SUSRET

On iz moje klupe, usred rata crtao je
pčelu s najneprozirnijim krilima,
sada četrdesetogodišnjak lud poput dna čamca
što gleda u dubinu, ne prepoznaje me, smije se.
Bili smo skupa tu i tu tada tako i tako.
Prvi put čuli zemlja okrugla, agregatna stanja,
domaće zadaće o lastavicama i kiši. On gleda
kako mi se usne miču ispred sumljive praznine,
dakle jedna po jedna izbijaju na sve strane,
i nešto hoću, i gutam slinu i uspomene
i koješta. I on se smije malo uzbrdo malo
nizbrdo, on se smije iz velike daljine,
ne kaže ni jedne riječi, ne napravi ni jednog
pokreta, a ja to prevodim odjednom nekim
odasvud što se događalo dok smo disali,
hodali za pčelama, strahovima i datumima.

                                             Danijel Dragojević

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here