Tinejdžer koji je srušio željeznu zavjesu

Mihail Gorbačov bizarno je Rustovo slijetanje iskoristio za čistku Sovjetske armije, koja mu je smetala u provedbi Perestrojke, a svega dvije godine kasnije bit će srušen famozni Berlinski zid i Evropa će krenuti u novo političko i geostrateško preslagivanje. Rustova mala Cessna 172B što je pobijedila nadzvučne MIG-ove i nuklearne podmornice s bojevim glavama, danas služi kao eksponat u njemačkom tehničkom muzeju u Berlinu, a u muzej je otišao i komunizam.

Piše: Mile Stojić

Za koji dan, točnije 28. svibnja, navršit će se tri desetljeća otkako je njemački sportski pilot Mathias Rust aterirao na Crveni trg u Moskvi. Događaj je tad šokirao cijeli svijet, jer je njemački tinejdžer svojom Cessnom 172B uspio savladati tri sigurnosna prstena sovjetske protuzračne obrane i spustiti se na Krasnaju ploščad, u samo srce Sovjetskog saveza. Bandoglavi njemački mladić postao je tako heroj modernog vremena, čovjek čiji će avijatičarski avanturizam simbolički navijestiti kraj jedne epohe i slom Sovjetskog Saveza, kao moćne sile bipolarnog svijeta.

Realni socijalizam

Događaji koji su se munjevito ređali nakon Rustove avanture dovest će do rušenja tzv. željezne zavjese. Mathias Rust bit će od sovjetskih vlasti osuđen na četiri godine zatvora zbog ugrožavanja javnog reda, pa pušten nakon četiristo trideset dana robije. On će pohitati u nove životne avanture, od Sovjeta porobljene evropske zemlje pohrlit će u zagrljaj zapadnjačkoj braći. Sovjetski savez je, kao i sva ostala velika carstva propao, jer je odlučio da propadne. Jedna zemlja u razvoju, kako je to rekao tadašnji njemački savezni kancelar Kohl, natjecala se u vojnom i nuklearnom naoružanju, dok je njeno stanovništvo žudilo za žvakaćim gumama i malim kućanskim aparatima.

Sovjetski savez je, kao i sva ostala velika carstva propao, jer je odlučio da propadne. Jedna zemlja u razvoju, kako je to rekao tadašnji njemački savezni kancelar Kohl, natjecala se u vojnom i nuklearnom naoružanju, dok je njeno stanovništvo žudilo za žvakaćim gumama i malim kućanskim aparatima

Mihail Gorbačov bizarno je Rustovo slijetanje iskoristio za čistku Sovjetske armije, koja mu je smetala u provedbi Perestrojke, a svega dvije godine kasnije bit će srušen famozni Berlinski zid i Evropa će krenuti u novo političko i geostrateško preslagivanje. Rustova mala Cessna 172B što je pobijedila nadzvučne MIG-ove i nuklearne podmornice s bojevim glavama, danas služi kao eksponat u njemačkom tehničkom muzeju u Berlinu, a u muzej je otišao i komunizam, kao, s početka dvadesetog stoljeća, najprosperitetnija planetarna ideologija, sa svim svojim uspjesima i pobjedama. Po tko zna koji put praksa je pobila teoriju – sanjano društvo jednakosti i socijalne pravde pretvorilo se u krvavu zbilju gulaga i institucionalnog nasilja i kao takvo nije moglo opstati.

Zemlje tzv. realnog socijalizma, kakve su bile Poljska, Mađarska, Rumunjska i druge članice varšavskog bloka ulaze u proces tranzicije, Česi i Slovaci se mirno razdružuju, a tadašnja najprosperitetnija socijalistička država Jugoslavija početkom devedesetih ulazi u bratoubilački rat i nestaje u plamenu i ruševinama. Nekadašnje njene socijalističke republike postaju samostalne države, od kojih su dvije već članice Evropske unije, a ostale još u stalnim sukobima i tenzijama traže svoje izgubljeno lice. Razumije se da jugoslavenski samoupravni socijalizam nije bio demokratski fundiran, ali Titov “treći put” realizirao se kroz obilje prednosti kao most između dva antagonizirana dijela modernog svijeta. Zamršeni konglomerat različitih nacija, vrlo sličnih po jeziku i načinu života, vezan cementom ideologije, nije odolio iskušenju novih svjetskih promjena.

Bauk nacionalne države

San o demokraciji pretvorio se u noćnu moru, u nacionalizam, kao rak koji nagriza samu supstancu života. Njegove ćelije uništavaju sve ono što su i u duhovnome i materijalnom smislu izgradile generacije, ostavljajući iza sebe samo tragove pustoši, kriminala i mržnje. San o Evropi kao harmonizaciji postojećih suprotnosti, ostvarivao se u nas kroz produbljivanje sitnih razlika. Iz mračnih arhiva probuđena su patuljasta velikodržavlja, koja su pod krinkom rušenja komunizma probudila stare zapretane strasti i atavizme. Jugoslavija je početkom devedesetih potonula u društvenom kaosu, a nove nacionalističke elite taj ratni košmar koristile su prije svega za pljačkanje resursa, velikog bogatstva koje je samoupravni socijalizam izgradio. Bauk nacionalne države kružio je još i kruži Balkanskim poluotokom, bijesneći nad desetinama tisuća još uvijek svježih grobova.

Razumije se da jugoslavenski samoupravni socijalizam nije bio demokratski fundiran, ali Titov “treći put” realizirao se kroz obilje prednosti kao most između dva antagonizirana dijela modernog svijeta. Zamršeni konglomerat različitih nacija, vrlo sličnih po jeziku i načinu života, vezan cementom ideologije, nije odolio iskušenju novih svjetskih promjena

Evo kako je želja za državnom samostalnošću i demokracijom izgledala u Sarajevu početkom devedesetih, prisjeća se književnica Amila Kahrović Posavljak, koja je tad bila djevojčica: “1425 dana opsade, gladi, sahranjivanja drugara i drugarica, straha, granata, gubitaka, sakaćenja, noći u podrumu, nošenja vode na dječijim ručicama, ikara, keksa iz vijetnama, masakara, jeze kad u naselje dođe crveni golf koji je uvijek donosio vijest da je nečiji roditelj poginuo na liniji, salate od radiča iz parka i pite od podbjela od koje boli stomak, rat-arta i dtv škole, nastave u podrumu, poginule i masakrirane djece, loženja parketa, plastike i cipelica nakon što ih sva djeca iznosaju, vitaminoze, lunch-paketa, hvatanja kišnice u lonac da se koristi za suđe i wc, kolnys ružnog kaladonta iz humanitarne, šolje brašna po glavi stanovnika, nerka koji je po završetku srednje škole ostao bez obje noge, naše želje da ne umremo, krvi na sankama, svađe ko će biti vikić kad se igramo specijalaca, unicef tankih bilježnica, zvuka ispaljene granate pa fijuka pa treska i čuvene rečenice ’koga li je ova u crno zavila’, četnika koji prijete ’muslimani bolje da vas nema…,’ čekanja da prestane…”

Pucanje je, konačno prestalo, ali rat je nastavljen političkim sredstvima. Pod egidom “dogovaranja tri naroda” (što je logička i politička besmislica, jer narodi se nikad i nigdje ne dogovaraju!) nastavljen je rat novih političkih elita, što su se obogatile u ratu. Njihovi predstavnici, piše njemački Die Zeit, danas se ponašaju kao šeici, a zapravo su upravnici sirotišta. U atmosferi općeg političkog kolapsa, nezaposlenosti, mizerije svake vrste, oni se bore za jezična prava, samozvani “lingvisti” bez škole i pameti. Koliko su apsurdne i besmislene te “jezikoslovne” borbe, pokazat će vam svaka kutija cigareta, kupljena danas u svakoj trafici u Bosni i Hercegovini. U zemlji, u čijem svakom dijelu ljudi govore i pišu jednim jezikom vode se bitke za jezična prava, mada nitko više i ne zna koja su to prava.

Tko tebe Srebrenicom, ti njega Jasenovcem

U ime tzv. multikulturalnosti, ovdje se sve stvari izvrću naopako. Sve mi se čini da je i ta naša “multikulturalnost” još jedna patvorina nacionalista, jer mi smo po svemu zapravo monokultura. Zajednički jezik, običaji, način života, zajednička kultura življenja žele se po svaku cijenu poništiti religijskom diferencijom, a religija je samo jedan segment opće kulture. Umjesto opere i veličanstvenih koncerata, mi svakodnevno slušamo crkveno pojanje na liturgijama i misama, prijenose propovijedi i hudbi, u cilju imperativne razlike: mi nismo kao oni, mi smo dobri, oni su zli.

San o demokraciji pretvorio se u noćnu moru, u nacionalizam, kao rak koji nagriza samu supstancu života. Njegove ćelije uništavaju sve ono što su i u duhovnome i materijalnom smislu izgradile generacije, ostavljajući iza sebe samo tragove pustoši, kriminala i mržnje

U cilju produbljivanja te podle taktike vrše se bestijalne manipulacije žrtvama iz prošlih ratova, osuđeni zlikovci se predstavljaju kao zaslužni nacionalni junaci, a žrtve se predstavljaju kao krivci. Tko tebe Srebrenicom, ti njega Jasenovcem. I to nesnosno, to podlo i bogohulno laganje prati naš život ovdje, iz godine u godinu, iz dana u dan, iz časa u čas.

Mjesec svibanj mjesec je evokacije na početak rata u Bosni i Hercegovini. Četvrt stoljeća je prošlo, a rat još tutnji u glavama i srcima, Evropa je sve dalje od nas a i od same sebe, svijet se suludo vrti u nastajućem užasu i nitko više ne može reći kakav će biti sutrašnji dan. Mathias Rust je nakon svog historijskog leta odletio na Trinidad, a mi smo još tu, jer nemamo otići nikamo. Mi se još još uvijek vrtimo u krug, u oceanu raspada jednog svijeta, čiji nas crni valovi zapljuskuju svojom nepodnošljivom hukom.

Avangarda.ba