SRPSKI ISTORIČARI OTKRIVAJU ISTINU KOJA SVE MIJENJA: Kako je stvarno živjela Srbija pod Turcima!

Kao glavne razloge za islamizaciju stanovništva Katić navodi poreske olakšice, lakše napredovanje u službi, kao i svijest o stalnom širenju i nepobjedivosti Osmanskog carstva. Nasilne islamizacije nije bilo.

Prve asocijacije Srba na njihov život u Osmanskom carstvu su islamizacija stanovništva, zulumi i ustanci. Ulazak istraživača iz Srbije u turske arhive, koji su nakon potpisivanja protokola o međuarhivskoj saradnji potpuno otvoreni, razbit će neke predrasude, pa i onu da je srpski narod 500 godina živio teško pod turskom vlašću, pišu Večernje novosti.

Dr Srđan Katić, viši naučni saradnik u Istorijskom institutu, kao postdiplomac, otišao je u Istanbul, gde je dvije godine intenzivno učio turski jezik. Jedan je od rijetkih istoričara iz Srbije koji su istraživali u turskim arhivima. On izražava nadu da će država Srbija prepoznati značaj osmanskih dokumenata, jer oni, kako kaže, “predstavljaju našu istoriju”. Na osnovu njih se može vidjeti da su srpski etnički prostori bili znatno širi nego što se to pretpostavlja, kao i da je srpski narod sve do perioda austro-turskih ratova imao značajnu ulogu u životu carstva.

– Savremeni turski se piše latinicom, dok je u osmanskom korišćeno arapsko pismo. Osmanski jezik predstavljao je mešavinu turskog, arapskog i persijskog – objašnjava Katić.

On naglašava i da je građa o Srbiji i Srbima ogromna.

– Radi se o milionima dokumenata na osnovu kojih se može obraditi skoro svaka tema – objašnjava Katić.

Dokumenti su veoma detaljni. Kada sam pisao knjigu o jednom veziru iz vremena Bečkog rata, pronašao sam, između ostalih, i spise o tome gde je konačila i šta je jela njegova vojska, kako je bila opremljena, kao i detaljan spisak s opisom više stotina stvari u njegovom saraju.

Dr Katić je uvjeren da su spisi u turskim arhivima apsolutno objektivni. Pisar koji ih je bilježio nije ni pomišljao da će neko na osnovu njih za 500 godina pisati istoriju.

– Problem je samo u objektivnosti istoričara, koji ih selektivno koriste i pristrasno interpretiraju – kaže Katić.

Prema nekim pretpostavkama, do potpisivanja protokola sa Srbijom došlo je i zbog toga što Turska želi da se dokumenti iz njenih arhiva što više koriste u naučnim radovima. Istorija Osmanskog carstva će, na taj način, biti pozitivnije prikazana, smatraju tamošnji državnici.

– Pisanje radova o austro-turskim ratovima, na primjer, samo na osnovu dokumenata iz bečkih arhiva, kako je to kod nas činjeno, predstavlja jednostran prikaz – smatra Katić.

Slično je i kada je riječ o ekonomskim temama. Korišćenjem samo dubrovačkih izvora stiče se pogrešan utisak da su sve glavne poslove u Srbiji i Bosni vodili samo Dubrovčani. U osmanskim dokumentima, međutim, Srbi se često navode kao zakupci državnih prihoda od rudnika, solana, kovnica novca, pirinčanih polja, skela, carina i drugog. I to na znatno široj teritoriji nego što su današnja Srbija i Bosna.

Kao glavne razloge za islamizaciju stanovništva Katić navodi poreske olakšice, lakše napredovanje u službi, kao i svijest o stalnom širenju i nepobjedivosti Osmanskog carstva.

– Da je često riječ o pragmatičnosti, potvrđuje i jedan popis stanovništva bosanskog Sandžaka iz tridesetih godina 16. vijeka – kaže ovaj istoričar.

– Muslimani i hrišćani popisivani su uglavnom odvojeno. U ovom popisu pisar to nije učinio, pa se vidi da su u brojnim domaćinstvima, poslije oca hrišćanina upisivani njegovi sinovi hrišćani i muslimani. To znači da je primanje muslimanske vjere predstavljalo i neku vrstu porodičnog dogovora. Nasilne islamizacije nije bilo. Da jeste, već poslije jedne ili dve generacije ovde više ne bi bilo hrišćana.

– Puno je kontroverzi oko etničke i vjerske strukture Balkanskog poluostrva. I danas se na ovim prostorima sporimo oko naslijeđa. Na izvorima prvog reda može se zaključiti šta kome pripada. Ono što turska građa, takođe, može da potvrdi je da dugo godina poslije Kosovske bitke nije bilo okupacije Srbije. Prošao je čitav vijek do dolaska Turaka i saveznika na ove prostore. Veoma važni su i turski tefteri – ekonomski i etnografski popisi. Svakako bi ih trebalo istražiti.

Katić se posljednjih desetak godina posebno interesuje za rudarstvo.

– Na njemu je sve počivalo – od kovanja novca, do izrade oružja i predmeta svakodnevne upotrebe. Vladala je predrasuda da su srpski rudnici propali dolaskom Turaka. Nije bilo tako. Poslije prvobitne krize rudnici su nastavili da se razvijaju. Dugo su u njima stručne i finansijske poslove nastavili da obavljaju naši ljudi. Otvarali su se i novi rudnici. Za nas je posebno interesantan Majdanpek, koji je tada bio najveći rudnik bakra – objašnjava ovaj sagovornik.

– Dokumenti su izuzetno detaljni, pogotovo godišnji izvještaji o radu rudnika, u kojima su obračunate količine ruda i metala u mjerama koje su za zlato, na primjer, bile nekoliko puta manje od grama.

Mada se ne bavi srpsko-turskim odnosima u 19. vijeku, Katiću bi bilo interesantno da se pored zvanične korespondencije s turskim vlastima pregledaju i tajni izveštaji špijuna, kao i veze s opozicionarima koji su se oslanjali na Portu.

– Meni je posebno važno što će Arhiv Srbije početi sistematsko snimanje osmanskih dokumenata o našim krajevima, pa ću samim tim moći da ih pregledam u Beogradu – kaže Katić.

Do sada se sve svodilo na inicijativu rijetkih osmanista, koji nisu snimali arhivsku građu organizovano, već samo za potrebe svojih naučnih tema.

Arhiv Srbije je bogat građom iz 19. vijeka, ali za prethodne istraživački put vodi ka Istanbulu. Naša istorija u saznajnom smislu biće daleko bogatija upotpunjavanjem znanja na osnovu turskih izvora za period srpske istorije pod turskom vlašću.

– Saradnjom sa turskim arhivima, od kojih je za nas najznačajniji Otomanski, otvara se novo poglavlje u istoriji Arhiva Srbije – kaže Miroslav Perišić, direktor Arhiva Srbije.

– Riječ je o strateškom projektu istraživanja i objavljivanja dokumenata značajnih za istoriju srpskog naroda od 15. do 19. vijeka koji se čuvaju u Otomanskom arhivu u Istanbulu. Istraživanja u tom arhivu koji impresionira bogatstvom arhivske građe i svojom uređenošću, do sada su povremeno obavljali tek poneki istoričari. Sada će istraživanja prvi put biti institucionalno organizovana. Očekujem da će narednih godina više stotina hiljada dokumenata u digitalnoj formi naći svoje mjesto u Arhivu Srbije. To znači da će ona biti prevođena i objavljivana u posebnoj seriji izdanja Arhiva Srbije.

Slobodna Bosna