Suočimo se s epidemijom seksualnog uznemiravanja

Svako malo u SAD-u izbije skandal koji privremeno uništi reklamirani imidž ove države kao pionira u oblasti jednakosti spolova i s time povezanih prava.

Piše: Belen Fernandez

Ime trenutnog skandala, naravno, jest Harvey Weinstein. Sve veći broj žena optužuje milionera i holivudskog filmskog mogula za seksualni napad, dok se njegova višedecenijska nekažnjivost, izgleda, primiče kraju.

Weinstein je, međutim, tek vrh ledenog brijega. U nedavnom članku New Yorkera pod naslovom “Svi drugi Harveyji Weinsteini” glumica Molly Ringwald piše o vlastitoj historiji žrtve seksualnog uznemiravanja u filmskoj industriji, rekavši: “Nikad nisam pričala o ovome javno jer, kao žena, uvijek mi se činilo kao da bi to bilo isto kao i da pričam o vremenu.”

Ali bar se meteorološke diskusije ne dočekuju sa sramom, uzajamnim optužbama i prebacivanjem krivice na žrtvu, što veoma često prati optužbe za seksualni napad u društvu u kojem je ova pojava veoma prisutna.

Što se tiče sudbine koja čeka takve počinioce, Ringwald komentariše: “A muškarci? Pa, ako su sretni, mogu biti izabrani za predsjednika.”

To je bila aluzija na trenutnog američkog predsjednika, koji je – među ostalim gafovima – poznat po svojim dražesnim opservacijama o tome kako osjeća da može “zgrabiti” žene “za p….”.
Duga historija

Seksualno zlostavljanje i iskorištavanje žena odavno su isprepleteni sa samim identitetom SAD-a, a Afroamerikanke su često bile posebno pogođene ovim problemom s obzirom na to da pripadaju ne samo jednoj već dvjema kategorijama koje bjelačko muško društvo smatra inferiornim.

Razmislite o rečenicama Harriet Ann Jacobs iz njene knjige Incidenti iz života ropkinje, objavljene 1861. “U petnaestoj godini (…) moj gospodar počeo mi je šaputati gadne riječi u uho… Ako bih kleknula pored majčinog groba, njegova tamna sjenka pala bi na mene čak i tu.”

Premotajte stoljeće i po unaprijed – sjenki i dalje ima u izobilju. Iako otvoreno ropstvo, naravno, nije više politički korektno, prevladavajući sistem patrijarhalnog kapitalizma i dalje omogućuje komodifikaciju žena.

Toksična kombinacija novca, ega i moći u područjima kojima dominiraju muškarci, kakav je šoubiznis, čini ih prirodnim okruženjem za objektifikaciju žena i tretiranje žena kao imovine.

I dok je Hollywood po svojoj prirodi spektakl, ugnjetavanje žena postalo je normalno i u drugim manje vidljivim industrijama, kao i u svakodnevnoj društvenoj dinamici.

Proteklih nekoliko decenija pruža obilje statistike iz koje možemo birati primjere. Časopis Time obavještava nas da je 1979. i 1980. “18 miliona Amerikanki seksualno uznemiravano na poslu”.

Portal The Daily Beast 2014. godine objavio je nacrt studije koja otkriva da su “seksualno uznemiravanje i zlostavljanje alarmantno rašireni u nauci, tehnologiji, inženjerstvu i matematici”, pozivajući se na studiju koju je 1993. proveo New England Journal of Medicine i prema kojoj su “tri četvrtine studentica medicine seksualno uznemiravane tokom specijalizacije”.

U oktobarskom izdanju New York Daily Newsa, u međuvremenu, američka advokatica i akademkinja Anita Hill piše da “45 posto zaposlenika – uglavnom žena – u privatnom sektoru kaže da doživljava” seksualno uznemiravanje. Po mišljenju Hill, SAD je mjesto gdje “predrasude bivaju inkorporirane u naše politike”.

Ona zna o čemu priča; u slučaju iz 1991. o kojem se mnogo pisalo ona se usprotivila kandidatu za američki Vrhovni sud Clarenceu Thomasu, koga je optužila za seksualno uznemiravanje. Thomasovo sudsko zvanje bez sumnje je potvrđeno – drugi ironični poduhvat, možda, za američku “pravdu”.

Vrijeme je da se civilizujemo

Kako postaje jasnije svakim danom, aktuelni problem seksualnog uznemiravanja u SAD-u proteže se kroz čitav niz profesija, radnih mjesta i društvenih prostora – od atletike preko medija do Silikonske doline, od akademije preko uslužne industrije do vladinih agencija itd.

Pogled na moju arhivu u primljenim porukama podsjetio me na neke od vlastitih susreta s ležernim uznemiravanjem. Takvi primjeri variraju od mnogo starijeg američkog urednika koji mi je poslao poruku dok sam izvještavala o državnom udaru u Hondurasu 2009: “Misliš li da bi me, ako dođem u Honduras, mogla primiti u naručje i započeti jedan novi nivo saradnje?” do univerzitetskog profesora u Kaliforniji koji je napisao: “Sada se radujem što ću s tobom podijeliti svoje emotivno tumačenje u vezi s ‘popuši ovo'”.

Izraz koji je spomenuo šarmantno je referiranje na moj komentar na neslavnu tvrdnju kolumnista New York Timesa Thomasa Friedmana da Iračani trebaju “ovo popušiti”, koju je dao nedugo nakon pokretanja američkog rata u Iraku 2003. godine.

To nas dovodi do sljedeće američke institucije povezane s visokom stopom seksualnog nasilja: američke vojske, koja ne samo da je odgovorna za raširenu praksu silovanja u Vijetnamu, Iraku i drugim bojnim poljima već služi i kao forum za unutarvojne seksualne napade.

U maju ove godine Reuters je istakao da je “američka vojska primila rekordni broj izvještaja o seksualnim napadima 2016. godine” – statistika koju je Pentagon očito uspio spinovati kao “znak povjerenja članova sigurnosnih snaga u sistem”.

Očito je da ne bi trebalo postojati povjerenje u sistem koji razara države, kulture i ljudska tijela – uključujući i domaća – u aranžmanu koji u konačnici služi finansijskim interesima muške manjinske elite. (Naravno, redovno se ističu plemenitiji alibiji za vojno uništenje, među njima i “oslobođenje žena”.)

Razmišljajući o trenutnoj panorami, možda je korisno osvrnuti se na odlomak iz poznate knjige A People’s History of the United States (Narodna historija Sjedinjenih Američkih Država) pokojnog američkog historičara Howarda Zinna, u kojoj on govori o starosjedilačkim američkim plemenima i drugim subjektima:

“Izgleda da su ranija društva – u Americi i drugdje – u kojima je imovina bila zajednička, a porodice proširene i komplikovane, s tetkama i ujacima i bakama i djedovima koji svi zajedno žive, tretirala žene kao ravnopravne u većoj mjeri nego bjelačka društva, koja su ih kasnije pregazila, donoseći ‘civilizaciju’ i privatno vlasništvo.”

Budući da kapitalizam u sebi nema mjesta za ljudsku ravnopravnost – zasnovan kao što jest na podjelama između izrabljivača i izrabljivanih – izgleda da će trenutno pitanje kako riješiti epidemiju seksualnog uznemiravanja u SAD-u zahtijevati iscrpno razmišljanje izvan zadanih okvira.

Dosta je bilo patrijarhata. Vrijeme je da se civilizujemo.

Al Jazeera