Srpsko prokletstvo

Ne mogu, a – sigurno! – nisam sam, iščekati e ne bi li ugledao kojeg će Milorad Dodik Srbina delegirati svome drugu zapadnomostarskom Draganu Čoviću, a da bi ga ovaj onda instalirao u federalnu Vladu. I to, kako je naumio, što prije.

Piše: Josip Vričko

Prije čak i negoli Nermin Nikšić rasproda ono (još) malo federalne imovine. A treba žurit’, jer kako stvari stoje, Čovićev Čavara (u daljem tekstu ČČ), ma koliko bio predsjednik, ipak ne može Nikšiću ništa. Tako je, eto, naša Federacija uređena. Treba, dakle, prije spavanja dobro sve zaključati – aktualni je federalni premijer objavio proljetnu rasprodaju. I, avaj, u tom sam se napetom iščekivanju, sjetio i golemih problema koje je sa Srbima imao Željko Komšić. Našao je, znate uostalom, prvog ispod ČČ-a tek iz drugog pokušaja. I to jedva – čak u Pošti!

Dobro, ne treba očekivati da će Dodik imati sličnih problema. Jer, tamo (daleko) kod njega ima srpskog življa mnogo. I, ako je voždu vjerovati, mnogo ih je spremnih za privremeni rad u Sarajevu, gdje će im ČČ uvijek biti pri ruci.

Dobrica s onog svijeta

Što nije nevažno, jer obojica su se u glavnom gradu već navikli. Međutim, u toj velikoj – makar mojoj – nervozi izazvanoj ovim evociranjem nedavne, sretno, doduše, okončane Komšićeve srpske muke, sjetio sam se Dobrice Ćosića. Otkud (ti) sad Ćosić, zapitat će se – znam! – mojim prizivanjem onog svijeta preneraženi čitatelj?! Sjetio sam se, evo, odmah ću otkloniti svaku sumnju glede mog mentalnoga zdravlja, toga nesuđenog nobelovca u prošlu nedjelju.

Jasno, riječ je o nedjelji kad smo dobili Vijeće ministara. Samo malo sporije, ali ‘ajmo se, ipak, pohvaliti, negoli je Komšić, čim mu je Šoja pao na ispitu iz povijesti posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća, našao poštenog Srbina. U Pošti – logično! Svi su, dakle, toga nedjeljnog predvečerja čim su fotelje podijeljene izašli pred novinare punih, a samo deefov frontmen mašući rukama. Ili, budimo pošteni, mašući jednom rukom. U kojoj je, evo male metafore, bila samo fotelja ministra prometa i komunikacija. Moglo bi se kazati da i druga Komšićeva ruka nije bila (baš) prazna. Ali, to bi značilo na muku mu prisjedati i podsjećati ga kako je dobio i jedno doministarsko mjesto – ispod Čovićeva HDZ-a. A to Komšić nije zaslužio.

Ali, vratimo se, ma koliko će zbog toga nekoga zaboljeti želudac, Ćosiću, koji je kao što znate i sam, baš kao i Komšić, bio predsjednik. (Doduše, države koje više nema) Otac nacije, kako su ga zvali jedni, ili, pak, Gedža, kako su ga zvali drugi, u trenucima rezignacije je, a nakon što je Srbija izgubila ovovremenu kosovsku bitku kao jedan u nizu poraza, ispalio: “Pa, da, bre, mi Srbi dobijamo ratove, a nadrapamo u miru, jer nam velike sile ponište pobede!”

Na što je Vidosav Stevanović izračunao kako je Srbija u modernoj povijesti vodila trinaest ratova, a čak devet posve nepotrebno. Koliko ih je dobila? E, Gedža (nesuđeni) nobelovac je, prije negoli će otići Bogu na istinu, pošteno priznao da je samo Republika Dodikova realni ratni plijen.

Čovjek druge šanse

I, evo, čim sam ugledao Komšića gotovo praznih ruku, pomislio sam kako bi taj pošteni Hrvat mirne duše mogao parafrazirati (velikoga Srbina) Ćosića: Demokratska fronta dobiva izbore, a nadrapa u pregovorima! Velike nam stranke ponište pobjede. Što je stvarno, bez obzira na monolitnost Fronte kojoj su fotelje ionako zadnja briga, vrlo težak udarac. Ma, gotovo jednak onom kada je netragom – iz Livna – nestala Zora Terzić-Šeremet, umjesto koje je onda Komšić morao naći Antu Popovića. Koji, evo javljam svima koji brinu za ovog nesuđenog nasljednika svoga trenutačnog predsjednika, još nije pobjegao. Nigdje – nažalost!

Ipak, već i sama činjenica da frontmen Željko tek iz drugog pokušaja pronalazi i poštene Srbe i neustrašive Hrvate, daje razlog za optimizam svim članovima njegove stranke, ali i ostalim brojnim poklonicima. Jednostavno, Komšić je čovjek – druge šanse. A kako su u nas izbori, pa onda i pregovori oko fotelja svako malo, bit će šansi. Eto, dakle, prigoda da DF slabije prođe kad se glasa, a bolje kad se plijen dijeli.

Oslobođenje