Sprechen sie Englisch?

Nazivati danas bosanski jezik bošnjačkim, znači lišiti ga njegove povijesti, ali, isto tako, fra Matija i drugi predstavnici nisu pisali “hudovica”, “kahva”, niti su sveti grad Jeruzalem nazivali “al-Kuds”. Suvremenim nasilnim turciziranjem i arabiziranjem bosanskoga jezika dovodi se u pitanje i sam njegov naziv.

Piše: Mile Stojić

Vijest je u našim medijima prošla poprilično nezapaženo, a glasi: njemački automobilski koncern Volkswagen odlučio je od nove godine u službenu upotrebu u svim svojim tvornicama kao službeni uvesti engleski jezik. Njemački, kojim se do sada služila ova tvrtka, postao je neproduktivan, jer je ograničavajući i malen, dok je engleski jezik planetarne komunikacije. Razlog je što će to pomoći Volkswagenu regrutirati nove talente izvan njemačkih granica, a što je dosad sprečavala jezična barijera i što će olakšati još širu magistralu ovim vozilima na globalno tržište. Eto ponovno priče o jeziku, koja je, čini se, svima vrlo jednostavna, a samo nama na Balkanu ona je svojevrsna kvadratura kruga.

Tradicija Goethea i Kanta

Da podsjetimo: njemačkim jezikom govori preko sto milijuna ljudi u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, to je jezik filozofije i tehnike, pa ipak on je nedovoljan njemačkome automobilskom divu. Engleski se uvodi u sve tvornice, a nigdje priče o nacionalnom ponosu, državnome suverenitetu, tradiciji Goethea i Kanta, Luthera i Bismarcka. “Danas je u Njemačkoj”, kaže hrvatski filozof Boris Buden, “engleski jezik preuzeo ulogu glavnog jezika, dok se njemački potiskuje na margine, u intelektualno, kulturno, politički i ekonomski sekundarnu praksu svakidašnje komunikacije. Kakva je u tom kontekstu sudbina hrvatskog jezika? Očigledno je da je on već danas postao lokalni vernakular koji više nema snage da uhvati korak s globalnom jezičnom dinamikom. Govorimo na jednom umirućem jeziku koji bi svoje ubrzano odumiranje mogao usporiti jedino radikalnom integracijom u širi južnoslavenski jezični prostor.”

Ali ne, novoštokavski, kojim govori većina Južnih Slavena već je podijeljen na četiri dijela, mada je to, kako bi rekao Krleža, jedan policentrični jezik, koji Srbi zovu srpkim, a Hrvati hrvatskim imenom. Tu su još i bosanski i crnogorski naziv i svatko tu ima svoje razloge i to je sve u redu. Ostavimo sad po strani priče o državi, nacionalnom suverenitetu i ponosu, sporenjima oko imena, dvije škole pod jednim krovom. Jer nam nasilna parcijalizacija jezika oduzima merkantilnu prednost. Za male balkanske narode jezik je upravo veliki privredni resurs, možda najveći.

***

Kad sam na Bečkom sveučilištu, kao lektor za južnoslavenske književnosti, počinjao novi semestar, uvijek bi me dočekalo tipično pitanje: “Profesore, razumiju li se dolje međusobno ti narodi bez prevoditelja?” Ja sam se u početku trudio objašnjavati smisao i postojanje tih razlika, ali onda bih se i sam počeo zapetljavati i saplitati. Kad bih govorio da između srpskog i hrvatskog ima pet posto razlika u leksiku, odmah bih dočekao kontrapitanje: ali i između austrijskog i njemačkog ima isto tiliko razlika u leksiku. Kada bih govorio da bosanski ima nešto više turcizama, dobio bih upit: ali zar u srpskom nema više turcizama nego u bosanskom? I tako dalje. Budući da se nisam najbolje snalazio u ovom lingvističkom rašomonu, na pitanje da li se naši narodi međusobno razumiju, na koncu sam smislio sljedeći odgovor: “Moraju se dobro potruditi da se ne razumiju.”

“Jedino što nas dijeli je zajednički jezik”, pisao je Karl Kraus o odnosima Austrijanaca i Nijemaca početkom dvadesetog stoljeća. Slična je stvar i s nama. Srpski i hrvatski jezikoslovci pokušavaju već desetljećima svim silama osporiti naziv “bosanski jezik”, a umjesto tog naziva Bošnjacima predlažu ime jezika: bošnjački. Ta praksa se surovo već sprovodi u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, pa se bošnjačkoj djeci “bošnjački” upisije u đačke knjižice, na što roditelji opravdano reagiraju bojkotom takvih škola. Naime, naziv bosanski jezik u književnosti ima isto takvo historijsko uporište kao što ga imaju i hrvatski i srpski.

Nedavno sam na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu prisustvovao znanstvenom simpoziju o franjevcu-književniku fra Matiji Divkoviću (1563-1631), utemeljitelju bosanskohercegovačkog književnog standarda, koji je on nazivao “slovinski, ilirski ili bosanski”. Nazivati danas bosanski jezik bošnjačkim, znači lišiti ga njegove povijesti, ali, isto tako, fra Matija i drugi predstavnici nisu pisali “hudovica”, “kahva”, niti su sveti grad Jeruzalem nazivali “al-Kuds”. Suvremenim nasilnim turciziranjem i arabiziranjem bosanskoga jezika dovodi se u pitanje i sam njegov naziv.

***

I tako, eto, dođosmo do priče o kanalu na hrvatskome jeziku, što je glavni politički cilj stranke Hrvatske demokratske zajednice BiH. Na jednom političkom skupu početkom prosinca mjeseca, neki junoša iz hadezeje rezolutno je artikulirao te lingvističke zahtjeve otprilike sljedećim riječima: Naša delegacija neće učestvovati više u ovakvim prilikama, jer mi tražimo program (riječ “program” naglasio je na drugom slogu, na njemački način, kao novinari HRT-a!) na hrvatskom jeziku. Moja kolegica, novinarka mu je jetko odgovorila: “Dragi kolega, i ja sam za kanal na hrvatskome jeziku, samo tamo nećemo moći raditi ni vi ni ja. Jer ne kaže se delegacija već izaslanstvo, nije učestvovati, već sudjelovati i hrvatski se ne može reći prilika, već prigoda!”

Šalu na stranu, najgrlatiji borci za hrvatski u Bosni uglavnom ne znaju taj standard! Jezična praksa u Federaciji BiH najsličnija je kodeksu nekadašnje tzv. “zapadne varijante”; u mjestima gdje dominiraju Bošnjaci svugdje se kaže i piše npr. općina, historija, duhan, i futur je uvijek razdvojen, a Federalna televizija često rabi i kajkavizme, tako da se ne može reći da je hrvatski standard tu zakinut. Jedan je ugledni bošnjački pjesnik, akademik, a jezični analfabet, taj jezik Federalne televizije onomad nazvao čak “ustaškim”. Što se onda hoće pod parolom “kanal na hrvatskom”?

Hoće se reći da nije u pitanju jezik, već da vladajuća “stranka svih Hrvata” ima svoj kanal, što potpuno odgovara aktualnom konceptu vlasti u BiH. Oni žele kanal sličan kanalu Radiotelevizije Republike Srpske, koji po profesionalnom uzusima predstavlja samo dno, gdje se danonoćno veliča nacionalni lider i nemilice sije ksenofobija i zazor prema susjedima, prema svemu što je drugo i drugačije. Zar ne bi bolje bilo reorganizirati javni servis da se udruženim snagama proizvodi kvalitetniji program, povezan s linkovima modernoga svijeta? Televizija kao “katedrala nacionalnog duha”, kao što sama riječ kaže, ne treba gledatelje nego vjernike i kao takva može opstati još samo u zatvorenim društvima i zabitim balkanskim gubernijama. Privatni mediji pod egidom nacionalnih promoviraju tek osobne interese, a javni servisi bi trebali biti kritički korektiv vlasti, a ne njezina puka transmisija. Tu je sva mudrost.

Prije desetak godina gledao sam na nekoj njemačkoj televiziji prilog o Južnoafričkoj Republici, gdje je novinar na proputovanju kroz tu pitoresknu zemlju pitao svog vozača nešto o jezicima te države. Vozač je nabrajao: engleski, ndebele, swati, tsonga, bonga, i tko bi se već sjetio svih imena tih malih jezika. Na pitanje razumije li on sve te jezike, vozač je odgovorio: “Pomalo, ja nisam školovan čovjek”. A na upit: “Govori li ih tvoj sin?” šofer je odgovorio: “Ne. Sina sam poslao u školu da uči engleski, jer ne želim da bude šofer kao ja.”

Svjetski kapitalizam ide drugim stazama. Njemački automobilski koncern ne zanimaju jezične tekovine velikog njemačkog naroda, već samo produkcija i prodaja. Stog nema više: Volkswagen. Das Auto.

Sad je Volkswagen. The car.

avangarda.ba