Stranačka demokracija na balkanski način

Dok pišem, gledam inauguraciju novog hrvatskog predsjednika – predsjednice točnije rečeno.

Prvi dojam – puno populizma, puno kiča, puno elemenata inauguracija koje se u ovoj zemlji i devedesetih moglo vidjeti. Hrvatskoj se, upamtih predsjedničino oduševljenje, „smiješi novi dan“. U kojem bi se, dodao bih, baš kao i na inauguraciji, opet moglo oriti „zovi, samo zovi“ – i tako redom.

Piše: prof.dr. Slavo Kukić

Treba li inauguraciju i sačekati, pa onda i s javnošću podijeliti dojmove? Što se mene tiče, ne. Uostalom, to je izbor naših susjeda – i treba ga, pa što god o njemu čovjek mislio, poštovati. Ali, to nije i najvažnije. Imamo, hoću reći, tema za javno propitivanje i u našoj vlastitoj zemlji – a one su, tako barem mislim, za nas puno važnije od folklora, pa i elemenata retuđmanizacije koje se dade iščitavati iz inauguralne fešte gospođe hrvatske predsjednice.

Domaći se politički prvaci, primjerice, svakodnevno hvališu kako partiju, kojom gospodare, krasi unutarstranačka politička demokracija kakva se malo gdje u svijetu može sresti. Ta vrsta retorike se, ako vam je pamćenje jača strana, može pratiti od prvih dana višestranačja – i od prvih stranačkih vođa, onih nacionalnih posebice.
Ništa se, međutim, u vezi s tim promijenilo nije ni do danas. Pogledajte, uostalom, retoriku stranačkih prvaka – i usporedite je s onim što se u njihovim partijama stvarno događa. O onome, recimo, što je koliko do jučer prakticirao donedavni lider SDP-a već je kasno govoriti – što bi narod rekao, o mrtvima sve najbolje.

Ali, imate ih, i to do mile volje, na životu i danas. I, dojam je, ne pokazuju baš nikakve opipljive znake posustajanja. Pogledajte, uostalom, javne istupe lidera nezavisnih „socijaldemokrata“. Evo su „socijaldemokrati“, kako nedavno, i usprkos svemu što čini, ponovo ustvrdi, evo su partija u kojoj je demokracija kao ljudskom stvoru kruh i voda – bez nje bi preko noći izgubili dah. A što je u stvarnosti? E, to znade čitav svijet, njegovi prvi stranački suradnici posebice – oni koji se sa šefom znaju ponekad i nesložiti prije svih. Ukratko, šaptom padaju – s javne ih scene, hoću reći, nestane koliko preko noći. Bivši predsjednik Narodne skupštine je, da ne duljim, to na vlastitim plećima i sam iskusio.

Ili, i to me je motiviralo na ovu analizu, nedavno je obznanjeno da će premijer nove vlade Hercegovačko-neretvanske županije – ili kantona ako vam tako uhu više godi – biti „ugledni“ hadezeovac. Jer, šef mu, onako urbi et orbi, obznani da je čovjek dobio nepodijeljenu potporu županijskog vrha vlastite partije.

I na tome bi, najvjerojatnije, i ostalo da se ne izlanuše iz tog istog „vrha“ ove partije – županijskog odbora ili tako nekako – oni koji su, koliko jučer, u međustranačkim razgovorima tvrdili kako u vezi s budućim premijerom nema pogodbi. I kako županijski premijer može biti samo čovjek koji ima potporu tog istog županijskog stranačkog „vrha“.

A, je li tako? Stoji li, dakle, iza novog županijskog mandatara nepodijeljena potpora? Ma kakvi. Ako su mi informacije točne, a mogle bi biti, predsjednikov kandidat nije dobio ni većinsku, kamo li nepodijeljenu potporu svojih partijskih kolega. Ni pol muke, međutim, da mu je većinska potpora izmakla za „dlaku“. Ali, žale se nezadovoljni članovi ovog tijela, od tridesetak članova županijskog odbora predsjednikov kandidat je dobio potporu svega dvojice.

I što onda? Ništa. Predsjednik je odlučio – i točka. A volja županijske organizacije? A unutarstranačka demokracija? Jezikom jednog bivšeg diktatora – malo morgen.
Ali, kako će to predsjednik pravdati pred javnošću? Jednostavno – na način kako to učini i nedavno u intervjuu jednoj od domaćih televizija. HDZ je, reče tada, suvremena demokratska partija, na stotine milja daleko od one iz devedesetih – i partija čija je snaga u unutarstranačkoj demokraciji.

Hajd’, recimo da je tako. A priče iz županijskog odbora kako baš sve i nije tako? Najobičnija laž, uzvratiti će predsjednik. Podmetanja, zapravo, onih koji ne žele dobro ni HDZ-u ni hrvatskom narodu. Jer, HDZ je, hvalim te Bože, isto što i hrvatski narod – kojem je, ispade, dovoljna i jedna partija i jedan vođa dakako.

A što je s demokratskom voljom županijskog odbora – i s udarom na elementarno dostojanstvo njegovih članova? Smiju li oni javno demantirati svoga partijskog šefa – reći mu kako ono što zbori baš i ne odgovara istini. Ma kakvi. Šute k’o zaliveli – kao da se ništa neprirodno i nije dogodilo. Zašto? Zato, da skratim, što će ih nestati – kao da nikada nisu ni postojali. I što će, usput, to na leđima i materijalno osjetiti – upasti će im u firme inspekcije, neće ih biti u upravnim i nadzornim odborima, izgubiti će i sve druge prinadležnosti na koje su navikli. U izboru, prema tome, između šutnje i posljedica koje bi mogao izazvati „neposluh“, opredjeljenje je šutnja – ako treba i do kraja života.

Što, međutim, od takve unutarstranačke demokracije ima ova zemlja – i njezini građani dakako? Pogrešno bi bilo reći – ništa. Jer, „ništa“ upućuje na status quo, na stanje cupkanja u mjestu, stanje koje onemogućuje napredak. Izostanak stranačke demokracije, a ona nije odlika samo stranke koju, zbog njezine prakse u Hercegovačko-neretvanskoj županiji, uzeh za primjer, je i puno gore od toga. Jer, ignoriranje temeljnih demokratskih načela vodi u prošlost – čak i puno dalje od iskustava proživljenih tijekom XX. stoljeća.

Može li, da zaključim, to biti i zalog za budućnost? Definitivno – ne. Ali, izbor je na građanima samima. Pa, volja ih podržati rješenja koja vode u budućnost ili aplaudirati onima koja ih vraćaju u srednji vijek.

neznase.ba