Tarik Haverić: Tuđman, Izetbegović i mudžahedini

Jasno je, dakle, da je tadašnji Zagreb pomagao u svakom pogledu dolazak mudžahedina u Bosnu, ali i da se tadašnje Sarajevo nije tome protivilo, kako bi danas htio Bakir Izetbegović

U posljednjem broju Globusa, u intervjuu pred objavljivanje svoje knjige Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića, Miroslav Tuđman je ustvrdio da je islamski terorizam kakav danas znamo začet još 90-ih u Bosni i Hercegovini s “Izetbegovićevim mudžahedinima”. Na reakcije iz Sarajeva nije trebalo dugo čekati: Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH, izjavio je za N1 da je upravo Republika Hrvatska omogućila dolazak mudžahedina u Bosnu: “Svi su oni prešli preko teritorije Hrvatske i Herceg-Bosne u vrijeme kada je Miroslav Tuđman bio šef obavještajne službe i morao je znati za tu stvar”.

Kada je riječ o ovoj temi, vrijedi pročitati nekoliko stranica iz knjige I vrapci na grani Tarika Haverića, iz kojih se vidi da su obje strane, Tuđman ml. i Izetbegović ml., jednako u pravu. Haverić je, sa Zdravkom Grebom, u ljeto 1992. osnovao Informativnu službu Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga BiH, ali nije ostao dugo na toj funkciji. Razlog za smjenu bio je upravo jedan tekst protiv dolaska islamskih dobrovoljaca u Bosnu i Hercegovinu, i protiv poziva na džihad koji su došli sa jednog skupa – održanog u Zagrebu!

*

(…) Iz današnje perspektive, jasno je da moja karijera glavnog armijskog propagandista nije mogla dugo potrajati. Do razvoda je došlo zbog “neslaganja karaktera”: odbrana zemlje poprimala je, sve više, vjerski karakter.

Ono što će se kasnije nazvati islamizacijom Armije BiH ozvaničeno je u oktobru 1992, kada smo moj “direktni pretpostavljeni” Zdravko Grebo i ja smijenjeni s funkcija koje smo obavljali u Političkoj upravi. Neposredan povod bilo je objavljivanje komentara pod naslovom “Danajski dar”, na naslovnoj strani Oslobođenja (“U žiži”). Komentar sam sastavio ja, a potpisala ga je Informativna služba Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga BiH — istina, nakon dvočasovnog ubjeđivanja sa Seferom Halilovićem i njegovim šefom kabineta Fahrudinom Radončićem:

Danajski dar

Zemlji u ratu dobrodošla je pomoć sa svake strane, ali ne i pomoć svake vrste. Poruke nedavno održanog zagrebačkog skupa o genocidu nad Muslimanima u Bosni i Hercegovini spadaju u one medvjeđe usluge koje možda i nastaju iz najbolje namjere, ali izazivaju ozbiljne i neželjene posljedice. Ako je vjerovati izv­ještaču RTV BiH, glavna poruka skupa jest da islamske zemlje treba da povedu džihad, sveti rat za odbranu islama, kako bi oslobodile Bosnu i Hercegovinu i Mu­slimane u njoj. Navodno se već skupljaju dobrovoljci za taj poduhvat. ­

Razmjere fizičkog istrebljenja Muslimana takve su da će se o njemu pisati i govoriti još desetljećima: ali o tome koji je vid oružane borbe najprimjereniji za oslobađanje Bosne i Hercegovine odlučivat će se u političkom i vojnom vrhu Republike, a ne na skupovi­ma u inozemstvu. Ima li veće usluge agresoru, koji uvjerava svjetsku javnost da se u Bosni i Hercegovini vodi vjerski rat, negoli poziv na džihad, rat za odbranu vjere? Može li se na bolji način potvrditi iskonstruirana teza četničke propagande da je rat i poveden zato što su Muslimani namjeravali da osnuju fundamentalističku državu na tlu Evrope? Napadnuta i ugrožena Bosna i Hercegovina s pravom očekuje i moralnu podršku i materijalnu pomoć zapadnih zemalja. No, upravo te zemlje imaju najnegativnija politička i vojna iskustva sa različitim ideologijama i skupinama sa “džihadskim” predznakom. S razlogom ili ne — tek, ne može se istovremeno pozivati na sveti rat i računati na simpatije zapadne javnosti.

Od desetina hiljada žrtava agresije na Bosnu i Hercegovinu mnogi su stradali samo zato što su Muslimani (i muslimani), i to je istina koju niko ne može osporiti. No oni, što zvuči paradoksalno, ne mogu na tom osnovu organizirati svoju odbranu. Nije li indika­tivno što ni napadnuta Slovenija ni napadnuta Hrvatska nisu pozivale u pomoć sve svjetske katolike, niti su svoj slučaj predstavljale u javnosti kao ugrožavanje kato­ličanstva od “podivljalog pravoslavlja”. Naprotiv, su­kob je bio predstavljen kao obrušavanje posljednje boljševičke armije na Balkanu na “mlade demokraci­je”.

Zašto onda Bosni i Hercegovini ne nude isti recept?

Umjesto da se poziva slobodni svijet da odbrani jednu nezavisnu i demokratsku državu, poziva se islamski svijet da odbrani muslimane u njihovoj državi. Od toga pa do zaključka da je Bosna i Hercegovina, u viziji dijela njenog političkog i vojnog rukovodstva, islamska država, samo je mali korak. Dakle, Ka­radžićeva teza o “vjerskom ratu” može se činiti uvjerljivom.

Dodamo li tome i nedavni komentar Radija Deut­sche Welle da su “katolički Hrvati iz Hercegovine na teritoriji na koju oni polažu pravo, otkada slušaju bojne pokliče ‘Alah je najveći!’, spremniji na otpor Muslima­nima”, jasno je otkuda vjetar puše. Još nijedan džihad u modernoj povijesti nije dobiven, i ovaj dar iz Zagreba treba hitro vratiti njegovim danajskim pošiljaocima.

 

Oslobođenje, 24. septembar 1992, s. 1.

O pozivima na džihad upućenima sa zagrebačkog skupa znao sam samo iz agencijskih vijesti koje su prenijeli elektronski mediji, no i tako nepotpune informacije bile su dovoljne da se sagleda razorni potencijal tog tipa “pomoći” bosanskom otporu. Danas nije potrebno podsjećati da dovođenje boraca džihada (ili mudžahidâ) u srednju Bosnu nije mnogo promijenilo ishod rata, ali da je, amplificirano u nekim stranim medijima, akreditiralo tezu agresorâ da se radilo o vjerskom ratu. Da su tadašnje dodjele državljanstava i izdavanje lažnih dokumenata “osobama orijentalnog porijekla”, zločini koje su počinili ti borci za vjeru, terorističko-špijunske aktivnosti različitih islamskih humanitarnih organizacija i zloupotrebe pomoći islamskih zemalja danas velike prepreke na putu rekonstrukcije Bosne i Hercegovine kao moderne političke zajednice — o tome već pjevaju i vrapci na grani. No, u ono vrijeme, gornje upozorenje shvaćeno je kao vrhunski veleizdajnički čin, i naša služba našla se pod sasređenom vatrom novoosviještenih muslimanskih snaga. Protiv našeg saopštenja oglasilo se čak četvero komentatora u jednom istom broju Muslimanskog glasa. Pripisali su autorima impersonalnog teksta etnonacionalnu pripadnost (muslimansku, bezbeli!), štaviše prosječnost (“anonimni, prosječni tip muslimanskog intelektualca”), da bi ih optužili zbog toga što priželjkuju pomoć od Evrope a sumnjičavi su prema pomoći od islamskih država (iako o tome u našem saopštenju nije bilo riječi). I još da je tekst izraz miješanja Armije u politiku (jer valjda Politička uprava treba da osigurava logistiku?), i da je analiza nekog skupa u Zagrebu samo “umaranje čestitog boračkog mozga, tipičan način razmišljanja koji odgovara četnicima”…

Kako god bilo, Zdravko Grebo i ja razriješeni smo dužnosti, i činilo se da više ništa ne stoji na putu konsolidaciji odbrane Republike. No strijela je bila odapeta, pa se ni ekipa koja je došla umjesto nas nije dugo zadržala — a nije potrajao ni Sefer Halilović sa svojim šefom kabineta…

(…) Inače, kratko vrijeme koje sam proveo na čelu Odsjeka za kreiranje, realizaciju i usmjeravanje propagandno-psiholoških efekata ja sam svoj posao shvatao vrlo ozbiljno. U zagrebačkim “pozivima na džihad” prepoznao sam (ili mi se tako činilo!) standardnu intox-operaciju hrvatskih obavještajnih službi, koje su pripremale uvjerljive izgovore za rat u srednjoj Bosni koji će uskoro početi: borba za teritorije popraćena etničkim čišćenjem bit će zapadnoj javnosti predstavljena kao odbrana od islamskog fundamentalizma.

I vrapci na grani, str. 193-198.

*

Haverić dalje piše kako je kasnije saznao da je skup s kojeg je upućen poziv na džihad, uz pomoć svojih zagrebačkih domaćina, organizirao Mustafa Cerić, a da je jedan od uglednih gostiju bio i Muhamed Gazali, mentor svih islamskih ekstremista u Egiptu.

Jasno je, dakle, da je tadašnji Zagreb pomagao u svakom pogledu dolazak mudžahedina u Bosnu, ali i da se tadašnje Sarajevo nije tome protivilo, kako bi danas htio Bakir Izetbegović: naredba o smjeni Haverića, koji je upozoravao na katastrofalne posljedice islamizacije otpora, nije došla ni od Miroslava Tuđmana ni iz hrvatskih sigurnosnih službi.

Prometej.ba/F.Š