovih i pet Esih-Hasanbegovićevih ruku u Gradskoj skupštini. Gradonačelnik je do ponedjeljka bio čvrsti zagovornik ideje da se o imenu Trga maršala Tita trebaju izjasniti građani Zagreba na referendumu, za što Zlatko Hasanbegović nije htio ni čuti, svjestan da bi referendum teško uspio ostvariti njegovu fiksaciju, no Bandić je onda, uz savjetničku pomoć onih koje mora slušati, izračunao da je ipak mudrije popustiti zadrtom Hasanbegoviću nego izazvati nove izbore za Gradsku skupštinu. ‘Kampanja za te nove izbore vodila bi se isključivo oko imena Trga maršala Tita, a to bi jako odgovaralo stranci Hasanbegovića i Esih, i nikako ne bi išlo u korist Bandiću i HDZ-u. Bandić i HDZ, ako su željeli sastaviti vlast, nisu imali izbora nego pristati na ultimatum krajnje desnice. Sad će se i on i HDZ potruditi da u cijeloj toj priči prođu sa što manje političke štete, ali bojim se da podcjenjuju Hasanbegovića’, kaže nam sugovornik iz Bandićevog bližeg okruženja.

Zaslijepljen potrebom da smjesta formira vlast i da nastavi delati, Bandić ne vidi da je počinio neprocjenjivu društvenu štetu i pogazio vlastitu riječ, a da zauzvrat nije dobio nikakvu garanciju stabilne i funkcionalne gradske vlasti. ‘Ovo je bio tek naš preduvjet. Sada su pred nama pregovori o formiranju koalicije, a u sklopu njih mora se dogovoriti jasna raspodjela nadležnosti’, izjavio je ozareni Hasanbegović nakon što je gradonačelnik svečano obznanio da se odriče i Tita i referenduma o imenu trga u zamjenu za većinu u Skupštini. To znači da natezanje oko koalicije, u kojoj će sudjelovati i HDZ, tek započinje te da je Hasanbegović osvijestio kakvim ucjenjivačkim potencijalom raspolaže: on i ne skriva da te resurse kani iscrpiti do krajnjih granica. Tražit će od Bandića da mu na razini Zagreba prepusti ono što mu je Tomislav Karamarko prije godinu i pol bio prepustio na nacionalnom nivou, a to je uspostavljanje ‘nove nacionalne paradigme’, to jest zavođenje domoljubnog i filoustaškog terora u kulturnom i znanstvenom stvaralaštvu te u javnom životu, pri čemu se stvarni motivi i porivi krijumčare pod krinkom borbenog antikomunizma i antijugoslavenstva. Hasanbegović će nesumnjivo zahtijevati presudni utjecaj na imenovanje gradskih ulica i trgova, kao i na krojenje gradske kulturne politike, a Bandić mu taj zahtjev teško može odbiti, premda je glavnu ulogu u oblasti kulture namijenio Milani Vuković-Runjić, istaknutoj članici svoje stranke. Nakon što se u samoponižavajućem obratu odrekao Titovog trga, zagrebački gradonačelnik sigurno se neće odreći Hasanbegovićevih pet ruku u Skupštini, dakle neće ostati bez većine, zato da bi zaštitio kulturni život glavnog grada od ideološkog i ličnog osvetništva jednog čovjeka zadojenog mržnjom i doživljajem samog sebe kao nekoga kome je ovo društvo, zbog političkih stavova i obiteljske historije, nešto uskratilo, pa je sad došlo vrijeme za namirenje isfabriciranih dugova u neartikuliranom bijesu. Pad ploče s natpisom Trg maršala Tita izazvat će domino-efekt, s tim da žrtve neće biti samo simboličke, nego i sasvim stvarne, kad je primjerice riječ o ionako sistemski samljevenoj alternativnoj kulturi u Zagrebu, ali i o gradskim kulturnim ustanovama.

Hasanbegović i Esih bit će Milanu Bandiću ono što je Most bio Karamarku i Plenkoviću, samo u mnogo tvrdoglavijoj i ideološki fiksiranijoj verziji. Bandić će morati pristajati na sve, naročito u prvih nekoliko tjedana i mjeseci, što bi Zagreb moglo praktički preko noći pretvoriti u bastion desničarskog iživljavanja nad neistomišljenicima u području kreativnog stvaralaštva i nevladine scene. Bandić nije netko tko se tome može oduprijeti, jer su svi njegovi potezi vođeni samo dvama svetim ciljevima: da zadrži vlast i da izbjegne život iza rešetaka. A kad je tako, on neće poduzimati ništa što mu može ugroziti ostvarenje tih ciljeva: Hasanbegović i Esih, sa svojih desetak posto glasova na izborima, došli su tako stjecajem okolnosti u poziciju da mogu nesmetano preorati kulturno polje glavnog grada, a oni takvu priliku neće propustiti.

Zašto je Andreju Plenkoviću i HDZ-u potrebno aktivno sudjelovanje u ovoj retrogradnoj vladajućoj kombinatorici s Bandićem i Neovisnima za Hrvatsku? Zašto mu je potrebno aktivno učešće u savezu u kojem će ritam udarati Zlatko Hasanbegović, koji se odmetnuo od HDZ-a jer ga je Plenković marginalizirao, i koji otada ne prestaje s napadima na premijera i HDZ? Zašto i sebe i HDZ dovodi u položaj opslužitelja Hasanbegovićevih provokacija i opasnih hirova?

Ponajprije stoga što Plenkoviću bez parlamentarnih zastupnika koje kontrolira Bandić dolazi u pitanje većinska podrška u Saboru koju je jedva uspio okupiti: šef HDZ-a neće tako lako dopustiti da mu odjednom krahira operacija u koju je investirao toliko truda i toliko obraza, a pristajanje na ponižavajuću koaliciju u Zagrebu, uključujući i brisanje Titovog imena, nikakva je cijena u odnosu na ono što je premijer spreman platiti da bi opstao na sadašnjoj funkciji. On je, uostalom, dao ruku za promjenu naziva trga, premda njegovo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima od Drugog svjetskog rata do proglašenja neovisnosti, osnovano prije četiri mjeseca i zaduženo da donese političko-povijesni pravorijek o fašizmu i antifašizmu, još nije ni započelo djelovati. A kao što je Hasanbegović svjestan svog ucjenjivačkog potencijala u odnosu na Bandića, tako je i Bandić svjestan da raspolaže efikasnim saborskim mehanizmom za privođenje Plenkovića konstruktivnoj suradnji. Ako niste primijetili, jedini neucijenjeni u ovoj priči jest Hasanbegović.

Drugi, društveno zloćudniji, razlog Plenkovićevom pristajanju na ulični obračun s antifašizmom jest u onome što rekosmo pri početku ovog teksta: on gura HDZ prema centru, ali tako da istovremeno ostane i na desnom centru i na radikalnoj desnici. On je dao zeleno svjetlo za odstrel Josipa Broza zato da bi sebi stvorio alibi za vjerojatno uklanjanje HOS-ove ploče s uklesanim ‘Za dom spremni!’ postavljene u Jasenovcu, blizu mjesta gdje je tokom Drugog svjetskog rata postojao ustaški koncentracijski logor, također prije nego što se o tome izjasnilo rečeno Vijeće za suočavanje s prošlošću. Tako, eto, Andrej Plenković zamišlja vođenje politike: za njega je to djelatnost u kojoj se zarad ubiranja glasova i obrane vlasti uspostavlja jednaka distanca prema Narodnooslobodilačkoj borbi i Titu s jedne strane, te Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Paveliću s druge. Takvo distanciranje, naravno, znači vodu na mlin onima koji ne mogu prežaliti ustaški poraz i znači nastavak trovanja društvene atmosfere izjednačavanjem dobra i zla.

Andrej Plenković misli da u isto vrijeme može pokrivati čitav svjetonazorski spektar, da može biti liberalan poput HNS-a i nekih manjinskih zastupnika i nacionalistički nastrojen poput Hasanbegovića i Glasnovića: malo jedno – malo drugo, od prilike do prilike, od potrebe do potrebe. To je politika koja ne vidi dalje od vlastite fotelje i privilegija. To je politika koja ne mari za principe i vrijednosti, jer sve su kombinacije moguće ako odbacimo stavove, ako smo istovremeno, u političkom pogledu, i sve i ništa, i ako je bezuvjetno participiranje u vlasti jedina misao vodilja. To je politika koja Hrvatsku tjera na postojano tapkanje u mjestu. To je srž politike stabilnosti o kojoj premijer Plenković ne prestaje govoriti kao o vrhovnoj društvenoj vrijednosti.

Novosti