Tko tu koga… tuče?

Mnogo toga ne razumijem na ovome svijetu, ali neke stvari bih rado volio saznati. Na primjer: Kolika faca moraš biti da bi nekoga pretukao iz obijesti? Koliko hrabar moraš biti da bi se upuštao u bokserske egzibicije s djecom, ženama i starcima?

Već par dana gledam kako će se razviti situacija oko pretučenog mladića u Širokom Brijegu.

Iako se sve dogodilo prije više od mjesec dana, još se uvijek ništa ne zna. Nemamo previše informacija iz dva razloga; 1. živimo u medijskoj blokadi, karakterističnoj za antidemokratska i totalitarna društva, u kojima se neke stvari ne smiju znati; 2. ljudi se previše ne interesiraju, jer se to nije dogodilo njihovoj djeci, pa ih, jednostavno rečeno, boli briga. Uglavnom, da nema društvenih mreža (koja su izvan kontrole) i par pojedinaca, tek se onda ništa ne bi znalo.

Jedina poznata informacija, koja kriomice kruži po kuloarima, glasi: pretukli su ga sinovi lokalnih tajkuna. Iako je svakome njegova muka najteža i najbliža, zločin u Širokom Brijegu nije usamljen. Slično se dogodilo i u Tesliću (Bogdan Rakić) i u Sarajevu (mladić pretučen na izlasku iz noćnog kluba). I to po sličnom scenariju sa „zlatnom mladeži“ u glavnoj ulozi. A osim sličnog scenarija, u obadva slučaja cijeli grad priča o potencijalnim napadačima, ali samo na kafanskim mjestima, a ni na koji način ne reagiraju. Veći razlog od nezainteresiranosti (jer nije njihovo dijete) je taj što „ne smiju“. S mišlju – ovo je mala sredina, svatko svakoga zna, ostat ću bez posla, ne želim se miješati i sl., sudjelujući na taj način indirektno u ovom brutalnom činu.

Pod “zlatnom mladeži” podrazumijevamo djecu ili potomke uglednih (u našem slučaju: hercegovačkih) roditelja, koji su imali tu sreću da su za vrijeme društveno-političkih promjena bili blizu onih koji su predvodili “promjene” (čitaj: društvenu pljačku) te na taj način egzistencijalno osigurali i sebe i svoje potomstvo do trećeg pokoljenja.

Da bi stvari bile jasnije, potrebno je ovaj termin “zlatna mladež” shvatiti u posprdnom kontekstu. Uz par časnih iznimki, ova djeca ne bi trebala nikome biti uzor. Riječ je o ljudima koji se ne mogu pohvaliti ni kvocijentom inteligencije potrebnim za puko preživljavanje. Iako su više-manje svi završili fakultete ili uspješno “studiraju”, a neki od njih čak briljiraju i na improviziranim doktorskim studijima, vjerojatna je činjenica da su u životu pročitali jedino juhu s tjesteninom u obliku slova.

Kad se napravi odmak od vatrene obrane ionako ugroženog “hrvatstva” u BiH koju – usput rečeno – upravo predvode pripadnici ili wanna-be članovi “zlatne hercegovačke mladeži”, bode u oči obijesno ponašanje mladih prijestolonasljednika. Nečasno je i nemoralno da se čak i djeca od 18 godina časte skupocjenim igračkama, bijesnim autima, zabavljaju po vikendicama po Blidinju i Kupresu te organiziraju privatne zabave za „upper class“ (čitaj: skorojeviće) po međugorskim restoranima, dok ljudi koji su prisiljeni raditi za njihove roditelje, nemaju prilike uživati u ovom mafijaško-političkom kajmaku te jedva krpaju kraj s krajem.

Automobili, najnoviji mobiteli, skupa odjeća, brdo (nezasluženog) novca – sve ovo za zlatnu mladež zvučnih hercegovačkih prezimena nije luksuz nego neophodan statusni simbol za uvježbavanje uloga budućih hercegovačkih političara, odvjetnika, doktora i biznismena.

Možda sam u krivu i možda se odgovor krije u onoj narodnoj izreci: „Ima se – može se.“ Ili: „Dok pop masla ima, i guzicu njime maže.“ Sve se to lako može povezati s onom modernom izrečicom: “Bolje džaba sjediti, nego nešto pametno raditi.” I tako lako dobijemo našu stvarnost. Nije agresivna i bahata „zlatna hercegovačka mladež“ pala s Marsa. Oni su ipak produkt ovog i ovakvog društva.

Većina onih koji se sada kao zgražaju nad ovim događajima, do jučer su bili spremni donirati vlastiti bubreg samo da budu viđeni u njihovom društvu. Ubi nas licemjerje i dvoličnost više nego promaja.

Evo sve, ali meni nije jasno zašto policajci konačno nešto ne poduzmu po pitanju ovog slučaja u Širokom Brijegu? Zašto nisu istražili okolnosti pod kojima je mladić stravično pretučen? Zašto nisu ispitani svi sudionici rođendanske zabave? Zašto se s tim odugovlači već mjesec dana?

Pitam se naglas jesu li policajci uopće svjesni da ih narod plaća i da bi oni trebali služiti narodu? Oni su tu da bi štitili narod od nasilnika, divljaka, kriminalaca i bivših policajaca. Ili ih možda oni više plaćaju? Bilo kako bilo, stvarno ne razumijem njihovu nezainteresiranost za nevolje običnog čovjeka. Gdje su ti prijatelji s rođendanske zabave, kako oni ne reagiraju? Institucije nikada nisu ni funkcionirale, to je već jasno. No, što je s mladima?

Puno sam radio s mladima i zgrožen sam količinom agresije i nasilja među njima. Pitam se samo jesu li roditelji tih zlostavljača svjesni da bismo svi trebali odgajati mlade da prikladno funkcioniraju u društvu, da imaju neku svrhu i da pridonose nečim pozitivnim? Kako je uopće moguće da jedan roditelj ignorira stravično ponašanje svoje djece? Ili s njim nije upoznat ili mu je takvo ponašanje prihvatljivo?

Bilo kako bilo, stravičan slučaj nasilja u Širokom Brijegu je poraz cijelog društva u zapadnoj Hercegovini. Ako se ono uopće može nazvati društvom.

U svakom slučaju, svu ovu gadljivost kapitalističkog zadaha u državno-upravnoj boci licemjerja i morbidnost duha koji iz te boce izlazi, bez da ga ADZ pozove, što je – mora se priznati – nečuvena drskost, teško je riječima opisati.

Dalibor Milas

dalibormilas.com

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here