Tito u kontejneru

Iako važi za najčuvenijeg američkog diplomatu prošlog stoljeća, ime Averella Harrimana (1891-1986) je prosječnom čitaocu ovdašnjih novina vjerovatno potpuno nepoznato. Njegova političko-diplomatska karijera je toliko fascinantna da to danas izgleda gotovo nezamislivo.

Piše: Gojko Berić

Prije mnogo godina, čovjek koji je bio na Jalti sa Rooseveltom, Staljinom i Churchillom, sjedio je ispred mene sa svojom mnogo mlađom suprugom na jednom ljetnom koncertu u Dubrovniku. Bio je predmet opšte pažnje. I danas vidim njegovu mršavu, blago pogurenu figuru u bijelom odijelu. Harriman je na posredan način imao vezu sa događajima u Bosni i Hercegovini iz devedesetih godina, jer je “izmislio” Billa Clintona, koji će postati američki predsjednik i okončati rat u Bosni. Clinton mu je vratio dug tako što je Pamelu Harriman imenovao za ambasadoricu u Francuskoj. Dvije godine kasnije Harrimanova je prisustvovala potpisivanju Dejtonskog sporazuma u Parizu. Ona je svom biografu Kristopheru Ogdenu pričala o susretu s Titom: “Kad gledam jugoslovensku tragediju, razmišljam o onom što mi je govorio Tito. Bila sam s mojim mužem Harrimanom na proputovanju kroz Beograd, šest mjeseci prije Titove smrti. Prešli smo na škakljivu temu: ko će ga naslijediti. Tito se razljutio: ‘Vi ne razumijete. Poslije mene će nastati haos! A ja ne mogu ništa da učinim! Ja sam došao na vlast tokom rata. Oko sebe sam ujedinio partizane različite nacionalne pripadnosti. Više se nikad tako nešto neće dogoditi’. Nažalost, bio je u pravu.”

Ali, koliko god Tito, što se tiče haosa i raspada Jugoslavije, bio vidovit, teško da je mogao i zamisliti da će jednog dana, u antikomunističkoj kampanji protjerivanja njegovog imena iz javnih prostora države koju je stvorio, simbolički završiti u kontejnerskom smeću! A i to se, eto, desilo. U novinama je prije nekoliko dana osvanula vijest: “Ploča s natpisom Trg maršala Tita bačena u kontejner za smeće”. Iz nje doznajemo da se ploča nalazila na zgradi centralnog zagrebačkog trga i da se incident dogodio nakon što je gradonačelnik Zagreba Milan Bandić pokleknuo pred zahtjevima desničara i najavio preimenovanje pomenutog trga u Trg Republike Hrvatske. Vijest je plasirana skromno i bez komentara, u skladu sa stigmatizacijom Titovog imena u desničarskoj Hrvatskoj. Milan Bandić, Hercegovac koji je godinama neprikosnoveni “kralj Zagreba”, jednom ili dvaput godišnje nosi u ruci crvenu ružu u slavu antifašizma, a ostale dane koketira sa radikalnim desničarima. Istina je da, s moralne tačke gledišta, kameleon Bandić zaslužuje prezir, ali ne treba zaboraviti da je on tek jedinka u ogromnoj koloni konvertita koji su, nakon pada komunizma, pretrčali s jedne strane ulice na drugu i stali pod nacionalističke zastave. Takvi će izdati i rođenu majku ako će im to donijeti neku korist. Što se toga tiče, nisu pogriješili – većina ih se obogatila bez muke i motike, pljačkajući državu u čiji su prosperitet generacije ulagale znanje i trud. Više od četvrt stoljeća posmatram kakav moralni jad demonstrira taj antinarodni i antigrađanski korpus crnih i crvenih prevaranata i jedino što, poslije svega, mogu da zaključim jeste da su ljudi odvratni! Konvertiti me najviše nagone na ovaj izljev bijesa, bilo da je riječ o lažnim demokratima ili lažnim vjernicima. Uostalom, stara je to priča. Hitler je najlakše od komunista pravio fašiste. Uz njihovu pomoć je i došao na vlast.

U zemljama koje su izašle kao pobjednice iz Drugog svjetskog rata, antifašizam je važan dio njihovog nacionalnog identiteta. Zlo je pobijeđeno uz strašne žrtve. Različite oznake na vojničkoj uniformi ili tenku nisu bile nikakva prepreka da Rusi, Amerikanci, Englezi i Francuzi zajedno defiluju Crvenim trgom u Moskvi, obilježavajući Dan pobjede nad fašizmom. Narodi bivše Jugoslavije su, u većoj ili manjoj mjeri, takođe bili na pobjedničkoj strani, ali oni, pod maskom izjednačavanja svih totalitarizama, praktično odbacuju vlastiti antifašizam kao suvišan prtljag. Agresivna revizija istorije na Balkanu postala je nezaustavljiva. Ključnu ulogu u tome igraju korumpirani istoričari, upleteni u unosnu moralnu trgovinu, koji o antifašističkoj prošlosti pišu sa pozicija klero-nacionalističke vlasti. Ne bih vukao paralele između jedne, druge ili treće zemlje, između četništva i ustaštva, ideologija koje su jedna drugoj jako bliske. Povod za ovu kolumnu je stanje duha u Hrvatskoj u kojoj je ona nesretna ploča sa Titovim imenom završila u kontejnerskom smeću, kao najprimitivniji izraz ostrašćenosti radikalne desnice i dokaz da je mržnja njena jedina hrana i jedini smisao njenog postojanja. I dok Tito nestaje sa ulica i trgova hrvatskih gradova (uskoro će nestati i sa glavnog trga u Karlovcu), niču spomen-ploče ustaškim glavešinama i koljačima. Slušajući šta na tu temu govore i pišu neki hrvatski intelektualci, falsifikatori povijesti, njihov zarobljeni um doima se tragikomično. “Osveta poslije 1945. bila je gruba i pretjerana u svim zemljama. Samo što ponašanje ratnih pobjednika nipošto ne znači da je antifašizam negativan”, kaže povjesničar i ljevičar Tvrtko Jakovina, jedan od rijetkih koji se suprotstavljaju brutalnom falsificiranju istorije. Da podsjetimo čitaoce – pripadnici Pokreta otpora u Francuskoj vršili su pravi lov na kolaboracioniste. Odmah nakon oslobođenja zemlje veliki broj svećenika je osuđen i strijeljan. De Gaulle se tome nije protivio.

U Parizu postoji dvije hiljade spomenika strancima iz raznih perioda. Jedan pariški trg nosi naziv Trg Staljingrad, nazvan poslije rata po staljingradskoj bici, jednoj od najpresudnijih u Drugom svjetskom ratu. Francuzima nikada nije palo na pamet da mu promijene ime. To se zove kultura sjećanja, ali ne na balkanski već na francuski način. “Kad se već odričemo Tita na ulicama, red je da se odreknemo i Istre, Dalmacije i Kvarnera… Žele li da Istra, Kvarner i Zadar budu hrvatski, neka ih desničari iz zagrebačke Skupštine sami osvoje”, piše u kolumni u Jutarnjem listu Ante Tomić, najeksponiraniji antinacionalista među hrvatskim piscima.

Ipak, lucidni kolumnista, pisac romana “Šta je muškarac bez brkova”, napravio je ovdje ozbiljan previd, zaboravivši da su desničari već osvojili gotovo cijelu Dalmaciju, uključujući i nekada crveni Split, i da je još samo Istra ostala veća slobodna teritorija.

Oslobođenje