Ti si moja čokolada

Bilo je pisaca koji su tvrdili da nema te fantazije koja može biti fantastičnija od stvarnosti, a na nivou dnevne politike na terenu zapadnog Balkana to se potvrđuje svakodnevno

Autor Muhrem Bazdulj

Možda u nekoj budućoj historiji raspada Jugoslavije jedno poglavlje bude posvećeno gradovima kojima su mijenjana imena. (Te su promjene ipak radikalnije nego kad se mijenjaju “samo” imena ulica.) Bilo je onih osam Titovih gradova od kojih je sedam ostalo bez pridjeva, a jedan je (opet) postao Podgorica; nestalo je Svetozareva, Pucareva i Kardeljeva, dok je Zrenjanin ipak opstao; raznim uglavnom posavskim gradovima s bosanske strane otkinut je adjektiv “bosanski”. Postradao je i Skender-Vakuf, čisto zbog turcizma, a privremeno je sa geografske karte bila izbrisana čak i Foča. Ipak, promjena koja je vjerovatno prošla najtiše jest otpadanje pridjeva s dviju Požega: Slavonske i Užičke. Nakon što Hrvatska i Srbija nisu više bile u istoj državi, izgubio se razlog za pridjevskom distinkcijom ova dva gradića.
Ono po čemu je Slavonska Požega u Jugoslaviji bila najpoznatija jest definitivno Zvečevo, tvornica alkoholnih pića i čokolade. Žestoko alkoholno piće poznato po signifikantnom nadimku “Zvekan” odgovorno je za bezbrojne mamurluke omladine od Vardara pa do Triglava, a varijacija na omot famozne čokolade “Seka” iz iste fabrike ušla je u historiju jugoslovenske (popularne) kulture pojavivši se kao vizuelno rješenje korica LP ploče “Čokolada” beogradske grupe “Idoli” koju je 1983. godine objavio zagrebački Jugoton. Idolima su onomad razni zamjerali sve i svašta, ali ne bih rekao da je iko imao išta protiv “reklamiranja” hrvatske čokolade preko jedne od najprodavanijih ploča u historiji ovdašnjeg rokenrola. Izvrtjela se, međutim, u međuvremenu Zemlja oko Sunca neka 33 puta, usput se svašta izdešavalo, uključujući pominjano mijenjanje imena gradovima, pa smo došli do tačke u kojoj biva problematična lokacija fabrike u kojoj je proizvedena čokolada. Aludiram ovdje, naravno, na jedan od najbizarnijih (dnevno)političkih skandala u posljednje vrijeme. Podsjetimo, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović posjetila je Dubrovnik i djeci u jednom tamošnjem obdaništu podijelila paketiće u kojima su se, između ostalog, nalazile i čokoladice proizvedene u Srbiji. Cijela stvar bi vjerovatno prošla potpuno bezbolno da neki “zabrinuti roditelj” nije iskoristio “potencijal popularnih društvenih mreža” da “alarmira javnost” o “agresorskim čokoladicama”. Naravno, uslijedio je cirkus. Gospođa predsjednica se ispričala ilustrujući na savršen način staru izreku o karanju, kockanju i vađenju, a medijska eksplozija “odjeka i reagovanja” samo se nastavila na prethodni niz budalaština procvjetalih oko skorašnje izjave Grabar-Kitarović o Bosni i Hercegovini kao najvećoj sigurnosnoj prijetnji za Hrvatsku.
Makar navedena izjava bila i netaktična i neprecizna, mučno je bilo gledati i slušati seksističke (skoro u ključu “Ti si moja čokolada”) izljeve bijesa na istu ženu kojoj se doskoro bošnjačka (para)politička elita udvarala do nivoa najgore snishodljivosti. U cijeloj stvari je ipak najgora pomisao: zar je moguće da smo svi zajedno toliko nisko pali? Pa sam se sjetio pričice koju mi je ispričao znanac, a iz vremena nedugo nakon Tuđmanove smrti, kad je poslijeratna tenzija bila mnogo očitija i jača. On je iz Pančeva poslije možda desetak godina prvi put stigao u Zagreb pa je s prijateljem lokalcem otišao do Krašove prodavnice da djeci kupi poklone. Na centralnom mjestu u izlogu stajala je bombonjera na kojoj je pisalo “Čokoladni draže”. Njih dvojicu je, naravno, uhvatila smijalica i instantno su smislili genijalan biznis-plan: za srpsko tržište i drugu riječ valja pisati velikim početnim slovom, a sve čokoladice trebaju biti u obliku biste komandanta Jugoslovenske vojske u otadžbini. Da, normalni ljudi se s takvim stvarima odavno sprdaju, a političari i “zabrinuti roditelji” bi i dalje usmjeravali živote nacionalističkim kolosijekom.
Uostalom, cijeli topos poklanjanja čokoladica djeci kod nas je ljeta 1995. definitivno izgubio svaku nevinost. To je prizor koji je obišao cijeli svijet: Ratko Mladić dijeli čokoladice djeci neposredno prije nego im njegovi potčinjeni poubijaju očeve, braću, stričeve i ujake. Razmjere tog zločina ne poriče više čak ni Radovan Karadžić; u intervjuu koji je dao prošle nedjelje on kaže: “Ko god je to uradio, bio je to izdajnik srpskog naroda i najviše je oštetio srpske interese. To se nikad nije desilo u našoj istoriji, i nije se smelo dogoditi ni sada. To je bilo potpuno idiotski i glupo, počiniti zločin koji se mogao izbeći, i to na kraju rata koji smo dobijali. Za nas je to bilo potpuno neočekivano i neverovatno. Kao da je to učinila neka poremećena pamet.” Kad je prije nekoliko godina Haris Pašović organizovao performans u čast žrtava opsade Sarajeva, pojedinci su imali problem sa mjestom proizvodnje crvenih stolica. Nacionalistički narativ koji je bio intelektualna logistika iza etničkog čišćenja naknadno se “normalizovao” pretvaranjem u banalni i “benigni” patriotizam koji nastupa pod egidom “kupujmo domaće”. Nažalost, dovoljno je da se okolnosti samo malo promijene pa da “kupujmo domaće” preraste u “ubijajmo tuđe”. U tom smislu su i ovakve bizarnosti poput izvinjenja Kolinde Grabar-Kitarović zbog “agresorskih čokoladica” suštinski korisne. Pokazuju nam zapravo vrlo plastično gdje ustvari živimo.

Oslobođenje