Srebreničko polje strave, nekad topovima danas laptopovima

Da je stotine novinara pokušalo nagrditi Veselina Gatala, ni u ludilu im ne bi uspjelo, kao što to on sam sebi učini.

Piše: Emil Karamatić

Stao je valjda ispred ogledala, raspjevao se i nagrdio kao da je tamo ugledao najgoreg neprijatelja, tako da mu ni samom na kraju nije bilo jasno ko koga više mrzi –onaj u ogledalu ili onaj ispred njega.

Prioritetnost mržnje se vidi i u samoj rečeničnoj konstrukciji. Onda posebno analizira ko ga se to sve sjetio. Ima on taj običaj kad mu legne honorar.

Kad sam napisao prethodnu kolumnu, kaže Gatalo, (opa. a. lijepa naslova „Radno mjesto Srebrenica“) mislio sam da će me se prvi sjetiti Kožo i Mesićevo pero od sokola, dežurni orao antifašizma, Boris Dežulović. Ali ne, kaže, prvi me se sjetio bošnjački Hrvat Emil Karamatić, itd. …

Inače već godinama ne odgovaram lošim kolumnistima, ali ovako „dobrom“ kakav je Gatalo moram. Odmah na početku bih Gatalu razjasnio neke detalje čisto tehničke prirode da lakše može pratiti ono što sam mu naumio kazati.

Najveći stupanj mržnje prema nekom narodu upravo se krije u nacionalsocijalističkoj rečeničnoj konstrukciji vojvode Gatala „Prvi me se sjetio bošnjački Hrvat Emil Karamatić“.
Ključ Veselinove mržnje se upravo vidi u pridjevu „bošnjački“. Ali ne prema meni nego prema svemu što kazuje taj prefiks. Jer na kraju, tko bi uz nečije ime kačio pridjevski oblik imena drugog naroda da u primisli nije bila namjera uvrijediti osobu uz čije ime kačiš takvu konstrukciju prikrivenog zla. Jezikoslovci bi rekli, samo je pobliže želio objasniti vlastito ime. Jer što bi značilo da nekoga nazovemo recimo, imenom srpski Hrvat nego omalovažavanje Srba. Ili u ovom slučaju Bošnjaka. Jer jebiga, nije Gatalo napisao da sam otpadnik, izdajnik ili slične nebuloze. Ne, on kaže da sam bošnjački Hrvat, što ni u kojem slučaju za mene nije uvreda u onom obliku kakvom ju je Gatalo želio prikazati, koliko bi za Gatala mogla biti da jest Srbin ali u mukotrpnom procesu dokazivanja.

Gatalove namjere su hinjske, idiotske. Dobro znamo što znači u nacionalističkom okruženju, npr. u Hrvatskoj reći za nekoga da je srpski Hrvat, u Srbiji reći da je hrvatski ili bošnjački Srbin, nego navlačenje zla na tu osobu. Nažalost takve konstrukcije još postoje i koriste ih alavi pisci.

Naravno, također trebaš znati, da te se bošnjački Hrvat nije prvi sjetio. Prvi su te se sjetili Veseline na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu. Onda su oni javili kolegama u zagrebačkoj bolnici Vrapče, potom je informacija proslijeđena rođaku Milorada Dodika, a rođak Miletov javio meni, kaže da ne uznemirava predsjednika, pa reče, čak, primijetih, u strahu – Veselin nije nešto dobro. Onda onako, bi mu teško, ali upita – de bogati ima li igdje neko mjesto da ga smjestimo?

Velim, koga?

Kaže, Veselina.

Pitam, što?

Onda će on opet, nije nimalo dobro.

Velim, ne trebate ga nigdje smještati. On je smješten već godinama, velim od kako ga ne viđam u Mostaru. Tako da nema boljeg mjesta za njega od ovoga gdje je sad.
Samo da je jednom pomislio prije nego što je objavio svoju bljuvotinu od teksta koju još naziva kolumnom „Radno mjesto Srebrenica“da će prouzročiti na stotine pitanja, vjerojatno bi odustao od objave.

Ključno pitanje, da mu je malo pameti, Veselin je mogao postaviti samom sebi – čija su to radna mjesta bila u Srebrenici 11. srpnja 1995. godine?

Šta veliš, čija je politika osnovala ta radna mjesta i kakva su to radna mjesta bila 1995. godine, nesretni Veseline.

A ako već sugeriraš na veliki broj onih koji su radeći na taj datum pomogli u obilježavanju tragedije u Srebrenici, morao bi se barem upitati, tko im osigura takva „radna mjesta“.

Valjda znaš kako se zovu i kojoj su vojsci pripadali oni koji su odgovorni za najveći zločin poslije drugog svjetskog rata.

A ako te dokazivanje srpstva toliko obuzelo da si izgubio pamet, što ne odustaneš od te sulude ideje kad i sam znaš da u tebi od srpstva ima jedino srpski geler, koji ti eto fala dragom Bogu nije fizički naškodio. Ali nažalost mentalno jest te si se počeo dodvoravati i crnom vragu da ti samo povjeruje u pripadnost srpskoj naciji.

Ili da apeliram. Recimo ovako.
Draga brćo Srbi, radi Veselina i radi okruženja priznajte mu da je Srbin, lakše će biti i njemu i okruženju. Možda ga tim priznanjem povratimo u stari oblik kad je u njemu i bilo nešto od čovjeka.
Srebrenička polje strave, nekada su se orala topovima danas nažalost laptopovima. Puno je onih koji su pišući o srebreničkom jedanaestom srpnju izgubili i obraz i pamet. Milijun puta ću postaviti pitanje, zašto je jedan od takvih Srbin po zanimanju, jer zanimanja drugog nema, eskort novinar i pjesnik Veselin Gatalo.

Kako mu objasniti, a da vas glava ne zaboli, da se Srebrenica nije dogodila jedanaestog srpnja nego danima i godinama dok smo o svakom mogućem zlu šutjeli. Događa se i danas pogotovo poslije tekstova koje objavljuješ. A današnje brojanje i prebrojavanje mrtvih, kojim se služi Veselin, ne vodi ničemu drugom nego spremanju nekog budućeg prebrojavanja, Bog zna čijih žrtava.
Molimo se da nije tako.

Najgore je kad čovjek pokuša nacionalnost pretvoriti u profit iz kojeg svaki dan rastu jad, bijeda, čemer i otrov. A još gore i od toga je kada to prosipaju po mrtvim dušama. Onda to sve pretvara u svoju suprotnost i unakaženje baš tog nacionalnog, kojim se kite, do te mjere da bi ga se i sami tvorci postidjeli.

Ponekad više empatije vidim na licima optuženih u Haškom tribunalu, koji su tih ratnih godina dali zeleno svjetlo za svo zlo što se dogodilo. Ne znam da li od umora ili svjesnosti počinjenoga, na njihovim licima, pa makar to bila samo moja želja i pogrešna procjena, bar ponekad vidim blago kajanje. U svakom slučaju se ne izruguju, za razliku od nekih stihoklepaca profitera. Zar ne Veseline.

Dao bog da su pustili da im prenoće tekstovi ili konsultirali neke od tvoraca ovog svega gdje danas živimo, pa i oni bi im rekli da ohlade i da ih bace u korpu za smeće.

No, nećemo vrijeđati ove pisce od bijesa, poput Veselina, ne više nego što mogu razumjeti, nego tek toliko da im ubrzamo moždanu cirkulaciju.

Ako ni to ne pomogne onda ga onako kako je to na Balkanu i običaj kad nemamo što drugo uraditi – zagrlimo i kažemo, jebem te glupa rođače, što uradi od svoga života.

A toliko lijepoga u ovim našim narodima ima, toliko sam ga vidio, osjetio.
Toliko duha i ljepote, kojeg svi ondašnji i ovi današnji nesretnici ne mogu uništiti i ogaditi.
Nekad su pokušali topovima, danas laptopovima.

Što je opasnije? …

Većina pripadnika naših naroda suštinski je okrunjena ljepotom, ljudskošću, dobrotom i čestitošću, ali jebiga u politici i književnosti nekad nemaju sreće, zaluta uvijek poneka budala.

neznase.ba