Top lista Titoista: Ovi hrvatski desničari obožavali su Maršala

Ako samo malo začeprkamo po biografijama najglasnijih “domoljuba” i Hrvatina, vrlo brzo ćemo doći do zaključka da je većina njih pripadala komunističkoj partiji, odnosno, Savezu komunista. Komunisti, titoisti, maoisti, trockisti – nema čega nije bilo!

Piše: Boris Rašeta

Ovih dana veliki je šok izazvalo otkriće da je Mladen Pavković, šef braniteljske udruge Podravke, kao mladi, perspektivni novinar pisao za partijski list Komunist, dok je Tita smatrao najvećim genijem naših naroda i narodnosti u stoljetnoj perspektivi. Pavković smatra da je riječ o državniku “koji je ispisao najslavniji dio naše povijesti…” i “jednom od najvećih državnika našeg vremena” za kojim ucviljeni narod masovno plače.

Treba – poručuje Pavković – odlučno nastaviti Titovim putem… Kolone ispred njegova svetog groba bit će neprekidne, misli koprivnički novinar, suradnik partijskog glasila Komunist u kojega pristup, doista, nije imao svatko.

– Ja sam isto kao i vi. Vi ste isto bili komunjara pa ste sad na drugoj strani. Ta ’90 je bila presudna za Hrvatsku. Svi smo tad imali priliku da se ukrcamo u vlak doktora Franje Tuđmana. Tko je ušao u taj vlak 1990. godine, taj se borio za hrvatsku državu. Naš život kreće od 1990. godine – odgovorio je Pavković novinarima Lupige na pitanje kako je došlo do njegovog obrata.

U intervjuu sa Marijanom Todorićem, potpredsjednikom uprave Podravke 80-ih godina, Pavković postavlja sljedeća pitanja:

“Dugo godina ste član Saveza komunista, kako nekada, a kako danas gledate na tu organizaciju? Što se izmijenilo u Savezu komunista? Koliko članovi osnovnih organizacija Saveza komunista raspravljaju o najbitnijim problemima iz života svoga kolektiva? Kako danas gledate na mlade komuniste?”

Na nešto višoj idejnoj razini bio je dr. Zvonimir Šeparović, Tuđmanov ministar vanjskih poslova i pravosuđa te predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, koji je nakon smrti ‘najvećeg sina naših naroda i narodnosti’ napisao potresan nekrolog:

– Govoriti o veličini Titova djela isto je što i baviti se našom poviješću, stvarnošću i budućnošću ili, kako reče Krleža, kada je riječ o Titovoj smrti, treba reći da nema takve posmrtne počasti koja bi znala odraziti simbolično značenje njegove pojave među nama. Bio je sretan čovjek. Nijednog trenutka nije posumnjao u svoje ideale, a ostvario ih je više od svega o čemu su pokoljenja naših pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštala vjekovima – napisao je Šeparović, pa nastavio.

– Iz mnoštva mogućih pristupa Titovu djelu i životu, za mlade generacije od posebne je vrijednosti ukazati na moralni integritet Titove ličnosti. Za mlade pravnike može biti korisno ukazati na Titovo poimanje zakonitosti i odgovornosti u današnjem svijetu. Tito, koji se cijeli život borio “po crti svog moralnog uvjerenja”, pokazao je kako se u nevoljama, u ratovima, pred klasnim neprijateljem, pred nadmoćnim silama, pred strahotnim prijetnjama apokaliptičnoga uništenja ovoga našeg svijeta samo snagom vlastitoga uvjerenja, vjerovanja u svoj narod, svoju klasu, u pravdu, u mir može ući u povijest svijetla obraza s dubokim tragom što ga je ostavio u svom narodu i u svijetu u kojem je živio – dodao je u vidnom stvaralačkom zanosu.

Tito je – zaključio je Šeparović – takva neponovljiva ličnost, kao konkretni čovjek u ovom našem podneblju koji je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da unaprijedi samosvijest i afirmira univerzalni humanizam.

– Moralni integritet Tita bio je takav da je humano postupao ne samo prema prijateljima, nego i neprijateljima, pa čak i zarobljenima – napisao je 80-ih godina doktor Slaven Letica, čovjek, drug i komunist prije nego što je postao Tuđmanov savjetnik, član Hrvatske stranke prava te zakleti antititoist.

– Veličina Titove narodnooslobodilačke borbe, njezin duboko humani sadržaj i inspirativna snaga odgledaju se u cijelom svom toku i trajanju, a naročito u najhumanijoj borbi u povijesti – borbi za ranjenike i tifusare na Neretvi – upravo u odnosu prema ranjenim i oboljelim drugovima. (…)

Motivacijska snaga odnosa prema bolesnima i ranjenima izvirala je iz spoznaje svakog borca da je svaki čovjek vrijedan najveće žrtve, iz spoznaje i osjećaja sigurnosti svakog partizana da i on sam u sličnim okolnostima neće nikada biti prepušten milosti sudbine i neprijatelja. Duboko humani i vojnički genijalan Titov odnos prema ranjenim i oboljelim partizanima, narodu, pa i zarobljenom ili ranjenom neprijatelju, doveo je do potpune identifikacije vojske s narodom i naroda s Titom. Odnos Tita i njegovih boraca prema ranjenicima i bolesnima bio je, jest i bit će inspiracijom i mjerilom etičnosti u svakom ratovanju i u općem odnosu prema bolesnom i nemoćnom čovjeku – opisao je Letica početkom 80-ih tražeći da se bolnica u zagrebačkom Blatu nazove ‘Maršal Tito’.

Profesor Ivo Banac nije slavio Tita – taj mu je bio prevelik desničar – ali je kao sljedbenik Progresivne radničke partije obilato citirao Lenjina, Staljina i Mao Zedonga, ljevičara koji je Deng Xiao Pinga poslao na rad u tvornicu traktora kad je počeo hvaliti tržišne mehanizme.

– Sa velikim sam zanimanjem – piše Banac svojedobno – pročitao autora T. H. Andrea i njegovu ponovnu procjenu ‘naših’ teza da je ‘svaki nacionalizam reakcionaran’.

– U odgovoru gospodinu Andreu, želio bih, prije svega, istaknuti, da taj stav nije vlasništvo Progresivne radničke partije (PLP) niti ga je ista izmislila. Marksisti-lenjinisti su oduvijek isticali tu tezu. Činjenica da se tu tvrdnju sad općenito osporava među našim revolucionarima samo pokazuje ogromnu snagu revizionizma unutar pokreta, u zemlji i u inozemstvu. Lenjin je rekao da je ‘cijeli zadatak proletarijata u nacionalnom pitanju ‘nepraktičan’ sa stajališta nacionalističke buržoazije svake nacije, jer, budući se suprotstavlja svakom nacionalizmu [opaska autora, 1.8.], proletarijat zahtijeva ‘apstraktnu’ jednakost, zahtijeva da, u principu, ne bude nikakvih privilegija, pa makar i neznatnih’. Staljin je, pak, rekao da ‘ponekad buržoazija uspijeva uvući proletarijat u nacionalni pokret, i tada nacionalna borba izvana dobiva obilježje općenarodne. No tako je samo izvana, u biti je to uvijek buržoaska borba, ona koja je u korist i za profit, uglavnom, buržoazije’. Nacionalizam je buržoaska ideologija koja je nastala u vrijeme buržoaskih revolucija, u vrijeme kad je buržoazija bila progresivna klasa u borbi protiv feudalizma. Ono što je osnovno u članku gospodina Andrea je njegova teza da su ‘neki suvremeni nacionalistički pokreti progresivni, u današnjim povijesnim uvjetima’. Što je nacionalizam? Je li to ideologija koja je iznad klasa? Da li se suprotstavlja marksističkoj tvrdnji Mao Ce Tunga da je u klasnom društvu ‘svaka misao, bez izuzetka, označena oznakom klase’? Naravno da ne! Nacionalizam je buržoaska ideologija koja je nastala u vrijeme buržoaskih revolucija, u vrijeme kad je buržoazija bila progresivna klasa u borbi protiv feudalizma. Nacionalizam smatra da pripadnici nacionalne skupine, bez obzira kojoj klasi pripadaju, imaju, prema riječima gospodina Andrea, ‘zajednički integritet’ koji je jači od veza među radnicima različitih nacija – tvrdio je Banac.

Zdravko Tomac, Račanov potpredsjednik Vlade i Tuđmanov protukandidat na predsjedničkim izborima 1997., pola života slavio je komunizam. Radio je u uredu Jakova Blaževića, tužitelja blaženog Alojzija Stepinca, kojega su strpali u zatvor. Tomac je sve do zadnjih dana Jugoslavije bio ideolog i zagovornik jugokomunističke diktature. U jednom tekstu koji je nastao u osvit suverene Hrvatske, Tomac piše:

– Od odluka AVNOJ-a do Ustava iz 1974. u izgradnji ustavnog sistema postoji kontinuitet temeljnih opredjeljenja, kontinuitet ostvarivanja revolucionarnog programa socijalističke revolucije (socijalističko društveno uređenje zasnovano je na demokraciji, proširivanju i širenju slobode oslobođenjem rada, nacionalna ravnopravnost i bratstvo i jedinstvo, federativno uređenje, samostalnost i samosvojnost u međunarodnim odnosima, vodeća i integrirajuća uloga Saveza komunista Jugoslavije – pisao je.

Nakon završetka Račanove Vlade, Tomac je doživio državotvorno prosvjetljenje i preobraćenje te je rado viđen u HDZ-ovim izbornim stožerima te na domoljubnim tribinama u društvu Miroslava Tuđmana, Ive Banca, Zvonimira Šeparovića, Josipa Jurčevića…

24sata

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here