Stotine ruža za veliku Ružu Pospiš Baldani

Trostruko sjajno blistalo je te večeri nebo. Bila je vedra, po kalendaru jesenska, a po studeni već prava zimska večer s treperavim zvijezdama na nebu iznad Varaždina. Na velikom zidu u dnu pozornice Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu izmjenjivale su se boje i slike, među njima i ona noćnog neba.

Piše: Branimir Pofuk

Nisu to bile nasumce zabodene žaruljice. Vodilo se računa o detaljima i vjernoj slici večernjeg neba. I to upravo zimskog, na kojem se lijepo raspoznavao pojas Oriona, a iznad njega Kasiopeja.

Svjetlucale su zvijezde i u predivnoj tenorskoj ariji “E lucevan le stelle” iz Puccinijeve opere Tosca, kojom je na pozornici zablistao glas Domagoja Dorotića.

Morao je zablistati, izazvan sjajnim nastupima svojih kolegica Lane Kos i Dubravke Šeparović Mušović. Obadvije su unijele sve svoje umijeće i emocije pjevajući u prvom redu za glavnu zvijezdu večeri, za veliku Ružu Pospiš Baldani koja ih je slušala iz prvog reda.

Lana Kos danas nastavlja tradiciju velikih opernih pjevača, a osobito pjevačica čije je veliko glazbeno putovanje, kako je to lijepo kasnije rekla sama slavljenica, počelo upravo u Varaždinu.

Na samom početku Lana Kos je sa sobom na varaždinsku pozornicu donijela Leonoru, junakinju Verdijeva “Trubadura”, ulogu s kojom je otvorila ovu sezonu i obilježila opernu jesen u Grazu. A Dubravka Šeparović Mušović, odužila se svojoj velikoj učiteljici evocirajući upravo neke od njenih velikih mezzosopranskih uloga, od Bizetove Carmen do Gotovčeve Mile Gojsalića i njene Ode zemlji.

Točno je, izvještavajući o tom važnom događaju, napisao kolega Denis Derk: “Varaždinski HNK u utorak navečer bio je svjetska operna pozornica”.

Svjetski je zvučao za ovu priliku višestruko pojačan Varaždinski komorni orkestar pod vodstvom maestra Pavla Dešpalja. Mogao se taj čitav koncert s ponosom predstaviti na bilo kojoj europskoj i svjetskoj pozornici, jednoj od onih koje je prije pola pola stoljeća počela osvajati Ruža Pospiš Baldani.

Bili smo i osjećali smo se dijelom velikog, jedinstvenog i nedjeljivog svijeta umjetnosti i glazbe već i prije nego je počeo koncert, u trenutku kada je u gledalište ušla naša velika umjetnica i kada je prepuno gledalište prvi put te večeri ustalo na noge i izrazilo joj dugim pljeskom svoju ljubav, poštovanje i zahvalnost.

Zaslužila je velika umjetnica svaku od nekoliko stotina ruža u cvijetnim slapovima kojima je te večeri, u njenu čast, bilo okićeno kazalište. Lijepo bilo čuti i pozdravni govor varaždinskog gradonačelnika Ivana Čehoka. Između ostalog i zato što je rijetko, pa je utoliko ljepše, čuti političara koji zna i osjeća što govori kada govori o kulturi i umjetnosti.

Lijepo je i to što se upravo grad Varaždin isprsio u organiziranju svečanosti u čast 75. rođendana i 55. godišnjice umjetničkog djelovanja naše velike operne dive. Pokroviteljstvom se pridružilo i Ministarstvo kulture. Veliku pomoć u organizaciji dalo je i zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište koje je Ruža Pospiš Baldani osobito zadužila mnogim svojim nezaboravnim nastupima i ulogama.

Netko će reći da je upravo tamo i trebala biti upriličena ova svečanost. Ali, upravo je svečani koncert pokazao da nije sve u Zagrebu, da i Varaždin može biti i jest jedno od mjesta koje su spona Hrvatske sa svijetom. Intendantica zagrebačkog HNK Dubravka Vrgoč bila je u Varaždinu i velikoj umjetnici je, čestitajući jubileje, zahvalila na njenom velikom doprinosu u pozicioniranju hrvatskog kazališta i glazbene kulture u kontekst kojem pripada: europske i svjetske kulture.

Varaždinska intendantica Jasna Jakovljević nije izašla na pozornicu. Nije ni morala, ona je čitavu pozornicu, sa svojim suradnicima, ukrasila i postavila te večeri u čast Ruže Pospiš Baldani.

I ne samo pozornicu. U kazalištu je postavljena izložba fotografija i kostima koja je podsjetila na velike trenutke naše umjetnice na domaćim i svjetskim pozornicama, a kao poseban dar stigla su i dva nova portreta u kojima je energiju glasa i osobe Ruže Pospiš Baldani u vatrometima boja prikazao Boris Bućan.

To što sam imao priliku izbliza upoznati Ružu Pospiš Baldani, kao veliku umjetnicu i velikog čovjeka, smatram jednom od najvećih povlastica u životu. Zato znam koliko joj je osobno bilo teško stajati na pozornici i slušati čestitke i govore u svoju čast. Ali i drago.

Sama je na kraju izrekla vrlo iskrenu, izravnu i dirljivu zahvalu svima nama, svojoj publici.

Važno je bilo da hrvatska kultura, pa i hrvatska država, ne propuste ovu godinu i priliku za iskazivanje počasti i prije svega zahvalnosti takvoj umjetnici kakva je Ruža Pospiš Baldani, kako zbog nje, tako i zbog sebe, odnosno zbog svih nas.

Svjetski uspjesi takvih umjetnika pripadaju u prvom redu njima samima. Na opernim pozornicama veliki pjevači nose svoje ime i uloge koje tumače, a ne zastave svojih država. Njihova prava domovina je glazba koju pjevaju i žive.

A njihovi zavičaji, domovine, narodi i države iz kojih dolaze u njihovoj slavi mogu i smiju sudjelovati onoliko koliko su im pomogli u godinama školovanja i sazrijevanja i onoliko koliko im znaju zahvalnosti iskazati.

Proživljavamo dane u kojima se našu državu na svakojake načine sramoti, a i ona sama tome pomaže istupima i ponašanjem ljudi koji je trenutno, na najvišim funkcijama vlasti, predstavljaju.

U takvim danima još je veća vrijednost podsjećanja i iskazivanja zahvalnosti ljudima koji Hrvatsku čine dijelom onog boljeg, neokaljanog i još uvijek uzvišenog dijela svijeta i naše civilizacije.

Jedna od biografija Ruže Pospiš Baldani, koje se mogu naći internetu, donosi i jedan od najvećih komplimenata koji je ikada dobila. Dok je surađivala s legendarnim tumačem Bachovih djela Karlom Richterom, naša ga je pjevačica pitala: “Maestro, kako treba pjevati Bacha?”. A on je odgovorio: “Točno tako kako ga vi pjevate”.

Kako iskazati zahvalnost velikom umjetniku i biti velik u svijetu koji on predstavlja? Upravo ovako kao što je neki dan učinjeno u Varaždinu.

Autograf

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here