Srbi i Bošnjaci na hlađenju

Retorika balkanskih političara smjenjuje se poput olujnog nevremena i zatišja – češće je nacionalistička i ratnohuškačka, a rjeđe mirnodopska i dobrosusjedska.

Autor Gojko Berić

To je razlog što većina građana u regionu ne vjeruje previše onima kojima su povjerili mandat vlasti. Šta reći nakon izjava dvojice premijera, Aleksandra Vučića i Denisa Zvizdića, koji su ovog ponedjeljka u Beogradu razgovarali o odnosima između Srbije i Bosne i Hercegovine? Čovjek bi pomislio da je riječ o političkoj braći, a ne o najvišim zastupnicima zemalja čiji su odnosi do juče bili napeti, opterećeni brojnim i ozbiljnim problemima. Njihove poruke bile su ne samo umirujuće već su ulile i nadu da će život ljudi s obje strane granice biti bolji. Ako se pola od toga baci u vodu, bićemo itekako zadovoljni i onom preostalom polovinom. Vučić je rekao da Srbija poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, kao i entitetski status Republike Srpske u njoj i da se neće miješati u naše unutrašnje stvari. Ko bi rekao da je samo petnaestak dana ranije sve izgledalo drukčije. Tada je predsjednik Tomislav Nikolić provokativno došao u Banju Luku, da bi prilikom obilježavanja antiustavnog Dana Republike Srpske održao još provokativniji govor, ne skrivajući svoju vatrenu podršku secesionističkoj politici Milorada Dodika, čovjeka koji je u međuvremenu dospio na američku crnu listu. Vidjećemo u kojem će pravcu događaji ići, ali generalno uzevši, stvari u regionu ne stoje dobro. Podstičući obostrane etničke tenzije, Beograd i Zagreb permanentno ispaljuju prekogranične retoričke rakete sa zapaljivim učinkom, koje često padaju u ionako ranjivo političko dvorište susjedne Bosne i Hercegovine.

Iz Beograda, gdje je došlo do naglog srpsko-bošnjačkog hlađenja, stigle su dobre vijesti, sutra će možda slične stići i iz Zagreba, jer su i bošnjačka i hrvatska politika godinama u stanju zaleđenog konflikta, a varničenja na vezama između SDA i Čovićevog HDZ-a samo su simptom brojnih neraščišćenih pitanja. Ali, postoje i oni koji ne vjeruju u smanjivanje tenzija i relaksiranje političkog ambijenta, pa umjesto toga najavljuju neizvjesnost i strah. “Građani zovu i pitaju hoće li biti rata?” Ovo je na posljednjoj sesiji Kruga 99 rekao uvodničar Sifet Podžić, delegat u Domu naroda Parlamenta BiH. Podžić smatra da sigurnost građana mora biti tema broj jedan, a da su reformske agende i upitnici Evropske unije trenutno u drugom planu. Otkud ova prekonoćna zamjena prioriteta? Koji je to “sigurnosni sistem” koji će građane zaštititi od sukoba i nasilja, kako je rečeno na pomenutoj sesiji, ako se zna da sve institucije na nivou države funkcionišu na isključivosti etničkog principa, da je policija podijeljena, da se ne zna za koga rade razne obavještajne službe i da niko nikome u ovoj zemlji ne vjeruje? Ima li ta zamjena prioriteta veze sa učestalim proricanjem novog rata u Bosni i Hercegovini u koje se ovih dana, nepromišljeno i neodgovorno, upustio i jedan penzionisani bošnjački general? Ko bi u tom pretpostavljenom ratu prvi napao, a ko bi bio prisiljen da se brani? Ko bi bio saveznik jednima, a ko drugima? Naravno, postoje ljudi lišeni svake empatije, koji bi mogli mirno gledati kako u Bosni niču nova groblja na kojima bi skončalo i ovo malo mladosti što je u njoj još ostalo. Društvo takve mora na vrijeme prepoznati, kako mu se ne bi desili novi karadžići i mladići, novi veliki i mali ratni zločinci i novi genocidi. Ne kažem da još nema onih koji su na zov patriotskih truba spremni uskočiti u vojničke čizme, obući uniformu i zgrabiti pušku, ali ogromna većina ljudi ne želi rat. Ne znam ko su ti potencijalni ratnici, mogu samo nagađati, ali pretpostavljam da bi vladari novog rata bili daleko od rovova i grmljavine topova. Bili bi na sigurnom, tamo gdje metak ne dolazi.

Srbijanska javnost se još zabavlja sudbinom kićenog ruskog voza koji je nedavno, u specijalnoj misiji, krenuo iz Beograda za Kosovsku Mitrovicu. Vagoni su spolja bili obojeni srpskom zastavom i ukrašeni parolom “Kosovo je Srbija”, ispisanom na dvadeset različitih jezika, uključujući ruski i kineski, a njihova unutrašnjost oslikana likovima svetaca iz srpskih manastira na Kosovu. Putnike, bolje rečeno posadu voza, činili su provjereni velikosrpski patrioti, čuvari svega što je izgubljeno i propalo. Voz je, kao što je poznato, stigao do Raške, odakle se pod prijetnjom vlasti u Prištini morao vratiti na polaznu stanicu. Cirkus, ali opasan cirkus! Predsjednik Tomislav Nikolić iskoristio je tu gužvu da ispolji svoje ratničke nagone, pa je izjavio da će Srbija, bude li potrebno, poslati vojsku na Kosovo. Srbima je obećao da je spreman da i sam, sa svojim sinovima, ide u rat na Kosovu, ali ga je većina tamošnjih medija poslala u neku stvar.

Ali, šta o cijeloj ovoj priči misli Donald Trump, novi predsjednik SAD-a, u čiju se naklonost oprezno uzdaju i bošnjački lideri i kažnjeni secesionista Milorad Dodik? Svojim korjenito novim načelima američke spoljne politike i vjerovatnom podjelom interesnih sfera sa Putinom, Trump bi mogao dodatno zakomplikovati situaciju u našem regionu, ali još ne znamo hoće li tako i biti. To nipošto ne znači i novi rat. Mir u regionu zavisi prvenstveno od njegovih lidera, koji se moraju odreći svake nacionalističke politike i početi se ponašati kao odgovorni državnici. Što se tiče sudbine Bosne i Hercegovine, dvije stvari su ključne i neupitne: prva, da je bilo kakav dogovor o njenoj podjeli naprosto nemoguć, jer Bošnjaci neće na to nikada pristati, i druga, da bi novi rat, bez obzira na njegov ishod, značio nestanak i Republike Srpske, i Federacije, i same Bosne i Hercegovine.

Oslobođenje